I. Marijačić : Reinkarnacija običnoga prevaranta i izdajnika

Ivo Sanader lažima pokušava uvjeriti Hrvate da je prije devet godina otišao jer nije htio potpisati arbitražu

Ivo Sanader, nekadašnji predsjednik HDZ-a i Vlade RH, na velika se vrata vraća pod svjetla medijskih reflektora nastojeći iz aktualnih hrvatskih političkih neuspjeha isplivati kao naknadni heroj. Nakon što je Arbitražni sud u Haagu presudio dobrim dijelom u korist Slovenije po pitanju granice na kopnu i moru te odredio da tri četvrtine Savudrijske vale pripada Sloveniji, Sanader kao da je dočekao svojih novih pet minuta slave. Puni stranice i minute svih medija i trijumfira na tezi da je on 2009. godine, kada je dao ostavku na sve političke i izvršne funkcije, upravo i otišao zato što nije htio trgovati hrvatskim teritorijem. Po njegovim riječima, nije pristao na arbitražu sa Slovenijom jer je, intuitivno valjda, osjećao da bi Hrvatska mogla ostati bez svoga teritorija. Njegova nasljednica na dužnosti predsjednice HDZ-a i predsjednice Vlade RH, Jadranka Kosor, arbitražu je s lakoćom prihvatila, deblokirala pristupne pregovore Hrvatske i EU-a. Ishod arbitraže danas je poznat neovisno o činjenici što Hrvatska ne priznaje odluku i što je odavno napustila taj proces nakon otkrića nečuvene korupcije slovenskih predstavnika i sudaca Arbitražnoga suda. Drugim riječima, Sanader poručuje: Jadranka Kosor izdajnica je hrvatskih interesa, ja nisam htio biti izdajnik i odreći se hrvatskoga teritorija jer je previše ljudi palo za slobodu Hrvatske i radije sam otišao iz politike. Bilo bi snažno i vrijedno antologije kad bi to bilo istinito! Ali Sanader opet manipulira, prešućuje i konfabulira.

Nije izdao, ali je doveo Jadranku Kosor da izda

Ne patimo, naime, baš svi od amnezije. Njegov odlazak 2009. nije tako daleka prošlost da se ne bismo sjetili mnogih pojedinosti, napose činjenice da Sanader tada, obrazlažući svoj odlazak, nije ni jednom jedinom riječju spominjao bilo kakve pregovaračke pritiske, arbitražu, slovenske zahtjeve, niti bilo kakve uvjete koji su mu postavljani za deblokadu tadašnjih hrvatskih pregovora za ulazak u EU. Govorio je tek da odlazi iz osobnih razloga ostavljajući šokiranom čitavu domaću i međunarodnu javnost tim naglim činom abdikacije. Sanader je tada, sjećamo se dobro, apsolutistički ostavio za sebe dužnost počasnoga predsjednika HDZ-a, kao što je sam, ne pitajući nikoga za mišljenje, odredio da mu nasljednica bude Jadranka Kosor, što je ova podrepašica u HDZ-u objeručke prihvatila, cjelivajući u znak zahvalnosti dr. Sanadera i poručujući „Kud Ivo, tud i ja!“. Nitko, uključujući i najbliže njegove suradnike i rijetke istinske prijatelje, ali baš nitko, nije imao odgovor na pitanje zašto je otišao Ivo Sanader. Do danas je to misterij. Hrvatski tjednik jedini je te godine objavio činjenicu da je Sanaderu zapovijed da mora otići prenio agent MI 6 Alistaire Sumerland rekavši mu da u roku od 24 sata napusti politiku.

Čiji je nalog, koje međunarodne politike, britanske ili neke druge, agent prenio Sanaderu i čime ga je ucijenio u slučaju da je odbio, nije poznato. To ostaje sub rosa i Sanader po svemu sudeći nikada ne će smjeti reći istinu. Po nekim informacijama Hrvatskoga tjednika, Sanaderu je obećano da mu se ništa, posebno u smislu kaznenoga progona, ne će dogoditi u sljedeće tri godine. No, budući da je on iz pozadine, s dužnosti počasnoga predsjednika stranke, pomalo nestrpljivo htio bitno utjecati na politiku HDZ-a, stanje se počelo mijenjati. Već sljedeće godine htio se stranačkim pučem vratiti na čelo stranke odnosno smijeniti Jadranku Kosor. Ona ga je grubo izbacila iz HDZ-a poručivši mu da se ne može i otići i ostati. Kako je često u životu vrlo tanka granica između fascinacije i indignacije, Jadranka Kosor nije samo stala na naglome makijavelističkom neprijateljstvu prema dojučerašnjomu uzoru, nego je u nekoliko navrata pozvala u svoj ured tadašnjega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i inzistirala na progonu Ive Sanadera kako bi ga se riješila za sva vremena. Mladen Bajić u početku je oklijevao ne vidjevši mnogo objektivnih elemenata za progon, no kada mu je gospođa Kosor prigodom drugoga susreta oštro odgovorila „Nismo se tako dogovorili“, Bajić je shvatio da će ju morati poslušati ako želi ostati na dužnosti glavnoga državnog odvjetnika.

Sve što se kasnije događalo, javnosti je dobro poznato. Sanader je procesuiran, pokušao je pobjeći iz Hrvatske, ali je zaustavljen u Austriji, sudi mu se godinama za niz kaznenih djela koruptivne i kriminalne naravi. Trenutačno protiv sebe ima jednu nepravomoćnu presudu u slučaju Planinska po kojoj je osuđen na 4.5 godine zatvora, mora vratiti 17 milijuna kuna državi. Presudu za primanje mita u slučaju prodaje većinskoga udjela Ine mađarskome Molu Vrhovni sud ukinuo je i ponovno će se suditi, kao što se ponovno sudi za aferu Fimi Medija jer je prvostupanjska presuda također ukinuta. Jadranka Kosor izgubila je višestranačke izbore, nakon što je stranku u poslijesanaderovskome razdoblju vodila ljevičarskim anacionalnim smjerom kakav je, uostalom, zacrtao i Ivo Sanader. Izgubila je unutarstranačke izbore i pobijedio ju je Tomislav Karamarko koji ju je izbacio iz stranke nakon čega je postala zvijezda ljevičarskih medija, zvijezda koja je pothranjivala svoj ego i sjaj bajkama o navodno velikome uspjehu deblokade pregovora za pristupanje Hrvatske EU.

Nisu bili rijetki pojedinci koji su upozoravali na opasnost Jadranke Kosor čim ju je Sanader postavio na čelo HDZ-a i Vlade. Ne pljujte po Sanaderu dok ne vidite što će napraviti Jadranka Kosor. Bili su u pravu, ali u trenutcima velikih mijena i euforija, razumne obično nitko ne sluša. Iza razdraganih cjelova i svečanih crvenih oprava i sjajnih odijela Jadranke Kosor i Boruta Pahora događala se obična prljava izdaja. Arbitražom je Hrvatska ostala bez 80 nautičkih milja svoga prostora. Naglo se ugasila ljevičarska ikona i zvijezda Jadranka Kosor, a sada sve jače kao da treperi zvijezda Ive Sanadera.

Doveo agresore u vlast, pljunuo po žrtvi Vukovara

Izgubljenu arbitražu on pokušava pretvoriti u privatnu, makar i naknadnu političku pobjedu i naciji nametnuti kompleks krivnje što nije stala uza nj prije desetak godina. Dakako, sve se to poklapa s izlaskom Sanaderove knjige „Doba politike – detuđmanizacija“ koju sada vatreno promovira, a izdavači i promotori taj politički pamflet predstavljaju praktički kao nakladničku senzaciju desetljeća. Na tim promocijama hrvatskoj se javnosti Sanaderova politička reinkarnacija nudi implicite kao državničko rješenje. Premda Sanader s predstavljanja poručuje kako se ne će baviti politikom, ali će pisati o politici, nema sumnje da na nagovor svojih odvjetnika i u suradnji s predstavljačima, a sve su bivši pomazanici jugoslavenskoga zločinačkoga režima, želi poslati poruku pravosuđu da je nevin i da je odbacivanje optužnica jedini pravedan ishod, a usput široj se javnosti želi reći kako je, evo, Sanader taj deux ex machina za sve naše tegobe.

Kao velike, nepriznate Sanaderove zasluge, predstavljači knjige ističu da je on bio veliki reformator i da se odmaknuo od radikalne desnice. Vidi se da se i sam autor, dakle Sanader, posve identificirao sa svojim predstavljačima. Svi zajedno prešutjeli su, naravno, notornu i najvažniju političku činjenicu da je Sanader zapravo – prevarant. On je pobijedio na višestranačkim izborima na jednoj retorici i jednoj političkoj paradigmi, a kad je izbore dobio, odrekao se izvornoga HDZ-ova biračkog tijela i počeo provoditi ljevičarsku politiku do te mjere da su čelnici tadašnjega HNS-a i SDP-a nemoćno priznali da Sanader provodi njihovu politiku. Dakle Sanader je okupljao tisuće građana na predizbornim skupovima, a najvatreniji je bio onaj na splitskoj Rivi, na kojima je palio mase na domoljubnim žicama poručujući kako nitko ne će progoniti hrvatske generale, ali kad je osvojio vlast, sve što je poduzimao bilo je dijametralno suprotno od obećanja. Sve je poduzeo da generale i hrvatske branitelje progoni, uvrijedi i omalovaži. U poslijeizbornome kopernikanskom obratu, Sanader je otišao na pravoslavni domjenak koji je organizirao ateist Milorad Pupovac i čestitao pravoslavnim vjernicima „Hristos se rodi“.

Čestitka sama po sebi civilizacijski je čin svakoga premijera, ali ona je u kontekstu Sanaderove vlasti predstavljala simboličku koalicijsku gestu Srbima agresorima na Hrvatsku, a ne Srbima koji su branili Hrvatsku. Sanader se danas hvali da je tim činom izvukao Srbe iz geta, ali istina je da je koalicijom sa Stanimirovićevim Srbima Ivo Sanader duboko uvrijedio i Srbe i Hrvate koji su sudjelovali u obrani Hrvatske, posebno Vukovara koji je novi koalicijski partner Stanimirović „oslobađao od ustaša“. Sanaderova pljuvačka u lice žrtvama Vukovara i žrtvama srpske agresije u cijeloj Hrvatskoj nije se zaustavila na tomu, nego je on zaključio sramotni sporazum s Pupovčevom i Stanimirovićevom strankom, SDSS-om, po kojemu se HDZ-ova Vlada obvezala na nezamislive koncesije toj frakciji Srba u Hrvatskoj. Uz ostalo, Sanaderova je Vlada s dva milijuna kuna obnovila spomenik četničkome ustanku u Srbu, primitivni kip ličkoga četnika s vilama u ruci koji bolno podsjeća na strašan pokolj što su ga lički četnici počinili nad tamošnjim Hrvatima od kojih nije ostao nitko niti se ikada do dana današnjega vratio u taj kraj. Taj je spomenik u slavu genocida nad Hrvatima, ali sporazumom su agresorima obećane i ispunjene mnoge druge koncesije, uz ostalo mirovine i radni staž za vrijeme ratovanja protiv Hrvatske, izgradnja i povrat stanova kojih nikada nisu bili vlasnici i mnogo toga što je nezabilježeno u povijesti ratova da bi ikada i jedan pobjednik omogućio poraženoj , uz to okupacijskoj strani. Sanader je na najgnjusniji mogući način ratne pobjednike, hrvatski narod i hrvatske branitelje, ponizio i pretvorio u ratne gubitnike.

Posljedice Sanaderove izdaje Hrvatska osjeća i danas. On se nije ni trudio skrivati koliko prezire birače, hrvatski narod, hrvatske branitelje, ne zato što bi ih iskonski mrzio iz neke zatamnjene razine svoje svijesti, nego zato što mu je njegova karijera bila iznad svih drugih interesa. Tako je s čašom šampanjca pozdravio uhićenje generala Ante Gotovine kojega je nemilosrdno progonio i stranačkim podanicima zabranio da mu uopće spominju ime argumentirajući to sumanutom tezom kako „nema toga što Hrvatska ne će ispuniti kako bi ušla u Europsku uniju“. Brzo je, kao i Mesić, doletio u selo Biljane Gornje kod Benkovca gdje su neki pijani mještani susjedne Škabrnje kamenom razbili staklo na kući srpske povratnice i počinili štetu od 300 kuna, ali ni Sanader, ni Mesić, ni Pupovac ni jednom nisu željeli kročiti u Škabrnju i pokloniti se žrtvama masovnoga srpskoga pokolja koji su počinili, uz ine, i pojedinci iz Biljana. A kako politika često preraste u farsu, tako je bilo i u slučaju Biljana i opisanoga incidenta. Policajci su danonoćno čuvali napadnutu kuću dok nisu vidjeli da se jedan od napadača i napadnuta žena povratnica zapravo noću seksualno zabavljaju dok im sigurnost jamči hrvatska policija po nalogu „velikih državnika“ Ive Sanadera i Stjepana Mesića.
Kako došao, tako i otišao

Sanader je bio podrepaš u odnosu na moćnike i činovnike u Europskoj uniji, bio je diktator u odnosu na podanike iz hranidbenoga lanca u stranci i izvršnoj vlasti u Hrvatskoj. Nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora Nedjeljko Mihanović objavio je prije desetak godina knjigu u kojoj je napisao da je Sanader bio suradnik Udbe. Danas se vidi da je Sanader bio oličenje svega najgorega u hrvatskoj politici: on je običan prevarant, bonvivan, politički izdajnik, lažljivac. Sudi mu se u nizu kaznenih predmeta. Iz aviona se vidi da su u nekim predmetima kriminalizirane zapravo odluke Vlade kojoj je Sanader bio na čelu, dakle da stoji politika iza toga progona, iz aviona se vidi i da u nekim predmetima i inkriminacijama nema konkretnih dokaza protiv njega. U nekim drugim predmetima sud će možda utvrditi njegovu konkretnu odgovornost. Neovisno o tomu tko je i što je Ivo Sanader, čini se da u tome kaznenome progonu ima strašno mnogo nepravde prema njemu. No ono zbog čega bi u etičkome smislu trebalo suditi Ivi Sanaderu, to je zapravo njegova politička izdaja koju je počinio. Politička izdaja njegov je smrtni grijeh. On je prevario biračko tijelo HDZ-a, prevario je hrvatski narod. Projugoslavenski apologeti upravo mu političku izdaju definiraju kao „reformu“ i kao najveće rezultate njegove pojave i vladavine. No tako je oduvijek u Hrvatskoj: napredno je sve što ide kontra hrvatskih interesa, a retrogradno sve ono što je na crti nacionalnih interesa. Udbaško-komunistički kategorijalni aparat neumoljiv je, a Sanader mu se kao i mnogi izdajnici, što u zlokobnoj procesiji jedan za drugim odlaze u povijest, na smetlište, priklonio. Ivo Sanader došao je prijevarom u politiku (krađa glasova na stranačkome saboru), prijevarom je preuzeo vlast u Hrvatskoj (zabio nož u leđa tzv. desnici), prijevarom je održavao vlast (koalirao s četnicima), prijevarom i dogovorenim paktom omogućio je Stjepanu Mesiću drugi predsjednički mandat (šaljući mu Jadranku Kosor u utrku) i prijevarom se danas pokušava izvući iz kandži pravosuđa te Hrvatima iznova nametnuti kao državnik lažući im u lice kako je on morao otići jer nije pristao na ulogu izdajnika, čime zapravo dokazuje da jest beskrupulozni izdajnik jer da nije, ostao bi i branio hrvatske interese.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Prof. dr.sc. Andrija Hebrang, profesor emeritus Zagrebačkoga sveučilišta: Sanader ne bi trebao poentirati na nesreći arbitraže jer dobro zna da laže

Arbitraža za Savudrijsku valu pokazala je svu licemjernost europske obitelji koju na okupu drže samo pojedinačni državni interesi. Sada je potpora okrenuta Sloveniji pa se ponavlja već poslovično neprijateljstvo prema Hrvatskoj, kao što je to bilo za vrijeme slovenske blokade pregovora, ili još ranije u doba srpske agresije na teritorij naše države kada je većina europskih zemalja šutke gledala ubijanje preko osam tisuća hrvatskih civila i rušenje stotina naselja. U slučaju arbitraže, za sada izgleda da je državni vrh shvatio kako se svaki narod mora boriti sam za svoje nacionalne interese pa pokušava ustrajati na nepoštivanju odluke interesne i korumpirane arbitražne komisije. Istodobno bi bilo vrlo važno da se ovom najnovijom europskom nepravdom ne koriste domaći političari jer u odlučujućim trenutcima u kojima se ugrožava državni integritet moramo biti jedinstveni. Zar nismo naučili lekciju iz Domovinskoga rata, kada su nam domaći politički protivnici, okorjeli jugofili, bacali klipove pod noge.

Današnji negativni iskoraci pojedinih ljevičara protiv arbitražnih posljedica po vlastitu državu još se mogu razumjeti jer Hrvatska i nije nikada bila u njihovu srcu, ali političari koji pripadaju ili su pripadali domoljubnojskupini koja je stvarala i obranila hrvatsku državu ne bi se smjeli koristiti ovom nesrećom za osobnu promidžbu i tako slabjeti vlastite redove. Priznajem da sam i ja u Saboru digao ruku za arbitražu, iako sam ju žestoko kritizirao jer smo u to vrijeme bježali iz balkanske regije u koju su nas gurali. Europska je unija tada bila jedina alternativa i bili smo neoprezni ulaskom u rizik za bijeg iz regije koja je u prošlosti uzela stotine tisuća hrvatskih života. Ne sjećam se nikoga u vrhu vladajuće stranke, dakle stranke bez koje pod vodstvom Franje Tuđmana nikada ne bi bilo slobodne hrvatske države, tko je tada javno istupao protiv arbitraže! Vrijedi to i za Ivu Sanadera i njegovu ostavku.

Kao potpredsjednik HDZ-a i predsjednik kluba zastupnika u Saboru morao sam istoga dana prvi govoriti u Saboru o toj temi, neposredno nakon ostavke. Kako sam za ostavku saznao neposredno prije nastupa i to među zadnjima u vrhu stranke, jer nisam spadao u uži krug ljudi koji su uživali Sanaderovo povjerenje, na sjednici kluba zastupnika i Središnjega odbora stranke koje su održane istoga dana pokušao sam doznati razlog ostavke. Odgovor je bio kao i za javnost, to jest da je ostavka uzrokovana osobnim razlozima. Budući da smo sjedili jedan pored drugoga, jer smo zajedno predsjedavali sastanku, šapatom sam pitao Sanadera je li uzrok ostavci zdravstveno stanje. Odlučno je negirao zdravlje kao mogući uzrok ostavke. Ni jednom riječju nije bila spomenuta arbitraža i mogući rizik gubitka teritorija! Dapače, većina naših stručnjaka koji su savjetovali Vladu uvjeravali su nas prije toga da za gubitak teritorija ne postoji ni najmanja vjerojatnost, jer arbitri se moraju držati međunarodnih propisa koji su na našoj strani. Nije, dakle, bilo razloga da se ta tema uopće spominje. Ne samo da o tomu nije bilo ni riječi, nego je bilo jasno da dotadašnji predsjednik stranke i Vlade i dalje namjerava ostati nakon ostavke u politici jer je tražio mjesto počasnoga predsjednika stranke i pravo kadrovskih predlaganja. Tako je pokazao da nema ni govora o nekakvu prosvjedu jer ostavka nije bila potpuna već s odškrinutim vratima.

Kako bi nastavio i dalje politički djelovati, Sanader je predložio za nasljednicu gospođu Kosor koja je od ljudi u vrhu stranke bila najdalje od politike HDZ-a, kako po svojoj prošlosti tako i po političkim stavovima, što je ubrzo rezultiralo urušavanjem stranke i gubitkom izbora. Mene je predložio za kandidata za predsjednika države, ali istodobno i degradirao predlažući da umjesto potpredsjednika stranke budem samo član Predsjedništva, na što sam odmah na sastanku oštro reagirao. Takvo planiranje budućnosti stranke jasno pokazuje da je to bila ostavka sa zadrškom i otvorenim vratima za povratak, što otklanja bilo kakvu mogućnost iskrenoga protesta ili čak političke ucjene. Ostavka sa zadrškom i bez objašnjenja nije poslala nikakvu političku poruku! Tim više, što oni koji su odlučivali o sudbini Hrvatske uopće nisu znali za uzrok takvoga naglog političkog čina, niti su smanjili pritisak na Hrvatsku.

Neposredno nakon toga mučnoga sastanka morao sam govoriti kao predsjednik saborskog kluba vodeće stranke. Nepune dvije minute prije izlaska za govornicu nazvao sam Sanadera i ponovno pitao za razlog ostavke jer javnost očekuje istinu. Odgovorio mi je da nema što dodati onome što je rekao i da ću se ja već snaći! Dakle ni tada nije bilo ni riječi o arbitraži, otimanju hrvatskoga teritorija ili slovenskoj blokadi. Za govornicom sam rekao da ne znam za razlog ostavke, ali da pretpostavljam kako se umorio u pregovorima za ulazak u EU i usporedio ga s lokomotivom koja vuče tešku kompoziciju, ali nailazi na same zapreke. Nazvao me je odmah nakon govora koji nije slušao u sabornici nego preko televizije i rekao da je to dobro obrazloženje i da će se od tada i on njime koristiti. Moj govor su kasnije lijevoudbaški mediji proglasili kao moju izmišljotinu da bih ga izvukao, a iznosio sam samo svoje mišljenje jer pravi razlog nisam znao, što sam u govoru više puta istaknuo. U govoru sam bio oprezan jer je trenutak bio krajnje kritičan i zato nisam otvoreno napao ostavku koja nije imala nikakva obrazloženja.

Postojala je mogućnost pada Vlade i dolazak Račanovih nasljednika koji su podržavali ne tako davne SDP-ove grijehe. Spomenimo samo Račanov potpis i odricanje od dijela Savudrijske vale, prodaju Hrvatskoga telekoma, banaka, dijela Ine, preostaloga strateškog dijela Plive, Hotela Excelsior itd. Moj je cilj bio zadržati stabilnost i ne dopustiti povratak političkog cunamija zvanoga SDP. Samo zato nisam otvoreno napao ostavku bez obrazloženja. Da sam bio u pravu bojeći se povratka stranke obilježene napuštanjem Hrvatskoga državnog sabora u trenutku izglasavanja hrvatske samostalnosti, pokazala je uskoro najštetnija SDP-ova vlada pod vodstvom Zorana Milanovića. Negova je pobjeda bila izravna posljedica urušavanja HDZ-a koje je počelo Sanaderovom ostavkom.

Nije, dakle, bilo obrazloženja ostavke Ive Sanadera koje danas slušamo. Ostavka sa zatajenom porukom beskorisna je, uzaludna! Svi mi koji smo do tada davali ostavke na visoke funkcije popratili smo to objašnjenjima razloga za ostavku. Naknadna pamet nije učinkovita, a niti korektna, a najmanje danas kada Hrvatskoj ponovno predstoji braniti dio svoga teritorija.

O razlozima Sanaderove ostavke i danas možemo samo nagađati. Mislim da je htio ublažiti procese koje su se gotovo svakodnevno dizali protiv njega, a koji mu ni danas nisu dokazani pa je stoga nevin. Mislim da je cilj tih procesa bio rušenje HDZ-a, što je ljevici i uspjelo podizanjem optužnice protiv stranke HDZ-a mjesec dana prije parlamentarnih izbora! Čak je i socijaldemokrat Hannes Swoboda tada rekao da je dizanje optužnice protiv stranke mjesec dana pred izbore presedan u europskoj politici! Moje je mišljenje da je Sanader pokušao ublažiti taj udarac ljevice privremenim povlačenjem s političke scene.

Bio je i sam iznenađen žestinom udara jer je nakon politički izrazito desnoga govora na splitskoj Rivi okrenuo ploču i učinio ljevici niz ustupaka. Sjetimo se samo imenovanja notorne Vesne Pusić za voditeljicu pregovaračkoga tima s EU-om ili imenovanje Draga Primorca za ministra obrazovanja, iako je on kao liječnik protuzakonito napustio državu kada je bila napadnuta 1991. godine! U tada dolazećoj predsjedničkoj kampanji Sanader je također pogodovao ljevici. Nije se htio javno odreći stranačkih bjegunaca Vidoševića i Primorca, koji su u HDZ-u napravili svoju političku karijeru, da bi se kandidirali protiv službenog HDZ-ova kandidata. Nije ih se htio javnom odreći kako bi na terenu napravio pomutnju među desnim biračima te je tako izravno pogodovao izboru Josipovića. No ni to mu nije bilo pomoglo. Jer, kako sam mu rekao na sjednici Predsjedništva, povijest nas uči da tko s crvenim vragovima tikve sadi, o glavu mu se obijaju. Zato ne znam čemu danas nova objašnjenja za ostavku kada ih nije bilo u najpotrebnijem trenutku. Danas je najmanje potrebno izgovarati se na arbitražu jer danas je za poruku Europi prekasno. Tim više što novo obrazloženje kontaminira hrvatsku javnost, dovoljno uzdrmanu kontaminacijom arbitražnoga procesa.

Hrvatski tjednik

Ivan Aralica, književnik i jedan od najbližih suradnika prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana: Sanader ima problema sa slabim pamćenjem i slabom pameću!

I dosad sam imao iskustvo da Ivo Sanader ima problema s pameću, s prosuđivanjem realiteta, ali pročitavši njegov tekst, barem onaj dio koji se mene tiče, ovih dana u Večernjem listu, vidim da on ima vrlo ozbiljnih problema s pamćenjem. A napisati jednu takvu knjigu s problemom pamćenja i pameti ne sluti ni na kakvo dobro. Vidjet ću što je napravio kad knjigu pročitam ako mi se bude čitalo. A o ovome što je o meni napisao mogu reći da u tome nema istine i da to nema veze sa zdravom pameću.

Prvo, ja njemu nikada nisam došao s prijedlogom da se HDZ prestroji tako da promijeni ime jer ja od početka vjerujem da je njegov tvorac uložio u tu stranku toliko strasti da ju nikakav beščastan njegov nasljednik ne može anulirati.

Drugo, ja njemu nisam došao s prijedlogom da Miro Tuđman bude predsjednik te stranke. Jer tko poznaje Mira Tuđmana, taj zna da on na takvo što nikad pristao ne bi. Ja sam njega u jednome razgovoru podsjetio na to da je Miro Franjin sin kad je on, na moj prijedlog da se osnuje Savjet pri Zakladi Hrvatskoga državnog zavjeta koji bi vodio brigu o politici kao što je to slučaj kod svih velikih stranaka u europskim zemljama, replicirao da Miro nije član HDZ-a pa ako želi nešto takvo, ako želi biti predsjednik toga Savjeta, neka se .upiše u stranku i počne napredovati od osnovne organizacije. Na takvu jednu nebulozu i bezobraštinu rekao sam mu: „Pa zaboga, Miro je Franjin sin!“

Isto tako mogu reći da onaj dio u kojemu on mene optužuje da nisam bio član HDZ-a i da sam to prikrio pred Tuđmanom, pa me je on stavio i za potpredsjednika stranke, a da to nije znao, nema nikakve veze sa zdravom pameću. Pa zar je moguće da bih ja to krio i zar je moguće, ako bih ja to i krio, da to jedan Tuđman ne bi otkrio?! Kako je to bilo da sam ja postao potpredsjednik stranke, a da nisam bio član HDZ-a u pojedinost sam, također odgovarajući na Sanaderove insinuacije iznesene svojedobno u Večernjem listu , odgovorio opširnim narativom u svojoj političkoj knjizi„Smrad trulih lešina“. U toj sam knjizi secirao Sanadera koliko sam to god mogao učiniti. Ne znam koliko sam uspio, ali da smrad trulih lešina nisam uklonio ispod nosa, dokaz je ovo što Sanader slaboga pamćenja i slabe pameti piše u svojim memoarima.

Ono što je Sanader meni i Miroslavu Tuđmanu pripisivao , a ja, nadam sam uvjerljivo otklonio, da smo preko njega bez demokratskih izbora pokušali sjesti na čelo najveće političke snage u zemlji pod krinkom maglovite ideje o ‘objedinjenoj desnoj oporbi’, to će u još nakaradnijem obliku s još mračnijim pobudama on sam, pod kraj političke karijere, planirati i izvesti. Pod izlikom da se povlači s dužnosti predsjednika vlade i stranke, s neviđenom nedemokratičnošću, sa željeznom političkom logikom, on će sazvati stranačke kohorte u veličini dviju legija, naložiti Šeksu da uz statut stranke unese instituciju doživotnoga počasnog predsjednika HDZ-a koji ima doživotno mjesto u predsjedništvu, mjesto na onome povijesnom stolcu, izabrati novu predsjednicu stranke i vlade, dati joj zadatak da ga sluša i brani te si umisliti (kakve li željezna političke logike) da je ljubičica bijela – drug Tito – koji je također bio nečemu doživotni predsjednik. I Sanader sada, u ovim objedama, meni i Miroslavu pripisuje ono što je već tada, na tome susretu sa mnom rezervirao za sebe! Ma, daj!…

Na Vaše pitanje jesam li očekivao da će se Sanader nakon svih kompromitiranja vratiti u javnost, odgovaram da je to sprega njega i njegovih branitelja o čemu također opširno govorim u svojoj knjizi, a cilj im je da prije nego što potpuno neutraliziraju sudstvo, neutraliziraju negativni naboj javnosti prema Sanaderu jer misle da su to dvoje spojene posude.

Hrvatski tjednik

Dr. Miroslav Tuđman: Sanader ne može razumjeti Tuđmanovu politiku!

Evo što je iz Sanaderove knjige objavljeno u jednom dnevnom listu, a zasad sam samo to pročitao, jednostavno je siromašno po izričaju, krivo po faktografiji i selektivno po pamćenju. To je jednostavno bespredmetno komentirati. Čisto faktografije radi,u dijelu gdje on kaže da je akademik Ivan Aralica zatajio da nije bio član HDZ-a, to nema nikakve veze s istinom. Predsjednik je akademika Aralicu imenovao potpredsjednikom HDZ-a zato što ga je trebao. Aralica mu je to isti dan prigovorio, a Predsjednik mu je odgovorio da ga treba i zato ga je stavio. To govori o predsjedniku Tuđmanu, a još više o Sanaderu koji takve stvari ne može niti razumjeti. Tvrditi da je Aralica predlagao mene za predsjednika HDZ-a, a nisam ni bio član HDZ-a, takva je nelogičnost, kakvih je mnogo od jedne do druge rečenice da se i ne isplati komentirati.

Ivo Sanader ovim činom pokušava opravdavati sebe, kao i svoje političko i kleptomansko ponašanje. Prema tome, to nije nikakav obračun jer nema faktografskih podataka koji bi bili relevantni za takvu prosudbu.

Ponavljam, nisam čitao knjigu pa ne mogu komentirati što Sanader ovim svojim činom zaista želi postići.

I. Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/ http://www.hkv.hr/ Hrvatskonebo