J. Čelan: Stranka ‘Rušitelji Hrvatske’ gromko proslavila i wimbledonski ‘neuspjeh’ Marina Čilića

Čilići i Ljubičići pobjeđuju i pobjeđivat će, ali hoće li Hrvatska i Herceg-Bosna

Iako je od wimbledonskoga finala Marina Čilića, hrvatskoga tenisača iz Međugorja, već prošlo neko vrijeme, čini se ipak da jedan važan dio priče, društveni i politički, nije dovoljno osvijetljen. Čilićev nastup, poraz koji je ipak imao gotovo potpun okus pobjede, pred wimbledonskom, kažimo čak, “kraljevskom” elitom – među kojom je bilo i nešto naše, smjerne, nekraljevske – kao i pred kamerama koje su ga prenosile u milijune domova širom svijeta, bio je, naime, nova epizoda čudne i nerijetko sasvim nerazumljive priče o odnosu opakijega i utjecajnijega dijela hrvatske matice zemlje prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Taj odnos traje Bog zna otkad, ali – posebno žalosno i glupo – i u posljednjih četvrt stoljeća postojanja nezavisne hrvatske države.

Na ovaj politički tekst o jednome ipak “samo” športskome događaju vašega novinara nagnao je odlomak tv-reportaže jednog od “naših” (stranih) tv-kanala, snimljenoga u predvečerje velikog wimbledonskoga finala. U njoj je jedan Marinov sumještanin, s nešto rezignirane tuge, rekao otprilike ovo: “Kada Marin pobjeđuje, onda je on ‘Hrvat’, a kada gubi onda je – ‘Hercegovac’!”

Bilo je, u prošlih 27 godina dovoljno vremena da se shvati tko je, kako i zašto od časnoga i staroga naziva jedne dične hrvatske pokrajine, u mnogočemu iznimne, napravio psovku: ozloglašavanje Hercegovaca (Ličana, Dalmatinaca iz Zagore, “Bosanaca”…) nekažnjivi je “govor mržnje” kojim vladajuća jugo- i udbo-masonerija, od trenutka kad joj je Ante Marković dao znak da svim svojim nemalim snagama krene u osvajanje do tada “općenarodne imovine”, uobličava ideologiju kojom će homogenizirati svoje birače i očuvati svoj novac i svoju moć. Bilo je dovoljno vremena da se s tim prestane (u normalnim zemljama i suzbije), ali se to nije dogodilo. Naprotiv, taj (protu)hrvatski “regionalni autošovinizam” sada se – pokazuju primjeri napada na športske junake Janicu Kostelić, Luku Modrića i druge – širenjem na sva područja društvenoga života pretvorio u osobito suptilan i djelotvoran oblik političke borbe, odnosno protudržavne subverzije.

Wibledonski ‘royal touch’

Mogle bi se ispisati čitave novinske stranice o onome što se protekle nedjelje događalo na središnjemu teniskome igralištu legendarnoga Wimbledona; javnost o tome zna više nego dovoljno. Ovomu novinaru, osim naravno samoga športskoga okršaja, poseban dojam ostavilo je cijelo ozračje onoga što se zbivalo prije, za vrijeme, pa i poslije njega. Britanci su, naime, nakon starih Grka, u modernomu dobu “izmislili” šport, u njemu su i velesila, a u načinu na koji ga tamošnja javnost prima i prati možda su i sam “broj jedan” (ovo se mora priznati koliko god prema tome narodu normalan Hrvat imao zazora, zbog njegove mjestimice i ubitačne državne politike). Svečanost dodjele priznanja finalistima Federeru i Čiliću imala je, svojom decentnom jednostavnošću, nešto što bi se moglo nazvati na engleskome jeziku “royal touch” (ili, slobodno prevedeno, kraljevski pečat).

I sad, opet taj isti “normalan Hrvat” – mimo svakoga razočaranja ishodom – doživljava kako u središtu toga događaja stoji jedan naš momak, rodom iz Međugorja, koje je, istina, na svoj način “svjetski brand”, ali je nekad bilo samo zabito mjestašce s hercegovačkoga krša (prema popisu iz 1991. godine imalo samo 1367 stanovnika). Normalan, dakle, Hrvat u tomu trenu nije mogao ne pomisliti kako je Hrvatska – srazmjerno svojoj veličini ozemlja i broju pučanstva – isto takva jedna športska velesila i to (po tko zna koji put) i zaslugom jednoga Hercegovca! Misao se nije mogla tu zaustaviti: zar od triju hrvatskih nobelovaca, Ružičke, Preloga i Andrića, dvojicu posljednjih nije iznjedrila bosansko-hercegovačka zemlja ?!

A kako je na ovaj najnoviji uspjeh hrvatskoga športa i, ističemo ovdje, njegove natprosječno moćne bosansko-hercegovačke sastavnice reagirala ona neumorna i gotovo sotonski motivirana stranka “rušitelja svega hrvatskoga” (a koja je, usput, velikim dijelom na vlasti od samoga nastanka suvremene hrvatske države)? Najprije su se javili oni koji su ismijali Čilićeve suze kad se suočio s ozbiljnom ozljedom u odlučujućemu trenutku susreta kao znak “kenjkavosti”, “manjka muškosti” i “slaba karaktera”. Pri tom isto mjerilo nisu primijenili na Federera, najvećega tenisača u povjesti ovoga športa, koji je, s obzirom na broj svojih trofeja, trebao biti “hladan kao špricer”, a on je, naprotiv, zasuzio vidjevši u publici svoju djecu. Muškarci koji znaju zasuziti inače dio su poželjnoga stereotipa političke korektnosti, ali za Hercegovce to ne važi.

Oglasila se potom i beznačajna, ali napadno forsirana unuka Josipa Broza, Aleksandra, koja svakodnevno paradira u gostima medijske jugo-partizanije (konkretno, kao “rezervni Tito” u HTV-ovoj emisiji Danijele Trbović o “jugoslavenskom” festivalu u Puli). Ona je na drugomu mjestu ismijala Čilićevu ozljedu, čiju je ozbiljnost pred tv-kamerama vidjelo “pola svijeta”, kao gotovo beznačajnu u odnosu na one s kojima se moraju suočavati balerine (jer ona je neko vrijeme to bila, da se zna). Kao da balerine – čast njihovu tešku zanatu – moraju nastupati i do pet sati i pri tom se na sceni hrvati s nekim formata jednoga Rogera Federera! Koliko gluposti i zlobe – samo da se dade oduška mržnji prema Hercegovini i, naravno, Hrvatskoj, odnosno užitku zbog njihova poraza, čak i kad je zapravo riječ o velikome športskom uspjehu, koji uz to navješćuje i moguće još veće.

‘Forsiranje hrvatske štete’

Ovo sitno, ali svakodnevno ‘forsiranje hrvatske štete’, koje je u proteklih 27 godina nagomilalo prevelike posljedice, tjera nas – posebno sada, pred izricanjem konačnih haaških presuda nevinoj “hercegovačkoj šestorici”, s mogućim teškim posljedicama za cijelu državu i narod – da se još jednom prisjetimo sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Oni su desetljećima i stoljećima bili najvitalnijim i na žrtvu najspremnijim pripadnicima nedjeljivoga nacionalnoga korpusa (usput: koliko je gledatelja wimbledonskoga finala i u zemlji i u svijetu znalo da je i Federerov trener Ivan Ljubičić, zapravo etnički očišćeni Hrvat iz Banja Luke?!).

U Domovinskomu ratu oni su podnijeli nesrazmjeran teret u obrani i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a zauzvrat dobili položaj obespravljenoga naroda, bez premca na europskom kontinentu. Neko vrijeme, do zloglasne NATO-ove pljačke Hercegovačke banke, oni su pokazivali živu volju za otporom, a onda kad su vidjeli da ih vladajuća jugo-kasta u “matičnoj zemlji” pušta niz vodu, a njihovi lumpen-propagandisti vrijeđaju gdje stignu, kao da su i oni digli ruke. Nastavi li se ovako, uzalud će biti pojedinačni uspjesi u športu ili bilo čemu drugome. Jednostavno ćemo nestati: i mi u Hrvatskoj, i oni u Bosni i Hercegovini.

hkv.hr/Joško Čelan/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo