Marija Dubravac : SVEĆENIKU MATIJI ŽIGROVIĆU ŽRTVI KOMUNISTIČKOGA REŽIMA ( 8. veljače 1886. – 17. srpnja 1943. )

 SVEĆENIKU MATIJI ŽIGROVIĆU ŽRTVI KOMUNISTIČKOGA REŽIMA

8. veljače 1886. 17. srpnja 1943.

1943.
To bilo jednom davno
U doba kletog Tita
Kad ‘kraljevstvo’ mu slavno
Tvorila grešna svita –
Crvena petokraka.
To bilo tokom rata
U vrijeme smrtnih groza
Kad Crkva u Hrvata
Trpjela silu Broza –
Pet desetljeća mraka.

Pregorke uspomene
I rane što još bole,
Ta priča što no krene
U srž istine gole,
Put zagorskoga brega.
Župa Gornje Jesenje
Pradjeda mrtvog slika,
Barjak, sveto znamenje,
Hrvatskog roda dika –
Sinovi Svevišnjega.

Ovčice Kristu vjerne
Pastira slijede svoga,
Seljačke duše smjerne
Poštuju zakon Boga
I kamen svetih međa.
Pastir im plemeniti
Njinoga roda fela
Poštenjem ime kiti,
A sred ponosnog čela
Trobojka blista pređa.

Domaći partizani
Raspela mrzitelji
Svezaše kao tata
Po druga Tita želji
Matiju Žigrovića.
I bilo groznih čina,
Sotonskih uživanja,
Muka hrvatskog sina
Od Božje, ništa manja,
Muka nedužnog bića.
Konj ga o repu vuko,
Zlotvor gulio tijelo
Rane solio, tuko,
Biće mu satro cijelo
U ime svog maršala.
A on, sred strašnih jada
Ko janje bezazleno
Patnju trpio rada
Za stado ucviljeno
Za Krista, ideala.
I morao je mrijeti
Zbog vjere i svog roda,
Al’ trpi zloduh kleti
Kom vrag za nogom hoda,
Kom luđačke su oči;
Koj’ će samrtnog časa
Savjesti glase slušat
I lagati si kušat
Da duši bit će spasa
Kad sudu Pravde kroči.
Neće l’ crven drugari
Zaštit vjernog brata,
I čarobnim štapićem
Izbrisat krv Hrvata,
Sakriti zbilje grozu?
Moćna šaka ‘staroga’
Jugoslavije tvorca
Neće l’ branit na sudu
Komunističkog borca
Do smrti vjernog, Brozu?
—
Zbilo se jednom davno,
Al’ spomen gorak osta,
Što ludim’ bilo slavno
Pametnim’ ruglo posta –
Krvnik je sluga vraga.
Nek narod vječno pamti
Izrode našeg praga,
Dane krvoprolića.
Nek u sjećanju nosi
Časnoga mučenika
Župe Gornje Jesenje –
Matiju Žigrovića.

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo 

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Pl. Matija Žigrović, rođen 8. veljače 1886. u Kalinju, Sv. Ivan Zelina. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Antun Bauer, 24. ožujka 1912. Bio je kapelan u Stupniku i Grubišnom Polju. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata četiri je godine bio na ratištu kao vojni svećenik. Nakon rata bio je kapelan u Turnašići i Mađarevu, a zatim je imenovan župnikom u Kostelu. Posljednjih desetak godina života bio je župnik u Gornjem Jesenju. Partizani su ga odveli iz župnog stana 17. srpnja 1943., divljački mučili i zlostavljali, dok nije od zadobivenih povreda preminuo. Tijelo mu je pronađeno 29. srpnja i pokopan je u franjevačku grobnicu na groblju u Krapini.

Ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševističko-partizanska praksa, zločinački terorizam u Drugom svjetskom ratu i česta pojava širom Hrvatske. Primjera ima puno, dovoljno se poslužiti Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća (izdanje Zagreb 2007.), don Ante Bakovića koji je prikupio podatke o 664 žrtve katoličkog svećenstva i redovništva iz vremena boljševističko-komunističke represije. Župnika pl. Matiju Žigrovića (i), treba pamtiti kao prvu svećeničku žrtvu od boljševizma u Hrvatskom Zagorju.

Preminuo je mučeničkom smrću sličnoj Kristovoj na Kalvariji. Nažalost, u tom vremenu Hrvatsko Zagorje nije bilo pošteđeno zlodjela seoskih probisvijeta, ništarija, razbijača i ubojica, koji su opsjednuti boljševičkom ideologijom svoje zločine prozvali herojstvom, partizanskim oslobođenjem i antifašizmom. Kako bi opravdali krvava zlodjela, najlakše je bilo žrtve kasnije prozvati fašistima, ustašama i neprijateljima naroda.

To se potvrđuje i u slučaju mučeničke smrti župnika pl. Matije Žigrovića, okrutnog ubojstva, koje se po divljačkom načinu izvršenja, teško može s ičim usporediti, a ničim opravdati. Desetljećima poslije 1945., pod terorom straha, nitko se zločincima nije usudio suprotstaviti istinom, jer bi to u godinama totalitarnog komunizma bilo opasno po život. Ipak su neki zapisi i svjedočanstva ostala iz onog vremena, a neka su se pojavila poslije 1990. s prestankom izravnog totalitarizma.

Događaj kakvog ne pamti cijelo Zagorje

Prije svega treba spomenuti da se izvorni zapis iz tih tegobnih vremena nalazi u franjevačkoj kronici samostana u Krapini. Tako je u godini 1943. pod naslovom Grozno ubojstvo župnika u Jesenju gosp. Matije pl. Žigrovića ostalo zapisano sljedeće: Dne 17. srpnja zbio se u Jesenju događaj kakvog ne pamti – zbog njegove grozote – cijelo Zagorje, čijom žrtvom pao je ondašnji župnik Matija pl. Žigrović. Bio je prava hrvatska korenika, svetoivanjski plemić – šljivar, tjelesno atletski građen, poznat još iz dana svog bogoslovnog studija… Unatoč svoje tjelesne jakosti, – a i duševno nije mnogo zaostajao – bio je vesele i dobre ćudi, pravi možda i previše – narodni “pop”, obljubljen među narodom gdje je i službovao.(ii)

Zatim Katolički list (iii) 1943. piše o župniku Matiji Žigroviću kao prvoj žrtvi vjere i domovine u Hrvatskom Zagorju. Autor članka postavlja pitanje zašto se dogodio taj zločin: Samo zato što je uvijek i svugdje nastupao kao otvoreni hrvatski borac za narodne i vjerske ideale, a protiv razornih elemenata komunizma, koji su se, na žalost, uvukli i u njegovu siromašnu župu. Da je Mato bio kakvi bogataš, još bismo razumjeli komunističku mržnju protiv njega – ali on je bio siromah, koji je ono malo dijelio s drugima. Zato je ovo partizansko ubojstvo svećenika bilo samo izljev strahovite i sotonske mržnje na sve što je hrvatsko i katoličko… Ove su riječi pisane 1943. u ondašnjem Katoličkom listu, a koliko su nam bliske i aktualne u današnjem političkom vremenu, prosudite i zaključite sami…

Glasilo Hrvatski narod (iv) 1943. pojasnio je neke okolnosti samog ubojstva župnika Žigrovića: Prema prikupljenim podacima, partizani su prodrli u župni stan, tu su jeli i pili, zatim su izvršili potpunu pljačku, a župnika vezali u lance i odveli sa sobom. Na dan 29. srpnja pronađeno je mrtvo tijelo župnika s razbijenom lubanjom na tjemenu i prelomljenom desnom rukom iznad šake, što jasno pokazuje grozno divljaštvo, koje se očitovalo prilikom ovog umorstva.

Paklenska mržnja prema čovjeku i svećeniku

Puno godina kasnije, Glas Koncila (v)1990. uvjerljivo potvrđuje okolnosti ubojstva, jer je pronašao fotografa koji je ovjekovječio mrtvo tijelo župnika Žigrovića i pola vijeka čuvao te fotografije. U članku “Kako je ubijen svećenik Žigrović” navodi se: Grozno ubojstvo župnika Matije Žigrovića u zagorskoj župi Jesenje – zločinačko dijelo partizana – ovjekoviječio je tajno jedan krapinski fotograf koji nam je omogućio objavu fotografija koje je brižno čuvao 47 godina. Stare, dokumentarne fotografije, rječiti su dokaz zvjerskog umorstva koje je počinjeno u Jesenju 17. srpnja 1943. Posmrtni ostatak svećenika Žigrovića zapravo je iznakaženo tijelo na kojem ništa nije ostalo čitavo. Svjedoci tog umorstva sjećaju se da su svećenika vezana vukli konji u trku, da su mu mučitelji odsjekli spolni organ i prebili mu svaku kost na tijelu. Umorstvo očito nije imalo za cilj uklanjanje eventualnog opasnog protivnika već iskaljivanje paklenske mržnje prema čovjeku i svećeniku Matiji Žigroviću – što otkriva svu duhovnu pustoš i ideološku zavedenost počinitelja, tako piše Glas Koncila.

Dvije dostupne fotografije o mrtvom tijelu župnika Matije Žigrovića potvrđuju kako to nije bila nikakva civilizirana presuda, već mržnja zadojenih ljudi i pomraćenih umova. Partizanski ubojice krvoločno su mučili i naglavačke konjem vukli Matiju Žigrovića iz Gornjeg Jesenja do Golubovca te ga tamo dotukli. To potvrđuje pismo župnika Ivana Šestaka (vi), koji opisuje taj događaj: Mučenika Žigrovića partizani su vezali za konja, glava mu je bila na zemlji, a noge u zraku. Odvezli su ga u šumu gdje su ga teško mučili. Zatim su ga odveli u Golubovec, gdje je nakon ponovnog mučenja ubijen. A već mu je putem glava sva razbijena i mozak je iscurio.

U povijesti hrvatski je narod stradavao od raznoraznih osvajača, tuđinaca. No, ovakva brutalnost staljinovog boljševizma, zločina Hrvata nad Hrvatima, ne može se opravdati nikakvim tzv. antifašizmom. Radi se o teškim zlodjelima i zločinima, a postavlja se pitanje tko su bili zločinci koji su se tako sotonski iživljavali, terorizirali i zastrašivali pučanstvo Hrvatskog Zagorja, mučili i ubili svećenika Matiju Žigrovića?

Pokojni župnik Antun Pen (vii), koji je godinama poslije župnika Matije Žigrovića bio župnik u Gornjem Jesenju, ovako je opisao njegovo mučeništvo: Pokojnog župnika Žigrovića su odveli partizani, čemu su najviše kumovali neki domaći ljudi, odnosno partizani iz Jesenja i odveli su ga prema Golubovcu. Silno su ga mučili i zlostavljali. Vezali su ga konju za rep i vukli. Rezali mu kožu i gulili te solili. Tada su ga ubili. Nikakvom politikom se nije bavio i nije dao nikakav povod za ovakvo strašno ubojstvo, nego je pravi razlog bio taj što je Žigrović imao veliki ugled i utjecaj kod naroda. Osim što je bio idejni protivnik boljševizma i češće je znao protiv toga govoriti u crkvi, drugo ništa nije činio.

Idejni protivnik bolješvizma

Također župnik Pen (viii) je još jednom ukazao na lažni razlog ubojstva župnika Žigrovića: Govorilo se okolo da je pucao na partizane, da je na zvoniku bila kutija sa municijom, što sve nije odgovaralo istini. Istina je bila samo, da je Žigrović bio pojam kod naroda, da je bio idejni protivnik boljševizma, da je češće protiv toga znao govoriti u crkvi i ništa drugo”.

Konačno u Spomenici žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (ix) stoji zaključak o ubojstvu prve svećeničke žrtve u Hrvatskom Zagorju: Ovdje se nije moglo raditi o nacionalnoj ili vjerskoj mržnji, nego upravo o sirovom boljševizmu, o mržnji i osveti zločinaca zavedenih ideologijom mržnje i klasne borbe.

Partizanska ubojstva svećenika bila su uobičajena boljševistička praksa. Primjerice, slučaj svećenika Antuna Dunaja, rođenog 7. lipnja 1911. u Gornjem Maclju, tada župa Petrovsko, sada župa sv. Jurja Đurmanec. Osnovnu školu pohađao je u Đurmancu, gimnaziju Krapini, a studij teologije u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 14. kolovoza 1938. biskup mons. dr. Franjo Salis. Vlč. Dunaj bio je svećenik u Zagrebu, zatim u Samoboru i Pregradi. Poznata je njegova izjava: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.” Zato i odlazi u selo Podgorač, u Slavoniju pokraj Našica. Tamo su ga partizani mučki ubili 4.svibnja 1944. u 33.godini života.

Sličan događaj i još jedno ubojstvo svećenika u zagorskom kraju: Malo je poznato da je u Zagorju ubijen i jedan biskup. Dubrovački biskup u miru, dr. Josip Carević pomagao je u dogovoru sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem kao svećenik u Vižovlju, malom selu pored Velikog Trgovišća. Činio je dobro i partizanima, no ipak je na prijevaru od partizana odveden iz kuće u ožujku 1945. Mučki je ubijen, negdje na putu prema Klanjcu. Makar je izravan svjedok opisao događaj, do danas ostaci biskupa dr. Josipa Carevića nisu pronađeni.

Macelj

Najveće stratište u republici Hrvatskoj po točno utvrđenom broju 1163 ekshumiranih žrtava je Macelj. Svjedok događaja masovnih zločina i smaknuća u maceljskim šumama u lipnju 1945., bio je Fran Živičnjak koji događaje opisuje u svojoj knjizi U vječni spomen (x)pa tako i ubojstvo župnika Matije Žigrovića.

Kao ubojicu optužuje tadašnjeg komandanta Vojne OZN-e u Krapini Stjepana Hršaka. Živičnjak temelji svoje zaključke na Hršakovom iskazu u Nacionalu (xi) 1996. godine. Bivši partizanski komandant Hršak je tada priznao kako su partizani jednog svećenika “reakcionara” iz Pregrade “sredili”, što se s velikom vjerojatnošću odnosi na velečasnog Matiju Žigrovića, jer je on najprije bio župnik u Kostelu kraj Pregrade, a potom u Jesenju. Naime, ne postoji drugi podatak o nekom drugom ubijenom svećeniku s područja Pregrade.

Spomenuti Nacional iz 1996. objavljuje također fotografiju mrtvog tijela župnika Matije Žigrovića, povezujući ga s Hršakom i kasnijim maceljskim žrtvama. Naime, u današnjoj grobnici na Maclju uz ostatke zarobljene razvojačene vojske i civila, pokopani su i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova. Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan, koji nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u vječnost.

Fran Živičnjak je uspio preživjeti vrijeme Križnog puta i komunističkih odmazdi na Maclju. Ostavio je pisano i slikovno svjedočanstvo, knjižicu U vječni spomen, kako bi idući naraštaji shvatili težinu krvavih partizanskih zlodjela nad zarobljenicima u lipnju 1945. u Maceljskoj gori. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj bivši partizanski stražar Mladen Šafranko u srpnju 1990. (xii) pokazao je mjesta likvidacija, a Fran Živičnjak je to svjedočastvo zapisao. Na Maclju je procjenjen broj ubijenih zarobljenika na više od 13.000 u 130 jama (xiii).

Fran Živičnjak opisuje kako je Šafranko za likvidacije svećenika optužio Stjepana Hršaka, koji im je svojim pištoljem “Walter” 7,65 mm pojedinačno pucao u potiljak. Ekshumirane lubanje iz jame IVd u Lepoj Bukvi to i potvrđuju. Trofejni pištolj “Walter” se spominje i u razgovoru s Hršakom u Nacionalu. Poubijani svećenici su poznati po imenu, prezimenu, biskupijskoj i provincijalnoj pripadnosti, zahvaljujući kronici Franjevačkog samostana u Krapini i upisom od 20. svibnja 1945. gvardijana fra Ostijana Ostrognaja (xiv), koji ih je prije odvođenja na stratište u Lepu Bukvu sve popisao.

Njihova imena danas se nalaze na maceljskoj grobnici, gdje su njihovi ostaci svečano pokopani 22. listopada 2005.g.. Pokop je vodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tadašnji varaždinski biskup Marko Culej. Lepa Bukva u Maclju, gdje je kardinal Franjo Kuharić još prije ekshumacija služio prvu misu zadušnicu 9. lipnja 1991., zaslužuje naziv – sveto tlo, kao najveće masovno stratište katoličkog svećanstva u Republici Hrvatskoj. A župnik Matija pl. Žigrović, kao prva svećenička žrtva u Hrvatskom Zagorju, bio je preteča tim maceljskim žrtvama.

Kratko vrijeme poslije objave knjige svjedočanstva U vječni spomen Fran Živičnjak je nađen mrtav pod čudnim okolnostima u svom stanu.

Protiv Stjepana Hršaka podnesena je Kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO od 21.12.2005., od strane prve nevladine internet-udruge hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA (xv) iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina, počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi. No u kaznenoj prijavi navodi se kako je Stjepan Hršak opisao svoje djelovanje u intervju objavljenom u «Nacionalu» br. 28 od 24. svibnja 1996., str. 22, u kojemu se hvali vlastitim zvjerstvima, i to kao organizator «sređivanja» svećenika-reakcionara pri čemu mu se možda može pripisati i 22. svećeničko ime, vlč. Matija pl. Žigrović, župnik iz Kostela kod Pregrade, a kasnije iz Jesenja, kojega su drugovi vezali za repove dva konja i – raspolutili ga.

U Jutarnjem listu (xvi) 2008. bivši partizanski komandant Stjepan Hršak, s kojim su novinari razgovarali u njegovoj vili na zagrebačkom Tuškancu, odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Čudno je kako Hršak u naslovu i tekstu spominje 25 svećenika, jer je na Maclju, do sada utvrđeno ubijen točno 21 svećenik. Uz vjerojatnost da je Hršak znao što govori, jer je izjavu za Jutarnji list dao na svoj osobni zahtjev, ostaje pitanje o koja je još četiri ubijena svećenika riječ?

Mesić kao zaštitnik monstruoznog zločina

Dana 25. svibnja 2009. od pripadnika Hrvatskoga domoljubnog pokreta organiziran je prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić 17. srpnja 2009. posjetio je Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se “iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom” u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskoga domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred njegove kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH-a te “mnogih građana”, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.

No prosvjedi ispred vile na Tuškancu 61 nastavili su se i idućih godina, bez veće medijske pozornosti.

Stjepan Hršak umro je u Zagrebu 26. siječnja 2013. u 94. godini života i pokopan je u Gaju urni na Krematoriju u Zagrebu, bez ikakve medijske pozornosti.

Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom Zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u RH, kao posljedice sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince, i poslijeratne udbaške zločince, sve do danas. Posjet tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića u kuću Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti.

Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo istraživanje zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Čak ni moralno – odgovorni organizator udruženog zločinačkog pothavata istrebljenja svih nepodobnih novoj vlasti i maršal zločinačkog boljševizma, ratnih i poratnih zločinačkih odmazdi J.B.Tito još danas ima svoje ulice i trgove po Hrvatskoj.

Tim je više potrebno stalno društveno razobličavanje i osuda zločinačke boljševističko-partizansko-komunističke ideologije, utvrđivanje zločinaca, nalogodavaca i izvršitelja te svih njihovih zaštitnika. Potrebno je to zbog utvrđivanja povijesne istine, kao osnove oprosta i svehrvatskog pomirenja.

Zagorje

Koliko god je Hrvatsko Zagorje bilo poprište strašnih boljševičko-partizanskih zločina, Hrvatsko Zagorje je i kraj bogobojaznih i poštenih ljudi, uzornih katolika, vjernika i domoljuba. Zagorje je kraj koji je dalo ponizne i trpeće Kristove učenike, svećenike koji su hrabro i nesebično promicali vjeru u Krista i čovjeka, diljem Hrvatske.

Poput Janka Vedrine, rođenog 25. rujna 1904. u Mariji Bistrici koji je postao preteča svih svećeničkih žrtva u Drugom svjetskom ratu, ubijen od srpskih žandara 9. kolovoza 1935. u selu Bučici na Banovini, ili poput Antuna Grahovara, rođenog 4. listopada 1951. u Humu na Sutli, koji je mučki ubijen u noći 9./10. listopada 1990. u Sisku, kao prva svećenička žrtva Domovinskog obrambenog rata.

I na kraju što je činiti svima nama okupljenima u ime istine na 70. obljetnici smrti župnika Matije Žigrovića:

– Prije svega katolička i domoljubna nam dužnost nalaže župniku Matiji pl. Žigroviću, prvoj svećeničkoj žrtvi u Hrvatskom Zagorju iz vremena opakog boljševizma u Drugom svjetskom ratu, ovdje u Gornjem Jesenju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za kaoličku Crkvu i Domovinu. Prije svega to su pozvani učiniti župljani ove župe.

– Članovima Udruge Macelj 1945., na poticaj našeg člana Milana Pavića Vukine, dužnost nam je svećeniku Antunu Dunaju, rođenom u Gornjem Maclju, ubijenom u Slavoniji nedaleko sela Podgorač, također podići dostojno obilježje u spomen svjedočanstva vjere: “Nisam postao svećenikom da se obogatim i šećem pločnikom, nego da, gazeći blato, donosim Krista u hrvatski narod.”

– Vjernicima i župljanima mjesta i okolice Veliko Trgovišće dužnost nalaže istražiti i pronaći mjesto ubojstva dubrovačkog biskupa dr. Josipa Carevića te u Vižovlju podići dostojno spomen obilježje koje će ukazati na istinu i odati dužno poštovanje njegovoj žrtvi za Krista.

A nama svima je dužnost na to poticati i u tome što više pomoći. Spomen-obilježja promiču istinu i odupiru se zaboravu. Zato su potrebna! Konačno, kada u svemu tome uzme učešća i izvršna vlast Krapinsko-zagorske županije, bez obzira na političku boju ili opciju, te lokalne vlasti spomenutih zagorskih mjesta, moći ćemo se svi zajedno radovati što kročimo putem zajedništva u istini i ljubavi, prema sretnijoj budućnosti. Molimo Gospodina neka prestane svaka mržnja. Uz pomoć istine, ne ponovilo se komunističko zlo više nikada!

Damir Borovčak

Bilješke

i Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 745 i 746
ii Kana, br. 7/8, 1990, str. 15, Damir Zorić, Krvave gore glas,
iii Katolički list, br. 30, 1943., str. 336, “Matija pl. Žigrović”
iv Hrvatski narod, 3.9.1943. str. 2
v Glas Koncila, 23.3.1990., br.38, str. 6, “Kako je ubijen svećenik Žigrović”
vi Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
vii Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 746
viii Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi zagrebačke nadbiskupije (Zagreb, 1992.), str. 141
ix Isto
x Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 15
xi Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
xii Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
xiii Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 31
xiv Isto
xv Kaznena prijava se može pročitati ovdje.
xvi Jutarnji list, 9.2.2008., Stjepan Hršak: Nisam sudjelovao u likvidaciji 25 svećenika u Macelju

Damir Borovčak /HKV/http://www.hkv.hr/

 Hrvatsko nebo