Damir Pešorda : Europski sud

Nedavno je Europski sud za ljudska prava donio konačnu odluku da roditelji bolesnog dječaka Charlieja Garda ne mogu svoga sina odvesti na liječenje u Sjedinjene Američke Države. Charlie boluje od rijetke bolesti i eksperimentalna terapija u Americi, po mišljenju njegovih roditelja, možda bi mu mogla pomoći.

Vjerojatno nisu u pravu, eksperimentalne terapije obično ne pomažu, ali utopljenik se i za slamku hvata. Bilo kako bilo, roditelji su spremni liječiti sina u Americi o svom trošku, a za to su već namaknuli i potrebna sredstva. Dakle, ne traže od države ništa osim da im dopuste odvesti sina na liječenje.

Međutim, država – ovaj put ju predstavlja bolnica u kojoj se Charlie nalazi – ne da. Liječnici drže da bi taj tretman za dječaka bio samo dodatno mučenje te da je najhumanije rješenje da se dječaka isključi s aparata koji ga održavaju na životu. Slučaj je dospio na Europski sud za ljudska prava koji je presudio da roditelji nemaju pravo nastaviti liječiti svoga sina. To su činjenice, no oko interpretacije tih činjenica vodi se glavni boj u suvremenoj zapadnoj civilizaciji. S jedne strane su oni koji drže Božje ingerencije treba prepustiti Bogu, s druge strane oni koji misle da je došlo vrijeme da i te ingerencije treba preuzeti čovjek. Budući da Boga ionako nema.

Međutim, čini mi se da ovi drugi griješe. To što Boga eventualno nema – što je uostalom, stvar vjere, a ne dokazivanja! – ne znači da je čovjek automatski postao Bog! Čini mi se da čovjek može biti agnostik i istodobno zagovarati stav o razlikovanju Božjih i ljudskih ingerencija. Naime, vjerujem da svi mi, vjernici i nevjernici, osjećamo da postoji stanoviti prirodni poredak stvari i da ga nije dobro narušavati. Recimo, sam pojam ”protuprirodni blud” govori o toj svijesti o postojanju prirodnog i protuprirodnog. To što sam taj pojam danas zvuči zastarjelo, zapravo je samo znak koliko se u narušavanje prirodnog poretka danas napredovalo.

Ukratko, bio vjernik ili ne, čovjek bi trebao biti svjestan da je ograničen te da ga žudnja za neograničenom moći može samo uništiti. Braneći roditeljima da se dalje bore za život svoga sina, liječnici se nameću kao konačni arbitri života i smrti. Europski sud za ljudska prava također. To što su u konkretnom slučaju šanse za poboljšanje zdravstvenog stanja konkretnog dječaka astronomski male, ne mijenja činjenicu da se ovakvim postupcima uspostavlja presedan s dalekosežnim posljedicama. Kad se jednom liječnicima i sudovima da mogućnost da odlučuju o životu i smrti na taj način da oni odlučuju tko previše pati pa mu je potrebno muke skratiti, samo je pitanja vremena kad će se ta granica početi spuštati i proizvoljno tumačiti.

Sjećam se jedne anegdote iz monodrame bosanskog glumca Josipa Pejakovića. Babo se nešto bio ozlijedio te je toliko vriskao od bola da su ga ukućanu zatukli. Da se ne muči. Teško je nekome sa strane tumačiti gdje je granica nečijem trpljenju kada je, eto, potrebno intervenirati i čovjeku skratiti muke. Da ne kažem o opasnosti od manipulacija, proizvoljnih tumačenja itd. Uz to znakovit je u trend sve većeg uplitanja suda u obiteljske odnose, osobito odnose roditelja i djece. Taj trend će, ako se ne zaustavi, jednoga dana neminovno dovesti do potpunog razvlaštenja roditelja, možda čak i fizičkog odvajanja djece od roditelja.

Damir Pešorda/HRSvijet.net/http://hrsvijet.net/Hrvatsko nebo