Diktatorova unučica podrugljivo govori o Hrvatskoj

Saša Broz koja Hrvatsku podrugljivo naziva Rvackom, bila je 90–ih asistentica redatelja u predstavi ‘Ognjište’ Mile Budaka

Aleksandra (Saša) Broz posljednjih dana najveći je ‘stručnjak’ za pitanja oko preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Osobito je uporna u svojim statusima i objavama na društvenoj mreži Facebook, a medijski prostor ispunjava i u susjednim nam državama. Izjavom ‘Vjerujte mi da bi djed da vidi Rvacku danas sam svoju ploču sa trga skinuo. Odavno…’ ubire potporu titoista, a kolokvijalnim izrazom Rvacka ismijava sve one koji su za tu Rvacku ginuli. Ta gesta primjer je najpliće dosjetke koje se ponosna diktatorova unuka uspjela sjetiti. Na svome Facebook profilu često se prisjeća slatkih uspomena i objavljuje fotografije s kratkim crticima iz života najpoznatije jugoslavenske komunističke obitelji.

Posebnu pozornost privukla je 2006. godine, kada je s ocem Mišom zaštitila pravo na korištenje Titovog imena i potpisa. Tako je djedica (kako ga unučica umiljato naziva na svom Facebook profilu) postao obiteljski brand. U ime čitave obitelji komunistički sin i unučica mogu odlučivati tko će i na koji način upotrebljavati lik i djelo Josipa Broza. Prihod od magneta, majica, pepeljara, upaljača, čaša i ostalih plastičnih sitnica ide upravo Saši i Miši. Vjerojatno se zato i osjeća prozvanom komentirati preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Jer kako se netko usuđuje preimenovati trg bez njezina dopuštenja, a u njezinim su rukama prava na korištenje Titovog imena?

Kada je 2007. godine najavljeno snimanje dokumentarnoga filma o Titu Antuna Vrdoljaka, Saša Broz žestoko se protivila tome govoreći kako je Vrdoljak posljednja osoba koja bi trebala snimati film o njezinome djedu. Naime, Antun Vrdoljak izjavio je kako je na vijest da je Tito umro pio pjenušac. Takve izjave su Saša i njezina obitelj smatrale gadljivima i sumnjali su u objektivnost jednoga takvoga filmskoga projekta. Ne treba zaboraviti ni na epizodu oko Gradskoga kazališta u Puli. Dvije godine Saša je obnašala funkciju ravnateljice kazališta. Slučajno ili pak ne, u to doba bila je zaručnica Livia  Bolkovića (tadašnjega predsjednika Gradskoga vijeća). Jedan od uvjeta, u spornome natječaju za mjesto ravnatelja Gradskoga kazališta u Puli, bilo je i pet godina radnoga iskustva. Saša Broz imala je samo tri i to kao slobodna umjetnica. Možda joj u prilog ide činjenica što je potrošila čak osamnaest godina na studiranje, pa kad da onda i stekne iskustvo dugo pet godina?

Saša uči dijelove povijesti koji joj se sviđaju, one ‘manje lijepe’ zaboravlja

Prezime Broz nije joj bilo pretjerani teret 90-ih godina. Tih godina surađivala je s redateljem Jakovom Sedlarom kao njegova asistentica u predstavi ‘Ognjište’ napravljenoj prema romanu Mile Budaka. ‘Ognjište’ je roman koji je Budak napisao u samo 43 dana, a problematizira ličko selo i seljake s velikom težnjom da ne utrne obiteljsko ognjište i da se ne prekine kontunuitet obitelji. Bilo je hrvatskih pjesnika koji su stradavali od svakojakih bolesti i pošasti, bili zatvarani, prognani i zabranjivani, ali gotovo niti jedan nije tako završio od Titove ruke, a posebno okrutnu smrt, ni do danas razjašnjenu do kraja, doživjela je njegova kći Grozda Budak.

Mile Budak završava na vješalima kao izdajnik vlastitoga hrvatskoga naroda. Obješen je 1945. godine u Zaprešiću, nedaleko od Zagreba, glavnoga grada hrvatskoga naroda kojega je toliko volio. Saši Broz tada nije smetalo što se prezime Broz i prezime Budak tako blisko susreću i što je za vrijeme Jugoslavije njezinoga djedice Mile Budak proglašen ratnim zločincem. Na društvenim mrežama diktatorova unuka često citira Dostojevskoga: ‘Sve će proći samo će istina ostati’. Saša uči dijelove povijesti koji joj se sviđaju, a one ‘manje lijepe’ dijelove zaboravlja. Na čelu s redateljem Jakovom Sedlarom i ostalim sjajnim glumcima (Tonkom Lonzom, Nevom Rošić, Enom Begović, Božidarom Oreškovićem, Ivkom Dabetić i Borisom Miholjevićem) Saša je putovala na gostovanja u SAD, Kanadu, Europu i Australiju. Prvi put u povijesti zagrebačkoga HNK to se dogodilo s predstavom rađenoj prema romanu Pavelićeva ministra.

Saša brzo zaboravlja da joj je tih krucijalnih 90-ih Rvacka pružila prve korake u karijeri kada se danas toliko protivi da trg nosi ime Republike Hrvatske. Njezina kći Sara Zidarić, studentica slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti, također korača umjetničkim stazama. Komunističke princeze tako nastavljaju buržoazijsku tradiciju balerina, akademskih slikarica i redateljica koje u znak zahvalnosti državu koja im je to omogućila nazivaju Rvacka. Na fotografijama s društvenih mreža se smješe, druže, međusobno se darivaju, slave rođendane i sanjare o kazališnim, plesnim i glumačkim karijerama. Djedica je sanjao nešto drugo – komunističku Jugoslaviju, a ne demokratsku Rvacku. Sanjao ju je zato Mile Budak, ali u unukinoj interpretaciji Dostojevskoga i istine, za to nema mjesta.

Barbara Kraljičak/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/ Hrvatsko nebo