Tko je Engleza “Paula Stubbsa” zatrovao mržnjom prema svemu hrvatskome?

‘Umri, kurvin sine’ Englezova je poruka kardinalu Bozaniću koji se tada nalazio u bolnici

Prošloga je tjedna dr. sc. Paul Stubbs, znanstveni savjetnik zaposlen na Ekonomskome Institutu, te član Nacionalnoga vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, šokirao hrvatsku javnost bešćutnim i poprilično odvratnim komentarom na društvenoj mreži Facebook i to ispod poveznice nekakve antifa virtualne grupice na tekst, koja je u najavi, upravo takve komentare i tražila. Stubbs je nakon toga objavio javnu ispriku, a onda dao i ostavku kao član već spomenutoga Nacionalnoga vijeća.

Oni koji bolje poznaju Paula Stubbsa, ostali su zatečeni njegovim komentarom jer Paul Stubbs u svakodnevnome životu nije poznat kao netrpeljiva i agresivna osoba. Može se čak reći kako je izričaj koji je uporabio nespojiv s Paulom kojega mnogi poznaju. A opet, poruka je nedvosmislena. „Umri, kurvin sine“ Englezova je poruka kardinalu Bozaniću koji se tada nalazio u bolnici.

Reklo bi se da ta zla kletva koja drugome priželjkuje smrt nije bila upućena samo kardinalu Bozaniću, nego i većem broju Hrvata, katolika pa i domoljuba na koje su ga vjerojatno nahuškali oni koji zaista stoje iza jedne takve monstruozne kletve. Jer je pisao komentar u kojemu je bio pozvan, zapravo nahuškan na takvu reakciju.

Zaljubljen u Hrvatsku

Kako osobno poznajem Paula Stubbsa, vjerujem da posjedujem bolji uvid u motive i razloge zbog kojih se jedan, u osnovi pitomi Englez, transformirao u radikalnoga ljevičara koji prosipa mržnju na društvenim mrežama pa je u tome smislu ovaj ispad neka vrst kulminacije ranijih ekscesnih napisa i komentara. Paula nisam vidio godinama, ali sam mogao promatrati njegov politički i društveni razvoj putem njegovih objava.

Riječ je o fenomenu koji ima šire implikacije, a ne o ekscesu jednoga čovjeka. Ironija je da bi sam Stubbs kao vrstan sociolog, kad bi se mogao distancirati od vlastitih stavova, mogao znanstveno objasniti dublje i šire aspekte ovoga političkog i društvenoga incidenta. Postrani od znanosti, za novinarsku objavu valja se vratiti na početak priče o Paulu Stubbsu, Englezu koji se, po vlastitome priznanju, zaljubio u Hrvatsku. Stubbs je u Hrvatsku stigao vjerojatno s nekim ranijim predrasudama prema hrvatskoj ulozi u Drugome svjetskom ratu. Prihvatio je, moguće, nadasve pojednostavljeno i jednostrano stajalište tadašnje britanske vanjske politike, po kojemu su svi ustaše bili zločinci, a svi partizani heroji. Uz tu prvotnu podjelu, postoji i ona rasna, da ne kažem rasistička, gdje se svi narodi ovih prostora promatraju kao divlja plemena, nesposobna za civiliziran suživot. Na to se nadograđuje negacija posebnosti svake nacije, čije se isticanje automatski proglašava nacionalizmom. I vjerski element igra bitnu ulogu jer su katolici kao vjerska manjina u Engleskoj nerijetko meta kritike i podsmijeha.

Neovisno o svemu navedenome, koliko znam, Paul Stubbs je u Hrvatsku došao iz humanih pobuda. Bilo je to 1993. Radio je i pomagao u izbjegličkim kampovima, a onda je upoznao djevojku, zaljubio se, oženio, dobio dvoje djece i zauvijek ostao u Hrvatskoj. U kontaktu s pripadnicima međunarodnih humanitarnih organizacija zasigurno nije mogao sresti mnogo simpatizera Hrvatske ili prikrivenih hrvatskim domoljuba. Na žalost, dio tih organizacija više se brinuo za sudbine pobunjenih Srba nego za tisuće hrvatskih civilnih žrtva. Namjera je, među inim, bila, što su pokazali i kasniji haaški procesi, ne utvrditi istinu, već kreirati neku međunarodnoj javnosti prihvatljivu istinu. Ta fabricirana istina, odnosno laž, temeljila se na podjeli odgovornosti među „zaraćenim stranama“, izbjegavanje označavanja jasnoga agresora i sve je to trebalo potvrditi ranije predodžbe i predrasude o divljim narodima Balkana. S time, naravno da Hrvate povrh toga i dalje prati stigma iz Drugoga svjetskog rata.

Manipulacije i laži

Nisu ti manipulatori činjenicama samo takozvani antifašisti već i moćne države koje ne žele priznati svoj prinos poslijeratnome genocidu nad Hrvatima. Englezi su u priči o Bleiburgu odigrali sramotnu ulogu. S tom ulogom, sam Paul Stubbs već i zbog datuma rođenja nema veze, ali bi bilo dobro da mu je netko ranije pojasnio neke stvari. Iako živi već dulje u Hrvatskoj, kao Englez i došljak, bilo bi očekivati da gaji dozu respekta prema većinskome narodu, njegovim običajima, vjeri, prošlosti i tradiciji.

Po svemu sudeći, Paul se tijekom svoje dvadeset i četiri godine u Hrvatskoj družio s dosta pogrešnih ljudi koji su ga u dobroj mjeri politički, a na kraju i ljudski preoblikovali. Siromaštvo, socijalna nejednakost i inkluzija bile su teme njegova znanstvenoga interesa, ali umjesto univerzalnoga pristupa, on je u javnome djelovanju neprijatelje socijalne pravde tražio među raznima iz desnoga političkog spektra i zato, može se zaključiti, nije niti zapazio u kojoj je mjeri bivša komunistička garnitura te ideologija utjecala na stvaranje nakaradnoga, divljeg kapitalizma u devedesetima i partijske oligarhije u 2000-ima. Valjda su mu prodali i priču o dvije stotine Tuđmanovih najbogatijih obitelji. Da se bolje trudio istražiti ovaj mit, doznao bi kako među najbogatijima nema autentičnih domoljuba, već naprotiv mnogo individua s jasnim poveznicama iz bivšega socijalističkog sustava.

Glasnogovornici tih elitističkih krugova trovali su nesretnoga Paula Stubbsa godinama, sve dok nije postao jedan od njih: jednostran, isključiv, pun gorčine prema katoličanstvu i naglašenome hrvatstvu kao glavnim izvorima svih problema u državi. Posljednja priča koju su mu prodali bila je platforma „Zagreb je naš.“ Ono što takve platforme na površini nude borba je za javni interes, prostor, demokraciju i vladavinu prava. Ali to je samo prvi sloj. Iza toga se krije ekstremni ateizam, veličanje tekovina socijalističke revolucije, vrijeđanje hrvatskih žrtava, zapravo jedan krajnje nezdrav, da ne kažem poremećen odnos prema zemlji u kojoj želiš postići neki politički uspjeh. Ta ljevičarska rulja nije nikakva zamjena za funkcionalno civilno društvo. Mogao se Paul Stubbs i dalje zalagati za sve što je u životu radio i u što je vjerovao, a da se ne poveže s krugovima koji uopće ne razumiju pojam civilnog društva i rada za opće dobro.

Civilno društvo bez građana

Civilno društvo koje u Hrvatskoj prije Domovinskoga rata nije ni postojalo vrijedna je tema sociološkoga interesa. Činjenica je da smo tijekom Domovinskoga rata imali eksploziju nastanka organizacija civilnoga društva ili nevladinih udruga (koje li ironije jer vlada ih najvećim dijelom financira) i da su mnoge nove nastale nakon rata češće s motivom egzistencije vlastitih članova, nego artikuliranja interesa građana. One koje su prepoznale tijek novca od vlade, fondova i često vanjskih donatora. Uhljebile su se tako na stalnim prihodima i zbog atraktivnosti materije kojom se bave (prava LGTB populacije, da uzmemo samo jedan primjer). Istodobno, mnogi interesi građana koje u drugim zemljama pa i Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, zastupaju zaista moćne organizacije koje skrbe o nekome važnom društvenom problemu (prava djece s teškoćama u razvoju) u Hrvatskoj ostaju potpuno na margini društvenog interesa. Šteta da vrstan sociolog dr. Stubbs nije zarezao u svom javnom djelovanju tu bolnu ranu ovoga društva, nego se slizao baš s takvima.

Civilno društvo u Hrvatskoj, dakle, rijetko artikulira interese građana pa tako ni grupica koja je huškala na sramne komentare o kardinalu Bozaniću u zemlji u kojoj se devedeset posto građana izjašnjava katolicima nije artikulirala ničije šire interese već je skupina jadnika zadojenih mržnjom na sve hrvatsko.

O civilnome društvu u Hrvatskoj zanimljivu je stvar svojedobno napisala i Mirela Holy koja je, kao što znamo, izgnana iz svoje lijeve stranke. Holy je kao ministrica prihvatila sve zahtjeve nekih civilnih udruga i tako im postala smrtni neprijatelj. Jer ako je cilj ispunjen, za što će oni primati novac iz proračuna, fondova i donatora? Otkud će financirati svoju djelatnost koja se svodi na destrukciju hrvatskoga habitusa, izazivanje političkih i svjetonazorskih podjela, stvaranje konfuzije, meteža i lov u mutnome? Uzmi im paravan, oni gube razlog postojanja i svi će vidjeti koji je njihov stvarni interes.

U tom kontekstu Paul Stubbs je, na kraju svega, ispao donekle i pošten jer je preuzeo odgovornost za ono što je napisao te se ispričao i povukao s društveno važne i odgovorne funkcije. No slične pogrdne izraze i podmetanja svakoga dana upotrebljavaju mnogobrojni članovi SDP-a i njihovi ekstremniji sateliti. Sjetimo se samo sramotnoga nedavnog diskursa Davora Bernardića koji je premijera Plenkovića verbalno usmrtio (trulež i slično), da ostale izjave ne spominjemo. Oni se također nabacuju blatom i mržnjom na Hrvate i sve hrvatsko.
Samo što se, za razliku od Paula Stubbsa, poslije prave Englezi.

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo