Zašto nemamo potporu Njemačke, a imamo SAD-a

  Strategija od danas do sutra

Nije lako danas voditi hrvatsku državu. Zaista je teško reći koji bi se potezi mogli preporučiti našim narodnim predstavnicima u ovim prevrtljivim vremenima. Amerikanci i Nijemci dan su saveznici, a već sutra suparnici. Rusi nas vole pa ne vole. Još kad ubrojimo Britance i Francuze, gotovo je nemoguće pronaći kombinaciju kojom bismo mogli udovoljiti svim svojim „saveznicima“. Uglavnom, sve što su prošlih godina radili hrvatski predstavnici, bilo je udovoljavanje tuđim zahtjevima radi ostvarenja njihovih interesa. Sukladno takvu usmjerenju, mijenjale su se i političke odluke, s potpunim obratima, čak i kod krucijalnih pitanja.

Konkurentski interesi

Ne čudi što još nemamo jasnu nacionalnu strategiju gotovo niti po jednome pitanju, a država u globalnim odnosima nema zapažen značaj. To se najviše odražava nagospodarstvo zemlje koje stoji ukočeno i kreće se u smjeru što u nam ga drugi odredili.

Hrvatska je evidentno predodređena postati odmaralištem bogatijim europskim žiteljima pa po pitanju financiranja turizma i izgradnje cestovne mreže nemamo problema. Kada želimo, međutim, razviti poljoprivredu i industriju, ili željezničku mrežu te njome povezanu riječku luku, dolazi do problema jer ometamo interese zemalja kojima smo konkurencija.

Posljednji događaji oko Inicijative triju mora u kojima se Hrvatska našla usred sukoba Njemačke i SAD-a pokazuju kako još ima nade za vođenje suverenističke politike. Tu nadu otvara barem predsjednica države, dok se predsjednik vlade postavlja suviše neodređeno. Predsjednica niti ima snage niti zakonskih mogućnosti samostalno voditi vanjsku politiku te bi nam suglasje vodećih ljudi u državi itekako dobro došlo.

Inicijativa za pohvalu

Konkretno, hrvatsko otvoreno lobiranje, uz Poljsku, čak i predvođenje Inicijative triju mora uz snažnu podršku SAD-a, ne odgovara Njemačkoj te nije isključeno kako se zbog naše nedovoljne lojalnosti stavila na stranu Slovenije oko pitanja arbitraže i podjele Savudrijske vale. Bez obzira na Njemačku, Inicijativa je za svaku pohvalu te bi Hrvatska mogla biti vrlo važan čimbenik toga budućeg energetskog i prometnoga koridora od Jadranskoga mora do Baltika, uz sudjelovanje Hrvatske, Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Litve, Latvije, Estonije, Slovenije i Austrije.

Osim tranzita energenata, postigla bi se veća sigurnost opskrbe, eventualno neka dodatna suradnja, jačanje trgovine itd. Da nema geopolitičkih motiva kontrole ovoga dijela svijeta, ekonomskoj strani Inicijative ne bi se mogla pronaći zamjerka. Najveću korist ipak će imati SAD prodajom svojih energenata i smanjenjem ruskoga utjecaja, ali treba znati kako oni ne zaboravljaju svoje saveznike, niti će Hrvatsku gurati na zapadni Balkan, što se ne može reći za Njemačku.

Tko ruši europsko jedinstvo

Iz Njemačke i Bruxellesa bilo bi bolje čuti riječi potpore ovoj inicijativi umjesto što trenutačno osjećamo protivljenje, kao da je riječ o rušenju jedinstva Europske unije. Dakle ako središnja i istočna Europa rade nešto u svoju korist, to se smatra rušenjem europskoga jedinstva, dok istodobno iz bogatijih članica dolaze ideje o Europi dviju brzina, odvojenim proračunima, valutama itd.

Tko tu, ustvari, ruši jedinstvo? Zar nije za cijeli kontinent bolje da svaka zemlja koristi priliku postići nešto više za sebe. Osim toga, uvođenje dviju valuta u jednu državu, jednu za siromašnije, a jednu za bogatije članice, nemoguća je misija, mnogo je bolje vratiti se nacionalnim valutama, a još bi bolje bilo kada bi Njemačka prihvatila da unutar Unije svi imaju iste financijske uvjete. Na žalost, od takva jedinstva nema ništa, zato ne treba čuditi ako otpor prema vodećoj zemlji Unije bude rastao kako vrijeme bude prolazilo.

Bezrazložan strah od koncesija

Novi je zakon o koncesijama izazvao buru negodovanja u javnosti. Govorilo se o prodaji pomorskoga dobra, ograđivanju plaža itd. Čitajući usvojeni zakon, razvidno je kako nema podloge za takve tvrdnje. On je modifikacija postojećega zakona te bi trebao olakšati investicije u dobra koja su u vlasništvu Republike Hrvatske, a to navodno svi želimo. Zadržani su isti kontrolni mehanizmi kako buduća ulaganja ne bi ugrozila opći interes te nema bojazni od založnoga prava financijskih institucija na koncesijskome ugovoru te prijenosu prava ili davanju potkoncesija. Za sve promjene unutar koncesijskoga ugovora uvijek je potrebno pribaviti suglasnost davatelja koncesije. Jedino je, kao i do sada, važno imati kvalitetne političke i stručne predstavnike koji će odlučivati o izdavanju budućih koncesija.

Marijan Jović/Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo