Ilija Vincetić : BLAŽENI KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC I NJEGOVA „KRIVNJA“, nastavak III

Što je o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu govorio jedan od najvećih, blagopokojni kardinal. Naš voljeni dr. Franjo Kuharić?

10. veljače 1981.godine, na dan kada je preminuo blaženi kardinal Alojzije Stepinac, u vrijeme još uvijek ničim poljuljane komunističke vladavine, koja je u montiranom političkom procesu, nepravedno i bez dokaza, optužila nadbiskupa zagrebačkog, dr. Alojzija Stepinca za djela koja on nije počinio, poticao ili u njima sudjelovao, po glavnom javnom tužitelju NR Hrvatske Jakovu Blaževiću i osuđen na 16 godina teške robije po sucu Žarka Vimpulšeku. Početkom 1981.godine, Jakov Blažević, proganjan prošlošću, objavljuje četiri knjige o ustašama, partizanima i kardinalu Stepincu, ponavlja sve laži i klevete iz montirane optužnice, čak dodaje i nove. Svojevrstan odgovor na tu ponovljenu monstruoznu optužnicu dao je Drugi Velikan iz „Doline Kardinala“, poznati branitelj istine o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić je održao (za ono vrijeme) iznimno hrabri, antologijski govor u zagrebačkoj prvostolnici.

IN TE, DOMINE SPERAVI !
„I uzet ću pravo za mjeru,
a pravdu za tezulju“. (Izaija 28,17)

„Draga braćo i sestre!

1.Upravo ste čuli Propovijed na gori. Njom su Božja usta najavila duh Božjega Kraljevstva; zacrtala su načela nove povijesti; postavljeni su temelji boljega svijeta. Blaženstva izražena na gori odgajat će u ljudima novo srce, to je novi zakon vječnoga Saveza Boga s čovjekom. Iz Božjeg tla Blaženstva rast će u crkvi Božji ljudi.: pravednici, mučenici, sveci. Oni su slobodni od svih mitova moći, vlasti, bogatstva; oni su žedni istine i gladni pravednosti; oni su čista srca i mirotvorci; milosrdni su; nasilju suprotstavljaju ljubav; uspravni i jaki svjedoče za istinu i onda kada su progonjeni. Ako ih i satre nepravedna mržnja, ništa ne može ubiti u njima nade da konačna pobjeda pripada istini i ljubavi, i to zauvijek. Bog je neprevrtljivi jamac te pobjede. „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko“! (Matej 5,10).

2. Prolaziti kroz vihore kušnja s tom neugašenom nadom moguće je ljudskom duhu samo snagom Duha Svetoga. To je jakost dana odozgor (usp. Lk 24,49).
U Londonu, u rano jutro 22. lipnja 1535.,uspinjao se na stratište biskup Rochestera i kardinal John Fisher. Bio je osuđen na smrt na zapovijed Henrika VIII jer je ostao vjeran svojoj vjeri svojoj savjesti. Odlazio je u smrt moleći „Tebe Boga hvalimo“ i 31. psalm: „In te Domine speravi“! („U tebe se uzdam gospodine!“ Ta je molitva izražavala mir duše i nepobjedivu nadu, nadahnutu Blaženstvima vječne budućnosti (Die Heiligen in ihrer zeit, Meinz, 1966. str. 287).

3. Kada je 1934. godine svećenik časnoga života Alojzije Stepinac, nakon tjeskobnog lomljenja u vlastitoj duši ali napokon iz poslušnosti , čitajući u odluci Papinoj volju Božju,prihvatio službu zagrebačkog nadbiskupa (28. svibnja 1934. Papa Pio XI imenuje Alojzija Stepinca nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu, s 36.godina života i nepune 4 godine svećeništva. Na dan Svetog ivana, 24. lipnja 1934. , zaređen je za biskupa u zagrebačkoj Prvostolnici.

I iz njegove duše se vinuo vapaj 31. psalma. „In te, Domine speravi“!
Nakon toga pisao mu je apostolski nuncij: „Zahvaljujemo Vam, što ste pristali kao dobri Cirenac prihvatiti blistav ali težak i trnovit križ zagrebačke Crkve“ (Osservatore Romano, 11. II 1970.)

4.Vjerujemo doista da u devetstoljetnoj povijesti zagrebačke biskupije ,odnosno nadbiskupije, nije bilo za Pastira zagrebačke Crkve težega razdoblja nego što je bilo baš prije drugog svjetskog rata,za vrijeme rata i neposredno poslije rata. Alojzije Stepinac je bio po redu 72. biskup na katedri zagrebačkih biskupa , ali ni jedan od njegovih prethodnika nije bio s tako strašnim i tragičnim zbivanjima kao što je bio blažene uspomene kardinal Alojzije Stepinac. Nijedan od njegovih prethodnika, makar su vremena ovdje uvijek bila teška za Crkvu i za narod, nije prošao kroz takav vihor kušnje kao on. Bio je uvijek dosljedan propovjednik Evanđelja – najuzvišenije nauke ljubavi – a optužen po najtežim optužbama kao neprijatelj čovjeka , kao neprijatelj hrvatskog naroda , čak kao krivac za nedaće Crkve. Dogodilo se to u drugoj polovici ovog dvadesetih stoljeća,prvi put u našoj povijesti da je zagrebački biskup izveden pred sud pod čudovišnom optužbom da je zločinac.

5.Ta se optužnica neprestano ponavlja, ona je i ovih dana ponovljena, čak i proširena, pred najširom javnošću, preko radija i tiska, i to od osobe koja u Hrvatskoj nosi najvišu političku odgovornost. Nalazimo se već i 1981.godini, ali još uvijek moramo slušati težak jezik već prilično udaljene prošlosti. Teško i duboko smo uvrijeđeni i kao crkva i kao sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, u domovini i u tuđini.

6. Nakon izjava i znakova na najvišim razinama da se ipak želi ići naprijed u nastojanju oko većeg, međusobnog poštovanja i istinskijeg poštovanja ljudskih prava i dostojanstva , opet smo vraćeni natrag u prošlost. Premda bismo željeli pred sobom gledati vedriju budućnost, prema kojoj, nadajmo se, povijest hoda, makar mučnim i teškim korakom, bačeni smo opet u tamu onog razdoblja, koje je u milionima ostavilo duboke rane.

7.Mi opet ponavljamo: neprihvatljiva je takva optužnica; njezin autoritet ne podupire istina nego snaga moći. Uistinu, objektivan i pravedan sud o toj krvavoj ratnoj drami ne može donositi samo jedna strana u mnogostrukom sukobu. O svemu tome bit će donesen sud povijesti. Pred sudom povijesti mislimo na objektivnu i pravednu analizu svih činjenica, cijeloga konteksta zbivanja koje ima svoju uzročnost i svoju pretpovijest. Pod sudom povijesti shvaćamo znanstveni pristup događajima i osobama, koji, mimo kakve tendenciozne propagande i političkih ciljeva i obračuna, traži samo čistu istinu za pravednu ocjenu da se sve stvari stave na svoje mjesto. Nisu rijetki slučajevi da je povijesni sud rehabilitirao mnoge i proglasio nevinima one koje su razni sudovi osudili kao zločince. Konačno, svi su mučenici osuđeni kao zločinci,počevši od Isusa Krista. I za njega,najnevinijeg Pravednika, tužitelji su vikali pred Poncijem Pilatom: „Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi“! (Ivan 18, 30). I Pilat je sudio protiv savjesti.

8. Kad se pozivamo na sud povijesti,onda se pozivamo na neprolazna, objektivna i univerzalna načela koja obvezuju savjest i uređuju ispravan postupak prema čovjeku; temelj su pravednih nacionalnih i međunacionalnih odnosa. Vjerujemo u objektivne etičke principe vrijednosti i obvezatnosti koji ne ovise o bilo kojoj zemaljskoj moći , vlasti ili sistemu. U prosuđivanju ljudskih čina i povijesnih drama samo poštivanje temeljnih etičkih principa otklanja iz svih procesa svaku nepravdu, laž i mržnju. Nikakvi interesi ne dopuštaju da se osudi nevin čovjek kao krivac; nedopustivo je da se krivnja i krivoga preuveličava i proširuje na cijele zajednice , narode ili strane u sporu, u sudskim procesima istu slobodu i prava mora imati branitelj kao što je osigurano tužitelju . sud povijesti je ono što kaže prorok Izaija: „I uzet ću pravo za mjeru, a pravdu za tezulju“! (iz 28, 17). Nažalost, baš politički procesi gotovo su uvijek izloženi opasnosti da budu više instrument osvete nego pravednosti.

9. Poslije svetačke smrti kardinala Alojzija Stepinca papa Ivan XXIII za vrijeme svečanih zadušnica u Bazilici sv. Petra, izrekao je slijedeće svjedočanstvo: „Jednostavni i odlični lik ovog oca i Pastira Crkve Božje bio je našoj duši veoma mio… kardinal Stepinac, koji je svojoj čuvenoj nadbiskupiji darovao 26 godina nadbiskupovanja, bio je doista vjerna pobudna slika Dobrog pastira. Ponajprije u neumornom i gorljivom apostolskom radu. U posljednjim pak, odveć dugim godinama bolne odijeljenosti zgrnuo je toliko bogatstvo zasluga, da ih je zauzvrat nebeski otac sigurno upisao u glavnicu milosti i blagoslova za sve obitelji i sve vjernike gorljive i bogoljubne Hrvatske“ (A. Benigar. Alojzije Stepinac, Rim, 19745., str. 860-861). Papa je sigurno imao temeljit uvid u dramu preminulog kardinala da to kaže pred cijelim svijetom. U milanskoj katedrali predvodio je zadušnice kardinal Giovanni Batista Montini, budući papa Pavao VI. On je u homiliji postavio ova pitanja. „Može li se uopće pretpostaviti da ne bi ljubio svoju zemlju ili lojalno održavao pravedne zakone jedan kardinal nadbiskup, komu nitko, tko ne niječe sunčano svjetlo, ne bi mogao to poricati? Je li moguće, da bi on jednoj državi, koja zaslužuje ovo ime, dao povod da ga ovako nesmiljeno sudi.? Ili, možda sila stvara pravo? Kakvo je to pravo?“ 8ib. Str. 864).
Na ta pitanja lako daju odgovor svi oni koji pamte događaje iz neposredne blizine i svi, uistinu nepristrano raspoloženi, koji mogu čitati svu dokumentaciju i samo svjedočanstvo Kardinalova osobnog života. U poštenim pak dušama mladih koji ne poznaju stvari iz iskustva i kojima se uvijek govori samo optužnica, može se rađati tjeskobno pitanje: Što je istina?

10.Da bi se mogla odgovoriti cijela istina, trebalo bi obnoviti cijeli proces i iznijeti na svjetlo dana sve, baš sve što je tko činio, govorio i kakva je načela zastupao. Trebalo bi pošteno, nepristrano i cjelovito, analizirati cijelo razdoblje i ulogu, kao i djela, svih dionika koji su bili ubačeni u strašni vrtlog svjetskog, građanskog i revolucionarnog rata. Za takav proces trebao bi doista jedan međunarodni sud koji bi imao dovoljno znanstvene objektivnosti, političke neovisnosti i etičke odgovornosti za izricanje presude. Rehabilitacijski proces u našoj domovini, u prilog kardinala Stepinca, kako vidimo, nije ostvariv.

11. Kako se je mogao držati jedan nadbiskup, vjeran svojoj vjerničkoj savjesti, u onom vremenu političkih, nacionalnih, socijalnih, ekonomskih problema i sukoba? Kakav je stav mogao zauzeti zagrebački nadbiskup u jednom ratu u koji su se ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, u kojem su se hrvali svjetovi? On je mogao ostati samo na stanovištu čvrstih etičkih principa, kako mu je to diktirala vjera i savjest. Nadbiskup je Stepinac slijedio ova tri jasna i univerzalna načela:

-nitko nema pravo samovlasno raspolagati ljudskim životom niti činiti bilo kakvo nasilje nad dostojanstvom ljudske osobe;

-Svaki narod ima pravo na punu slobodu, na svoj identitet i suverenitet; logično, ako to uistinu vrijedi za svaki narod bez izuzetka, onda to vrijedi i za hrvatski narod. Dakle, zastupajući to načelo bio je rodoljub, prijatelj svoga naroda poštujući isto načelo u odnosu prema svakom drugom narodu;

-crkva ima pravo na punu slobodu vršenja svog duhovnog poslanja u svakom narodu, u svakom poretku, u svakom državnom uređenju. Branio je Crkvu. Zbog tih načela bio je protivan svakom totalitarnom sistemu.

12. Branio je čovjeka. Za tu tvrdnju postoji dovoljno opsežna dokumentacija; postoje i svjedočanstva kojima nikakva optužnica neće moći oduzeti snagu istine. Posljednjih godina objavila je Sveta Stolica u brojnim svescima dokumente koji se odnose na rad Svete Stolice i katoličke Crkve za vrijeme Drugoga svjetskog rata u prilog svih koji su bili žrtve bilo koje ratne strane,sistema ili ideologije. Deveti svezak od 687 stranica nosi naslov: LE SAINT SIEGE ET LES VICTIMES DE LA GUERRE – Janvier – Decembre 1943. To je izdanje Vatikanske izdavačke knjižare 1975.
U navedenom svesku od 224. do 229. stranice je popis dokumenata „koji se odnose na držanje Katoličke Crkve prema progonjenim pravoslavcima i nearijevcima, a upućeni su od zagrebačkog nadbiskupa monsignora Stepinca kardinalu Malioneu“ – „Tableau recapitulatif des documents concernant l’atitude de l’Eeglise catholique envers les orthodoxses et non-aryens persecutes et remis par l’archeveque de zagreb Mgr au cardinal Maglione“ (ib. str.224.).
Tu su za razdoblje od svibnja 1941. do konca svibnja 1943. nabrojana 33 dokumenta koji sadrže proteste , intervente, molbe u prilog svih progonjenih.
Pod brojem1 čitamo: „Intervent zagrebačkoga nadbiskupa protiv strijeljanja srpskih talaca koje izvršeno u prvim danima stvaranja hrvatske države“ – „Interventio dell’ Arcivescovo di Zagrabria contro la fucilacione di ostaggi serbi effetuata nei primi giorni della creazione dello Stato croato“ (ib. str. 224.).

Pod brojem 2 čitamo: „Pismo Poglavniku u kojem protestira pritiv strijeljanja 260 Srba u Glini koje su izvršike ustaše (14. svibnja 1941.)“ „Lettera al Poglavnik per protestare contro la ficilacione di 260 serbi a Glina fatta dagli ustasci (14. maggio 1941.(ib. sr. 224.).

Pod brojem 3 piše: „Okružnica o prijelazu pravoslavnih: živo se daju upute kleru da primaju u Katoličku Crkvu samo osobe koje to iskreno traže, dobro su poučene i u stanju su da žive po načelima katoličkog morala (15. svibnja 1941.)“ „Circolare circa la conversione degli ortodossi: vive reccomandazioni al clero perche non si ammamettano alla Chiesa cattolica se non persone sincere, bene istruite e in stato di vivere secondo i principi della morale cattolica (15. maggio 1941.“ (ib. str. 224 – 225.).

13. Što se tiče prijelaza pravoslavnih u katoličku crkvu, Nadbiskup u svom govoru na sudu rekao je slijedeće: „Ja o tome neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom o tome reći svoj sud. Činjenica je da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je,da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo“ (Benigar: A. Stepinac, str. 582.).
Štoje pak mislio o Jasenovcu, vidljivo je što piše u protestnom pismu Paveliću kada je u logoru strijeljano nekoliko slovenskih svećenika, 24. veljače 1943. piše slijedeće: „Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“ (ib. str.418).
Traži da se sudi ubojicama. Spomenimo ovdje da je nadbiskup Stepinac primio u zagrebačku nadbiskupiju oko 200 slovenskih svećenika i tako ih spasio od deportacije.

14 Ako se u upravi jasenovačkog logora našao jedan apostat, kako je onda čudovišna kleveta „da su tim ljudskim kasapnicama zapovijedali katolički svećenici!“ Optužnicom bi se htjelo nadbiskupa Stepinca učiniti odgovornim za onih 40 000 žrtava koje se pripisuju Jasenovcu, a kako bi on mogao biti za to odgovoran kad je mrzio svaki zločin učinjen protiv čovjeka i naroda, tko god ga počinio. Iskreno je suosjećao i s patnjama hrvatskog naroda, protiv kojeg su također počinjeni teški zločini. Ima grobalja na kojima nema spomenika,; ima žrtava pokrivenih šutnjom.

15 Zauzimao se i za Židove svim svojim autoritetom. U gore citiranoj dokumentaciji Svete Stolice na strani 337. čitamo izvadak iz pisma koje je dr. Weltman pisao 11. lipnja 1943. apostolskom delegatu u carigradu, monsignoru Roncalliju, koji je naslijedio papu Pia XII i uzeo ime Ivan XXIII. Dr. Weltman je pak bio u Carigradu izaslanik komisije za pomoć europskim Židovima. On piše. „mi znamo da je monsignor Stepinac učinio što je mogao da pomogne i olakša nesretni udes Židova u Hrvatskoj, kojih broj danas ne prelazi 2500 muževa, žena i djece. Molim Vas da izvolite prenijeti monsignoru Stepincu našu duboku zahvalnost za njegovo vladanje i za njegovu pomoć i mi ga molimo da nastavi svojim visokim ugledom djelo spašavanja naše jadne braće, sestara i djece…“ (ib. str. 337.).

16. Proširili bismo ovo naše izlaganje kad bismo htjeli citirati Nadbiskupove izjave, govore i svjedočanstva, njemu u prilog. To je bila stvar obrane na sudu, ali ta obrana je imala suviše malo vremena da prikupi svu dokumentaciju i sva svjedočanstva koja bi dokazala da su činjenice ipak drugačije nego što tvrdi optužnica. Sam proces je bio praćen upravo bjesomučnom kampanjom u javnom tisku, na radiju, u poduzećima, protiv nadbiskupa stepinca, a da u javnosti nitko nije smio ni pisnuti u njegovu obranu. Optuživalo se „u ime naroda“, sudilo se „u ime naroda“, ali taj narod nije imao pravo na cjelovitu informaciju. Kada je branitelj, dr. Ivo Politeo zatražio saslušanje nekih važnih svjedoka obrane, a među njima je bilo i uglednih Srba, javni tužitelj je odgovorio: „Kad bi se htjelo na te,elju tih svjedočanstava konstruirati obranu, bila bi to prava psovka“. Na to je branitelj hrabro odgovorio slijedeće: „Kazali ste: bila bi psovka. I ja velim da bi bila psovka ako se saslušaju samo svjedoci, koji terete. Upozorujem da je presuda, koju će izreći sud, u jedinoj instanciji, protiv koje neće biti moguće apelirati. Osim toga, moj zahtjev je od svjetske važnosti, koji izazivlje pažnju cijelog svijeta. I zbog toga tražim da se pripuste svjedoci“. (Benigar: A.Stepinac, str. 590.). Svjedoci su odbijeni. Uzoriti kardinal Franjo Šeper rekao je sinoć u svojoj izjavi na vatikanskom radiju da je i on bio među tim svjedocima. Ponovno ovdje izjavljujemo. Ako se trajno objavljuje optužnica, a nikada se ne smije objaviti sva dokumentacija obrane, njoj je nametnuta potpuna šutnja, onda takav sud nije vjerodostojan.

17. Što se tiče političkog opredjeljenja nadbiskupa Stepinca, on nije pripadao ni jednoj političkoj stranci. Tvrdnja da je ustaša, tako je očita kleveta, da je nije potrebno ni pobijati. On je uvijek distingviraodva pojma: narodi političke stranke. To su različite stvari. Isto tako bio je protiv ulaska svećenika u bilo koju političku stranku. htio je da budu od svakoga i pred svakim slobodni za svoje specifično svećeničko poslanje. Odlučno je bio protiv stvaranja bilokakve klerikalne političke stranke. U okružnici br,8976/45 od 17. prosinca 1945. piše svećenicima: „Vama je, časna braćo svećenici, poznato naše stajalište prema svećenicima u politici. U okružnicama od godine 1935. i 1938. zabranio sam u smislu jasnih odredaba Crkvenog zakonika svim aktivnim svećenicima kandidirati se na bilo čijoj listi. To sam stajalište zadržao 1943., naglasio ga u svojim propovijedima, a držim ga se i danas te nemam razloga to stanovište i mijenjati. Time sam htio otkloniti svaku odgovornost Crkve od javnog političkog rada pojedinog svećenika. To vrijedi i za političko djelovanje svakog pojedinog svećenika i danas. Što koji od svećenika u političkom pravcu radi, za to osobno sam snosi odgovornost“. U istoj okružnici piše i ovo: „crkva traži, da može vršiti svoju misiju i urediti svoj odnos s državnom vlašću kao slobodna predstavnica slobodne Crkve u slobodnoj državi“.

18. O problemima i zbivanjima neposredno poslije rata pisao je obrazložena pisma najodgovornijim osobama u republici hrvatskoj i FR Jugoslaviji . tumačio ke prijedloge , upozoravao na žalosne događaje i teške povrede ljudskih prav. Bio je iskren prema svakoj vlasti. To sigurno nije zločin. Kada ga se poslije rata javno napadalo da k njemu dolazi mnogo ljudi moleći intervenciju za zatvorene, za nestale, za na smrt osuđene, a tih nije bio mali broj, pisao je predsjedniku vlade Republike Hrvatske: „Nisam mogao odbiti ni otjerati tih ljudi, kao što nisam kroz 4 godine odbio ni jednog iz Vaših redova, kad su dolazili moliti, da za njih interveniram“. (pismo Bakariću, 02.kolovoza 1945.). Kad su predstavnici zagrebačkog kaptola pod vodstvom generalnog vikara i biskupa monsignora Franje Salisa bili primljeni u zagrebu 02. lipnja 1945. od maršala tita, među ostalim, dali su mu i ove podatke o Nadbiskupu:

„1. Vi imadete danas u svojoj vladi ljudi, kojima je on spasio glave svojim intervencijama.

2. on je u vrijeme rata hranio 7000 partizanske djece, nije pitao, jesu li Hrvati ili srbi, jesu li katolici ili pravoslavni.

3, On je svojim govorima i intervencijama zauzimao se za Srbe, Židove i Cigane i spasio tolikima život.

4. On je držao govore i proteste protiv rasističkih zakona, protiv hipernacionalističkih nasilja, protiv uzimanja taoca i vješanja tolikih nevinih“. Itd…..

19. Mnogo bi se toga još moglo reći, ali ovdje to nije moguće. Na svaku tvrdnju i uvredu u najnovijoj optužnici moglo bi se odgovoriti opširno i dokumentirano. Međutim, prepustimo to povijesti. Niti je bio nadbiskup Stepinac, niti su njegovi sljedbenici „tuđe jezgro“ koje za „tuđi račun vodi borbu protiv hrvatskog naroda“. Niti je „Stepinčeva crkva“ neka druga Crkva nego što je ona crkva u koju mi vjerujemo, a to je : jedna, sveta, katolička i apostolska; crkva vjerna Isusu Kristu i okupljena oko petrovih nasljednika i svojih biskupa; to je Crkva utkana u biće hrvatskog naroda već trinaest stoljeća; nikada neće protiv njega, nego uvijek s njim dijeli istu sudbinu. To je crkva koja ima svoje porijeklo u Isusu Kristu, našem Bogu i Spasitelju, nije nikakav import. Najveći dio hrvatskog naroda je ta crkva.

20. Neki nam izvan Crkve sve češće daju pouke kako bi po njihovu shvaćanju trebala izgledati Crkva kojoj bi oni dali ocjenu „koncilske Crkve“. Imala bi to biti neka crkva disciplinski anarhična, bez jedinstvenog vjerovanja i bez određenih moralnih principa; takva bi crkva ubrzo postala crkva bez slobode i bez dostojanstva.

Mi se nikome za volju ne odričemo svoje Crkve, i to onakve kakva ona jest u svom najdubljem misteriju i zajedništvu. To je crkva kroz vjekove identična, koju danas predvodi Ivan pavao II, a u onim teškim poratnim godinama, uz tolike biskupe i svećenike kao i vjernike, za tu je crkvu kroz zatvore i poniženja svjedočilo šest kardinala: Josip Slipyj iz Lavova, Stjepan Wiszynski iz Warszawe, Josip trochta iz praga Jozef Mindszenty iz Esztergoma, Alojzije Stepinac iz Zagreba. Nipošto se ne smatramo zaostalima ako ta svjedočanstva poštujemo i ako tu Crkvu ljubimo. Ne glumimo nikakvu glumu nego vršimo svoju dužnost i ostajemo vjerni Bogu, Crkvi božjoj i svojoj savjesti. U svojoj okružnici svećenicima od 17. prosinca 1945. piše nadbiskup Stepinac ove riječi. „Što god u budućnosti nadošlo, mi nemamo što nadodati u svoju obranu. Naša je obrana Bog, čista savjest, a svjedok je uz vas, časna braćo svećenici, i golema većina vjernoga naroda, te predstavništvo Svete Stolice u Zagrebu“.
Tako se po njemu ispunja riječ Svetog pisma: „Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade” (Sir 14,2).

21. Završavam! Ne bismo se bavili prošlošću kad ne bismo bili na to prisiljeni. Nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac bio je izvršitelj zapovijedi ljubavi prema svakom čovjeku, prema svome narodu i prema Crkvi. Stoga, mi tog svjedoka ljubavi ne želimo nipošto i nikada imati kao neku zastavu mržnje bilo prema kome. Mi vjerujemo u božansku Propovijed na gori, ali moramo svjedočiti istinu da nitko ne može lomiti naše zajedništvo, da nitko ne može dijeliti iskrenu povezanost biskupa, svećenika, vjernika u jedinstvu vjere i ljubavi. Želimo časno služiti duši i savjesti svoga naroda kojem pripadamo rođenjem, sviješću i srcem. Tako nas uči Evanđelje. Mi ne želimo zaoštriti odnose niskim, ali ne možemo se odreći ni istine ni svaga ljudskog dostojanstva. Mi molimo za mir ljudi, naroda, i čovječanstva. Neka taj dar s nama moli presveta Bogorodica, Kraljica Mira. Mi želimo mir, ali u pravednosti, istini, ljubavi i slobodi. Amen.

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo