Nakon bojne ‘München’ nastupa bojna ‘Bruxelles’

Vrijeme Bruxelles bojne

Početkom devedesetih imao sam deset godina i bio sam u Zagrebu, dovoljno star da imam neke svoje ratne uspomene. Kao i mnogi drugi klinci sanjao sam o tomu da budem hrvatski vojnik. Otac je u jesen 1991. godine zadužio opremu i otišao na bojište kao ratni reporter. U to su se vrijeme neki ratni reporteri, najčešće mlađi novinari, javljali redovno s prve crte, no pojava moga oca koji je bio, slobodno se može reći, vrh hrvatskoga novinarstva, bila je svima neobična jer iskusni su se novinari držali zavjetrine. On je obišao Liku i Slavoniju i bio je inspiracija mladićima na bojišnici. Kad se vratio, upoznao me s nekoliko boraca Domovinskog rata. S majkom sam obišao ratom stradale gradove Slavonije uključujući potpuno razrušene Lipik, Pakrac, Nuštar, a sve to formiralo je moje sjećanje na ratne dane kao na vrijeme velikoga ponosa i ljubavi za Hrvatsku. Taj me osjećaj nije napustio do danas iako je rat odavno prošao. To su zauvijek ostale moje ratne uspomene.

Dragovoljci i liberali

Kad razgovarate s ljudima, razni imaju svoje ratne uspomene i mnoge su slične, osobito one mladih ljudi koji su dragovoljno otišli u neizvjesnost braniti domovinu. Nisu, doduše, svi s oduševljenjem pohrlili dati prinos borbi za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Neki su ljudi davali samo deklarativnu podršku hrvatskoj nezavisnosti dok su istodobno gajili sumnje, ne toliko oko karaktera buduće države, koliko oko vlastite uloge u njoj. Sjećam se tako rođaka u punoj snazi u dvadesetim godinama života kojega je njegov mlađi brat pitao zašto ne sudjeluje u obrani Hrvatske. Ovaj se mudro zamislio, a onda pomalo zagonetno odgovorio kako on može pomoći Hrvatskoj na bolji način. Kasnije se svjetonazorski profilirao kao progresivni liberal, u prijevodu osoba koja ima negativan odnos prema vrijednostima Domovinskoga rata i zazire od svega što ima hrvatski predznak.

Takav će svat, nerijetko pod dirigentskom palicom nekoga manipulatora koji ima sasvim jasnu iako ne i javnu agendu, ponosno sudjelovati u prosvjedima za takozvanu „kurikularnu“ reformu iako ne razumije ni riječ curriculum, a kada ga netko pita koji su glavni problemi današnje Hrvatske, velika je vjerojatnost da će odgovoriti kako su to hrvatski nacionalizam i ugroženost Srba. Otrcana fraza i već viđeno, poštapalica s kojom se Hrvatsku maltretiralo u Jugoslaviji, osobito prije i nakon hrvatskoga proljeća.

Ipak, ne treba generalizirati. Voljeti Hrvatsku i dati dio sebe za nju ne mora nužno značiti nositi pušku ili uopće boraviti tijekom devedesetih na bojišnici. Ali nečega ipak mora biti u toj prošlosti. Trebala bi biti neka ljudska gesta ili makar epizodna uloga. Moglo se skupljati lijekove za ranjene, ili primiti prognanike u dom, skrbiti o njihovoj djeci, otputovati u Šibenik, Zadar, Vinkovce pa biti s njima makar koji dan kad oni već godinama žive u gradovima pod granatama.

Nije su tu radilo samo o domoljublju već i o etičkome imperativu. Ima li pravo onaj tko u tome razdoblju nije učinio ništa za ugroženi proganjani hrvatski narod danas glumiti velikoga humanista? A takvih ima, i to u značajnome broju, pogotovo u takozvanim organizacijama civilnoga društva ili nevladinim organizacijama što je vrhunac ironije jer baš ih vlada financira. Novcem građana, naravno.

Ima, na žalost, takvih i među primateljima braniteljskih mirovina. Prekaljeni ih hrvatski bojovnici zovu pripadnicima imaginarne bojne „Munchen.“ To su oni nazovibranitelji koji su se pojavili niotkuda. Nitko se ne sjeća tko su, što su, niti gdje su ratovali, ali posjeduju potrebne papire. Dio ih je svakako došao iz Njemačke gdje su se skrivali tijekom prvih ratnih godina i bavili sumnjivim poslovima. Radi se o manjini primatelja mirovina koje istinski branitelji preziru i ismijavaju.

Osim bojne „Munchen“, postoji još jedna takva „bojna“ sastavljena od ljudi koji su u devedesetima, poput moga rođaka, pronašli bolji način služenja Domovini. Doduše, pitanje je jesu li oni uopće i o čemu odlučivali ili im je netko drugi, poput njihovih roditelja, unaprijed odredio budućnost. U moćnim obiteljima s mogućim vezama udbaškoga i inoga predznaka sasvim izvjesno odgoj se i planiranje budućnosti potomaka nije prepuštao slučaju.

Cimeri na Zrinjevcu

U tom su smislu indikativne uzlazne karijere i bivšega i sadašnjega premijera, inače tadašnjih cimera iz iste sobe u Ministarstvu vanjskih poslova. Obojica su, eto, u godinama kada su drugi odlazili u rat završili u sobi na Zrinjevcu. Možda su i oni kao mladići iz bunta prema odgojnim mjerama i planiranome životnom putu osjetili u nekome trenutku poriv da brane Hrvatsku, ali su ih odlučni roditelji odvratili od takvih ideja. Pusti, sine, ovo nije naš rat, govorili su tada mnogi crveni očevi svojim nadobudnim potomcima, pa možda i njihovi. Tko će znati što je bilo. Možemo samo nagađati.

I bili su u pravu ti koji nisu dali svojoj djeci u rat. Domovinski rat, stvarno nije bio rat u kojemu je takozvana ljevica masovno sudjelovala. Više je to bila hrvatska sirotinja koja je politički, ali i ekonomski stradavala gotovo pola stoljeća u Jugoslaviji. Najpoznatiji potez prije Domovinskoga rata od strane socijalista bila je predaja oružja teritorijalne obrane i Račanovo histeriziranje o HDZ-u kao o stranci opasnih namjera. Neovisno o tomu što nije bio član SDP-a, i sadašnji premijer pripada komunističkoj nomenklaturi koja je uspješno prešla iz jednoga u drugi sustav. Većina njezinih pripadnika nije korigirala stavove niti probudila ili razvila domoljublje i osjećaj pripadnosti hrvatskome nacionalnom korpusu. Neko zbližavanje s hrvatskim pukom i nije bilo moguće jer se takvima od malena usađivao osjećaj više vrijednosti od toga takozvanog običnog svijeta.

Da biste se predstavili građanima kao jedan od njih, trebate posjedovati glumačke i zabavljačke sposobnosti Stjepana Mesića, a ni sadašnji ni bivši premijer tu školu očito nisu prošli, ili jednostavno nemaju taj živi teatar u sebi. Problem za takav profil političara nije samo u tome što su po svome političkom habitusu nerijetko prikriveni despoti koji ne trpe kritiku niti drukčije mišljenje, već i to što je njihova hrabrost diskutabilna, ali je bahatost neupitna. Takvi političari, ne samo dva premijera, nego i neki iz njihove svite, prije nego što su se vinuli u političke visine morali su se probijati kroz hodnike ministarstva vanjskih poslova gdje su u početku bili tek perspektivni činovnici. Političke veze roditelja bile su dostatne za dobre startne pozicije, ali kasnije je mnogo toga ovisilo o njihovim sposobnostima prilagodbe različitim okolnostima i političkome okruženju.

Ako je početkom devedesetih nastala ta famozna bojna ‘Minhen’, onda se istodobno i kasnije stvorio kadrovski temelj za ‘bojnu Bruxelles’ od koje bi se danas već mogla sastaviti i čitava brigada.

Domoljubna transformacija

Dobar je primjer za odlike pripadnika ‘Bruxelles bojne’ retorika obaju premijera i njihovih sljednika u trenutcima neke povijesne napetosti, poput ove sa Slovenijom, odnosno način na koji se ponašaju u slučajevima graničnih međunarodnih i pravnih sporova sa susjednim državama. Odjednom, ničim izazvani, transformiraju se u velike domoljube koji daju nepromišljene i ishitrene izjave koje nerijetko samo štete Hrvatskoj. Oni i ne znaju kako se političar koji je domoljub treba ponašati, stoga neznanje kompenziraju žestokom retorikom bez stvarnoga sadržaja.

Granični spor sa Slovenijom idealna je prilika za sadašnjega premijera da demonstrira naknadno domoljublje iako je godinama i sam bio dio diplomatskoga ešalona koji je uz Ivicu Račana i Jadranku Kosor najodgovorniji, prvo za početno sudjelovanje, a onda i za katastrofalnu odluku arbitražnoga suda. Sad je sve to zaboravljeno i nema naš premijer sa svim što je prethodilo odluci arbitražnoga suda nikakve veze već javno smatra kako odluka suda de facto ne znači ništa. Isto drži i za mišljenje Europske komisije, a indiferentan je i na stavove Njemačke, Velike Britanije i Italije, država koje iz vlastitih interesa trenutačno lobiraju i vrše pritisak u ovome sporu na strani Slovenije.

Slovenci su zasad suzdržani. Ako je vjerovati službenim izjavama njihovih vodećih političara, oni nemaju namjeru odmah u praksu provesti odluke arbitraže i Europske komisije, ali zasigurno će provokacije i ulasci u hrvatsko more biti češći nego inače, s time da će od sada za ovakav bezobrazluk imati i međunarodne pravne argumente. Za Hrvatsku slijede mjeseci napetosti, ali rat sa Slovenijom nije realna opcija. Ono što je moguće svodi se na demonstraciju odnosno pokazivanje domoljublja. Verbalni rat niskoga intenziteta i svakodnevni granični incidenti predstavljaju dio mogućega scenarija. A glavnu ulogu u tome sukobu imat će briselska bojna na čelu sa sadašnjim premijerom, a oglasili su se i bivši čelnici. Konačno će i ta ekipa i njihovi ‘suborci’ dobiti priliku za svoj rat.

Samo da netko stvarno ne pripuca…

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo