I. Jaklin: Miting velikosrpske mržnje

 O ustanku u Srbu

Oružana pobuna u Srbu 27. srpnja 1941. nije bio nikakav antifašistički ustanak. Tko danas to tvrdi, taj izvrće povijesne činjenice. Jer one govore da su pobunu u Srbu, i ne samo u njemu, nego i u drugim mjestima s većinskim srpskim stanovništvom, i u Hrvatskoj i u BiH, odnosno na području tadašnje NDH, organizirali četnici Draže Mihailovića, u čijim su redovima još u to doba bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Cilj pobune bio je kristalno jasan – stvaranje Velike Srbije prema projektu „Velike Homogene Srbije“ četničkog ideologa Stevana Moljevića koji je nastao netom prije pobune te iste 1941. godine.

Glavni ciljevi četničke borbe u tom projektu bili su: „Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine – Srema – Banata – Bačke.“… Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina (…) Stvoriti neposredne, zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke (tj. Slovenije), čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od Muslimanskog i Hrvatskog življa.“ Zapadna granica Velike Srbije bila je u svim velikosrpskim projektima najosjetljivije pitanje jer se na njoj konačno mora staviti točka na sve velikosrpske pretenzije za hrvatskim teritorijem. Dalmacija „mora da uđe u sastav Srbije“.

Ne treba spominjati da su četnici nakon te oružane pobune počinili niz zločina nad tamošnjim Hrvatima. Također ne treba valjda podsjećati da je ustanak u Srbu za bivše Jugoslavije bio nametnut kao praznik u Hrvatskoj. Prvo, zato što je jugopolitika na čelu s Titom odlučila da ne može prva ustanička puška biti ispaljena negdje izvan Srbije, pa se moralo prvo slaviti u Srbiji. I drugo, nije se smjelo dati za pravo Hrvatima da su možda oni u Hrvatskoj prvi nešto učinili protiv NDH, nego je ustanički praznik bio odmah i srpski praznik. Poruka je bila i više nego dovoljna. Brezovica se samo uzgred spominjala, nigdje se nije obilježavala, nego tek nakon 1990. godine, iako je i taj događaj sporan s povijesnog gledišta.

Valja zaboravne podsjetiti i na sjećanja gospođe Savke Dabčević Kučar (knjiga „Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“) koja je bila svjedok jednog takvog mitinga 1971. godine.

Opisujući svoju borbu s dijelom srpskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojenih Srba“, opisala je, pod naslovom „Miting u Srbu“, što se 27. srpnja 1971. godine ondje zbivalo i kako je ona osobno to doživjela:

Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.

Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.

Bez našega znanja (znali smo samo da će biti organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to isto će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj tzv. hrvatskoj proslavi.

Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, a i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.

Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje, mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!

Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću, a niti Jakovu Blaževiću.

Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi, za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!

Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“, šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam mu prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed – strada.“ A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.

Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i slično, ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!

U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu, na povratku u Zagreb svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.

Također treba podsjetiti da se u Srbu odigrao i veliki miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990. godine, ne slučajno na dan kad je zakazana sjednica Hrvatskog državnog sabora koji će usvojiti amandmane na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Cilj ustavnih promjena bio je ukidanje socijalističkih i komunističkih simbola i donošenje odluke o početku pripreme novog Ustava. Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića nisu željeli u Zagreb, nego su bili najaktivniji tvorci „Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ koja je prihvaćena aklamacijom na tom mitingu, koji je sam sebe proglasio prvim općim Srpskim saborom. Deklaracija je u pobunjenički program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“…

Obilježavanje obljetnica redovno pripremaju Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.

A Vlada Republike Hrvatske je u vrijeme sveopće štednje izdašno donirala ogroman iznos novca za obnovu tamošnjeg spomenika (koji je srušen tijekom VRO „Oluja“ 1995. godine), počevši u mandatu Ive Sanadera tako i kasnije u mandatu Jadranke Kosor (govori se o iznosu puno većem od 3 milijuna kuna!).

U Srbu gotovo redovito nastupaju bivši šefovi ove naše tužne i potpuno ušutkane hrvatske države, Stipe Mesić i Ivo Josipović, a redaju su se i mnogi drugi drugovi i drugarice s lijepim partizanskim kapama na glavama, podržavajući tako ovaj politički igrokaz „povlaštene nacionalne manjine“ i „yugonostalgičara“, prepun mržnje i krupnih laži, protiv iste te Države iz čijih ruku jedu hrvatski kruh i piju bistru hrvatsku vodu, te traže za sebe i uživaju prava koja nema, a niti to ne traži od nje, svoje Hrvatske Domovine, većinski Narod Hrvata.

Što se to zapravo događa svake godine koncem srpnja u malenom hrvatskom naselju Srb? Tko i što se tamo slavi? Ko to tamo peva?

Probudi se, Hrvatska moja, patnice moja, ljubavi moja!

Ivan Jaklin,povjerenik HKV-a za Hrvatski sjever – Varaždin

hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo