A. Babić: Zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske, usamljena predsjednica države

 Odnos prema iseljeništvu

Poznato je kako povremeno kritiziram predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da nije u praksi dovoljno učinila za promjenu vrlo negativnog institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu, iako je tu promjenu najavila u svojem inauguracijskom govoru prije dvije godine.U zadnje vrijeme predsjednica sve češće javno progovara o tomu da nije zadovoljna odnosom države prema iseljenicima, koji radi budućnosti hrvatske države treba žurno promijeniti. Kao i u svojem govoru na Danu otvorenih vrata za iseljenike 21. srpnja, predsjednica Grabar-Kitarović i danas je u Imotskom, na proslavi Dana grada, jasno ponovila kako je nužno obnoviti zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske, i to u duhu zajedništva što ga je tijekom stvaranja i obrane domovine izgradio prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Nakon dužeg vremena, predsjednica je bila prvi visoki hrvatski dužnosnik koji je u današnjem govoru u Imotskom “priznao” da su Hrvati izvan Republike Hrvatske, tj. hrvatski iseljenici, imali odlučnu ulogu u stvaranju i obrani današnje hrvatske države. Predsjednica je također naglasila kako je potrebno stvoriti uvjete za povratak hrvatskih iseljenika jer je to u interesu Republike Hrvatske.

Hvala Vam na tim riječima, gospođo predsjednice.

Nažalost, dva najveća hrvatska dnevnika, Jutarnji list i Večernji list, nisu dala veću važnost toj u iseljeništvu već dva desetljeća strpljivo iščekivanoj izjavi. Duboko se nadam da današnja snažna izjava o iseljeništvu nije samo public relations spin pred odlazak predsjednice u službeni posjet Australiji, u kojoj živi preko tristo tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Kao povratnik iz Australije 1990. godine, dužan sam i ovom prigodom istaknuti da su, prema svojem broju, Hrvati u Australiji od 1960. do 1990., uz velike osobne opasnosti, dali daleko najveći politički i materijalni doprinos u stvaranju samostalne hrvatske države – Republike Hrvatske. To ni u kojem slučaju ne umanjuje jednako važnu ulogu u stvaranju hrvatske države svih hrvatskih iseljeničkih zajednica, od najmanjih do najvećih, u svim dijelovima svijeta.

Naime, u to vrijeme Hrvati u Australiji imali su imidž terorista, poput današnjih ekstremnih islamista. Od 1995. do 1997. iz Australije u Hrvatsku vratio se velik broj iseljenika s namjerom da trajno ostanu u Hrvatskoj. Zbog brojnih prepreka i zbog zloporabe vlasti, više od devedeset i pet posto tih ljudi vratilo se u Australiju, što je obeshrabrilo one koji su imali namjeru vratiti se iz Australije u Hrvatsku. Doprinosu Hrvata iz Australije stvaranju hrvatske države posvetio sam cijelo poglavlje u knjizi koja bi trebala uskoro izići, uspijem li za nju naći nakladnika.

Hrvatski iseljenici tretirani kao afričko pleme

Tragična je, i to više za Hrvatsku nego za iseljenike, činjenica da se hrvatska država prema hrvatskim iseljenicima i povratnicima iz iseljeništva ponijela daleko lošije nego i zločinačka Titova Jugoslavija. Hrvati u iseljeništvu bili su posve svjesni toga da im je Titova Jugoslavija neprijatelj broj jedan, pa su se dušom, srcem i znanjem borili protiv te umjetne tvorevine, koja je bila u rukama velikosrpskog Beograda. Mnogi od nas desetljećima nismo smjeli doći u posjet svojim roditeljima, braći i sestrama, pa smo se s njima sastajali u Austriji i u drugim državama.

Dolazak samostalne hrvatske države, u koju smo vrlo mnogo uložili, pa čak i žrtvovali obitelji, djecu, karijere i financijsku sigurnost, za nas je bio jednak povratku Židova u zemlju Izraelovu. Danas mogu otvoreno, bez straha i suzdržavanja, reći da su nas iseljenike i povratnike u Hrvatskoj dominantni Hrvati komunisti, udbaši i Jugoslaveni odbacili kao da smo najprimitivnije pleme u Africi i kao da ništa nismo pridonijeli činjenici da oni sada imaju svoju državu, koju sustavno uništavaju zbog vlastitih financijskih, političkih, obiteljskih i sluganskih interesa. Do 1990. služili su Beogradu, a sada jednako vjerno služe Bruxellesu i globalizaciji, kojima je cilj uništiti male samostalne države, a posebno tvrde narode još uvijek vjerne svojoj Crkvi te svojim kulturnim i ljudskim vrijednostima. U tom kontekstu sam sebi postavljam pitanje – čak i ako misli iskreno, ima li predsjednica države bilo kakvu šansu provesti u djelo svoje riječi o potrebi novog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske dok je god na čelu Vlade Republike Hrvatske globalist i eurokrat Andrej Plenković, koji ne želi čuti za veću ulogu hrvatskih iseljenika u hrvatskom društvenom i gospodarskom životu, kao što to ne žele ni mnogi njegovi kolege u hrvatskoj diplomaciji.

Podsjećam samo na to da mi je 2014. tadašnji savjetnik premijera Zorana Milanovića, inače dugogodišnji diplomat, otvoreno rekao kako on ništa ne zna o iseljenicima te da kad mu netko spomene iseljenika, on dobiva sliku odrpanih radnika na bauštelama u Njemačkoj. Na njezinu veliku štetu i tragično za hrvatsku državu, u najužem okruženju predsjednice nalaze se najveći kočničari i saboteri povratka hrvatskih iseljenika od 1995. do 2000. Njihova uloga u stvaranju negativnog ozračja prema Hrvatima u svijetu jednako je velika i sudbonosna kao i uloga Ivice Račan, Zlatka Tomčića, Vesne Pusić i svih drugih članova Vlade i Hrvatskog sabora od 2000. do danas. Što se tiče uloge najviših hrvatskih dužnosnika u kreiranju neprijateljskog držanja prema hrvatskom iseljeništvu, o predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću bezvrjedno je trošiti ijednu riječ.

Državni ured Potemkinovo je selo

Čast pojedincima, ali moram i ovom prigodom ponoviti kako je Državni ured za odnos s Hrvatima izvan Republike Hrvatske.Potemkinovo selo, koje služi za zavaravanje ne samo hrvatskih iseljenika diljem svijeta, nego i hrvatske javnosti u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Proizvodnja netočnih informacija i statistika iz tog Ureda, uz pomoć hrvatskoj državi nesklonih mainstream medija, o velikom povratku hrvatskih iseljenika kriminalan je čin. Duboko sam uvjeren da će se, ako već ne dok sam živ, a onda barem kasnije, javnost jednog dana u budućnosti upitati kako je bilo moguće u toj mjeri varati sebe i svoj narod. Bilo bi vrlo korisno napraviti tajnu anketu među članovima Vladina savjeta za iseljeništvo o tomu što oni misle o stvarnoj učinkovitosti Državnog ureda.

Tijekom zadnjih nekoliko godina predložio sam predsjednici Republike i predsjednicima brojnih dosadašnjih Vlada konkretne programe i projekte, služeći se uspješnim primjerima drugih iseljeničkih država, za iskorištavanje zlatnog rudnika što postoji u hrvatskom iseljeništvu za sigurnost, gospodarski rast i demografsku obnovu hrvatske države. Ne treba posebno ni isticati da su ti moji prijedlozi, jednako kao i prijedlozi nekoliko drugih upornih zagovaratelja boljih odnosa s hrvatskim iseljeništvom, bili u cijelosti ignorirani i bačeni u koš. Jedino je predsjednica u nekoliko navrata pristojno odgovorila na moje dopise.

Predsjednici iskreno želim dobar državnički posjet Australiji, koja, kao saveznica SAD-a, igra izuzetno veliku ulogu u obrani zapadne civilizacije, usprkos činjenici da doseljenici danas predstavljaju pedeset posto australskog stanovništva. Inače, ta je brojka u stalnom porastu. Bez doseljenika Australija bi danas bila lagan plijen za velike zemlje u Aziji koje već dva stoljeća planiraju osvojiti taj kontinent radi rasterećenja velike gustoće naseljenosti u tim velikim i mnogoljudnim zemljama.

Predsjednice, Hrvati i Hrvatice u Australiji bili su jedna duša i jedno tijelo u stvaranju i obrani domovine.

Međutim, čak više od velikog uspjeha u jačanju svekolikih bilateralnih odnosa između Hrvatske i prijateljske nam Australije, koja je bila prva prekomorska zemlja koja nas je priznala, hrvatskoj predsjednici želim da uspostavi što bliži kontakt s cijelom hrvatskom zajednicom i sa svim njezinim segmentima. Bez obzira na različite programe i ideologije, sve su se hrvatske političke i druge organizacije zajedno i beskompromisno borile za današnju slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Usuđujem se reći da gospođa Kolinda Grabar-Kitarović danas najvjerojatnije ne bi ni bila predsjednica Republike Hrvatske da nije bilo cjelokupnog hrvatskog iseljeništva i njegova zajedništva s hrvatskim braniteljima i cijelim hrvatskim narodom. Iz tog neupitnog i nepobitnog razloga pozivam predsjednicu Republike da iskreno i iz dubine duše zahvali svim hrvatskim iseljenicima u Australiji na njihovoj velikoj ljubavi prema Hrvatskoj te na njihovu nemjerljivu doprinosu stvaranju moderne hrvatske države. U zaključku pozivam i molim predsjednicu države da tijekom posjeta Australiji otvori novo pozitivno razdoblje u odnosima između domovine i hrvatskog isljeništva diljem kugle zemaljske.

Najvažnije je vratiti povjerenje hrvatskih iseljenika u današnju hrvatsku državu. Ponavljam, Hrvatskoj su iseljenici potrebniji nego što je Hrvatska potrebna iseljenicima, pogotovo onima koji žive u još uvijek sređenim i razvijenim zemljama. Promijenimo sadašnji opasno neprijateljski odnos hrvatskih državnih institucija i birokracije prema hrvatskim iseljenicima, čiji broj svake godine raste za stotinu do dvije stotine tisuća ljudi. Moglo bi se slobodno reći da je Hrvatska, uz Irsku, država koja ima više svojih sunarodnjaka izvan zemlje nego u samoj državi. Primijenimo li znanje i praksu vrlo uspješnih država u pogledu pozitivnog odnosa prema dijaspori, Hrvatska će biti spašena. Gospođo predsjednice, vrijeme je da udarite šakom po stolu.

mr. sc. Antun Babić/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo