Ljubica Kolarić Dumić: MOJ DRUGI DOM

Krstili su me drugoga dana mojega dolaska na ovaj svijet. Jesu li se uplašili prvoga, možda preglasnog plača, kojim sam javila da sam stigla? Je li postojao neki drugi razlog zbog kojega su me tako brzo odnijeli u crkvu? Meni o tome nikad nisu govorili. Da me ne uplaše ili ne povrijede moje dječje dostojanstvo, koje je odmah pokazalo da je vrlo osjetljivo.

Majka mi je, kad sam već odrasla, pričala da sam u ranom djetinjstvu bila dosta boležljiva. Morali su me jako čuvati, jer me ni jedna dječja bolest nije zaobilazila. Čim bi zakoračila u naše mjesto, između sve djece, najprije bi pronašla baš mene.

Kad sam prohodala, moje bose noge već na prvim koracima čekao je razbijeni komadić stakla, oštra izraslina u vrtu, bodljikavi trn ili zahrđali čavao sa stare ograde. Sve je vrebalo na mene, a ponekad mi se činilo da sam i sama išla u susret onomu što će me ozlijediti. Jesam li bila samo nespretna? Je li nešto drugo spleteno oko moga djetinjstva, što me radovalo i plašilo u isti mah i što me je uvijek negdje pozivalo? Bilo je to čudno djetinjstvo. Nasmijano i uplakano. I meni baš ni malo nije bilo lako s njim. Kakve li sve vragolije nije izmišljalo. U kakve me neprilike stalno dovodilo, a nije vidjelo strah u mojim očima. Samo me zvalo, zvalo. Uzalud sam govorila da se bojim. Nisam se smjela popeti na stablo, zagaziti u dublju vodu, ni preskočiti malo širi jarak. Plašila sam se oca, sestre, djece koja su se voljela tući i njihovih ozbiljnih uličnih svađa. Bojala sam se svakog povišenog glasa, a kad sam krenula u školu, ljutitoga učitelja koji je, kako sam tada mislila, volio tući učenike.

Strah je bio moj veliki neprijatelj. Rastao je sa mnom. I sve me više plašio. Stajao je ispred mene i često mi nije dao naprijed. Zaustavljao je moje korake i prekinuo mnoge odluke. Natjerao me da odustanem od najčvršćih namjera i od najvećih želja. Unosio je nemir u moje dječje srce.

No postojalo je jedno mjesto gdje me strah nije mogao stići. Osim molitve baka je u crkvi imala raznih poslova. Uređivala je oltare, stavljala svježe cvijeće i mijenjala vodu u vazama, brisala prašinu, čistila prostor i zalijevala cvjetne gredice oko crkve. Već pogađate kako sam je uvijek vjerno pratila. Nosila sam vodu i slagala cvijeće prema boji i veličini. U crkvi se nikoga nisam bojala pa nisam mogla ni pogriješiti. Čim bih vidjela da baka oblači drugo odijelo, znala sam kamo ide. Ona je samo, onako usput, upitala idem li s njom, a ja bih brzo spremila igračke i sigurnim korakom krenula za njom.

Brat je bio ministrant u crkvi. Dok sam ga gledala onako ozbiljnog pred oltarom u bijelom svečanom ruhu, osjećala sam da i ja dobivam neku posebnu ulogu. Je li me samo krštenje vezalo za crkvu ili bakina želja i njezina slika dok pobožno kleči u molitvi? Ili Nečija odluka koja je bila jača i od mene i od bake? Pravi odgovor nisam znala, niti sam ga tražila.

Crkva je bila moj drugi dom. U onom tajanstvu, dok sam promatrala lica svetaca sa slika i kipova, bila sam sigurna i zaštićena od svega. Iako mi nisu odgovarali, svecima sam mogla postavljati ista pitanja kao i svojoj baki, a dok sam molila svoju molitvicu, neke bih odgovore i sama pronašla. „ Anđeli čuvari čuvaju malu djecu i rado im u svemu pomažu“, tumačila je baka snagu molitve, a ja sam bila sretna što osim prijatelja imam i svoga Anđela čuvara.

Baka je vrlo mlada ostala udovica. Djed je poginuo u prvom svjetskom ratu, a ona je u devetnaestoj godini ostala sama s mojim ocem, koji je imao samo dva mjeseca. Poslije je dobila nas troje unučadi. Veoma nas je voljela i govorila da smo mi njezin život. Ustajala je vrlo rano, a od kuće rijetko odlazila. Uz sav posao koji je obavljala tijekom dana, za nas je uvijek imala vremena koliko god smo htjeli. Dan bi započinjala odlaskom na jutarnju misu. Nije bilo tako jake kiše ni hladnog vjetra, a zimi dubokog snijega, koji bi je zaustavili da ne ode u crkvu. Tako je bilo i nedjeljom i blagdanima. Ona je išla rano da nam može skuhati ručak, a majka, otac i nas troje djece na misu, koju smo zvali velika. Kad smo se vratili kući, dočekao nas je bogato pripremljen stol s raznim jelima i mirisnim slatkim kolačima.

Voljela sam pjevati svuda pa tako i u crkvi. Ponekad bih zaboravila gdje sam pa pustim glas kao da sam u šljiviku. Bratov ljutiti pogled s oltara bio mi je znak da preglasno pjevam. Na izlasku bi mi rekao da u crkvi moram tiše pjevati. Vrijeđala sam se veoma lako. Objesim lice kao da jedem kiselu jabuku, a brat već unaprijed pripremi nešto čime će me razvedriti i obradovati. Znao je koliko sam voljela bombone i kad mi kaže: „Danas si najljepše pjevala“.

Jednog mi je dana zbog moje znatiželje htio pokazati i velike crkvene orgulje, ali nismo uspjeli stići do njih. Već od samog pogleda na zavojite, strme i visoke stube koje su vodile na kor, toliko sam se uplašila da smo brzo odustali. Da bih vidjela odakle dolazi onako božanstvena glazba, moralo je proći još puno godina. Kao gimnazijalka pjevala sam u crkvenom zboru. Tako mi se ispunila želja da izbliza vidim orgulje, a do dana današnjega ti zvuci, koji se šire i dižu k Nebesima, sjećaju me na našu crkvu, na moj drugi dom.

Brat je bio stariji od mene i čuvao me poput Anđela čuvara. Ljutila sam ga svojom znatiželjom, ali mene ništa nije moglo zaustaviti. Nova su se pitanja, jedno za drugim, sama stvarala i molila me da ih nekome postavim. Što su orgulje, note, što je kor? Zbog čega onaj učitelj tuče djecu? Zašto baka u jastučiću čuva osušene latice ruža za raj? Što je moja istina koju ona zove pravda? Zbog čega strah nije smio ući u crkvu i zašto se na misi ne bojim čak ni oca? Zašto je u crkvi i on drukčiji?
Voljela bih da je takav bio i kod kuće.

Ljubica Kolarić-Dumić
Iz zbirke priča „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“

Hrvatsko nebo