Brisani prostor : Preslagizacija je nastavak detuđmanizacije

Hrvati nisu lego kockice za preslagivanje

Žrtve smo preslagivanja još od 1990. I tad se preslagivalo. Kolokvijalno rečeno “udba“ se presložila iz jugoslavenskoga jednostranačja u hrvatsko višestranačje. I otad živimo u paralelnom svijetu. Presloženom. Stanje, međutim, nije toliko složeno da se ne bi moglo shvatiti. Ali je tako presloženo, da nas ni najnovije, ispod stola, preslagivanje više ne može iznenaditi. Oguglali smo i na preslagivanja, kao i na postizborne izdaje i predizborne matematike, koje su važnije od programa.

Preslagivanje je ustoličena „vrjednota“ iznad Sabora i iznad izbora. Preslagivanje bdije nad njima, što znači i nad nama. Preslagivanje ne dopušta rad Sabora, kako bi se ono odvilo što dalje od volje naroda. Preslagivanje je dopustilo i lokalne izbore, ali samo zbog toga da se preslagivanje odigra u sjeni izbora. Preslagivanje je uvedena praksa režima, ali Zakona o preslagivanju nema. Nitko ga se ne usuđuje donijeti. A ipak živimo preslagivanja. Dakle, bezakonje. U kojemu je i izborni glas gola roba s istaknutom cijenom. Plaća se glasovanje samo onima koji su bili protiv hrvatske države. To je moguće samo u presloženoj državi.

Preslagivanjem do političkoga relativizma

Ključan pojam usko vezan uz preslagivanje zove se „stabilnost“. Tvrdi se da je stabilnost (režima) vrhunaravni čimbenik svekolike bolje budućnosti. Pritom se zaboravlja da su od 3. siječnja 2000. sve vlade bile stabilne. Što su bile stabilnije Hrvatska je dublje tonula, to znači da su bile u službi odnarođenih Velikih Preslagivača s kraja prošloga stoljeća. Počela je mikroskopski vidljivo rasti tek s nestabilnom Oreškovićevom vladom, koja je nastupila poslije šeste najlošije vlade na svijetu, one Milanovićeve. Preslagivanje Oreškovićeve vlade samo naoko nije uspjelo. Uspjeh je u tome što je preslagivanje rodilo novoga maga preslagivanja. Plenkovića. O njemu sam sam sebi rekao što sam imao za reći i to stajalište na vrijeme podijelio sa čitateljima.

Mikroskopski vidljiv rast u okviru nestabilnosti države i nacije i u okviru stabilnosti režima, bio je znak za uzbunu protagonista statusa quo. Izvukli su stoga „novu paradigmu“, onu o preslagivanju, jer paradigma „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“ više ne drži vodu, ako ju je ikad i držala. Sad nas režimlije uvjeravaju da samo preslagivanje stalno jest. Jedino preslagivanje unutar postojećega režima jamči „stabilnost“. Što je stabilnost jača, hrvatski je čovjek u nestabilnijem egzistencijalnom, nacionalnom, pravnom, sigurnosnom i identitetskom vakuumu.

Naraštaji rođeni krajem osamdesetih i početkom devedesetih vjerojatno već misle kako je preslagivanje hrvatska sudbina. Možda i prokletstvo. Zato iseljavanjem bježe od režimskoga preslagivanja iz šupljega u još šuplje. Preslagivanje važne teme prekriva potrebom za stabilnošću i osudom za „populizam“. Zbog stabilnosti režima i zbog mrskih populista oprašta se evidentni kriminal prethodnih mandata obilježenih stabilnošću vlasti i nestabilnošću države i nacije. Sve nam to govori kako su iz hrvatske politike izbačena sva načela, a sve zbog toga kako bi se uveo politički relativizam. Politički relativizam vapi za preslagivanjima, dok istodobno iz „sustava“ izbacuje čimbenike koji ne zadovoljavaju kriterije politrelativizma. Prije svega nacionalno svjesne i moralno odgovorne.

Retuđmanizacija umjesto preslagizacije

Kad su se jugoslavi svih boja i nijansi presložili i pretočili u sve pore hrvatskoga društva ne bi li ga tako uspješno kontrolirali i usmjeravali, te pritom zadržali ogromnu moć prenesenu iz jugokomunističkoga totalitarnoga režima, oni su iz sustava izbacivali sve remetilačke čimbenike do razine portira državnih ustanova. Čistka iz sedamdeset i druge je mačji kašalj u odnosu na čistku državotvornih Hrvata koja traje od 3. siječnja 2000. Preslagivanje demokratske većine ušlo je potom u drugu fazu. U njoj je Sanader obračunao s pravašima, a potom Plenković s „trećim putom“. Umjesto remetilačkih čimbenika režim je instalirao Pupovca kao osigurač režima.

Svakom neprirodnom preslagivanju prethodio je obračun s hrvatskom zdravom pameću. Ona se nekad nazivala „hrvatski nacionalizam“, a danas ga režim zove „populizam“. Preslagivanje u ime stabilnosti rezultiralo je nestabilnost države i nacije. Sanader do zadnjega daha nije priznao da je Hrvatska „u banani“. Milanović je odustao od Plana 21 i prije negoli ga je sa suradnicima napisao, da bi na primjeru obnove Gunje otkrio pravi plan svoje vlade. Plenković se nada većini, a siguran je i u pobjedu ako dođe do izvanrednih izbora kao nepotrebnoga troška preslagivanja. Alternative, dakle, suprotive preslagivanju nema, što znači da su operativci općenarodne obrane i društvene samozaštite režima uspjeli u akciji „ništa nas ne smije iznenaditi“.

Račan – Sanader – Kosorova – Milanović – Plenković. Kakva kronotaksa stabilnosti preslagivanja! Njoj se sigurno nije nadao predsjednik Tuđman, koji je u krajnje nestabilnim okolnostima ostvario stabilnu državu, pače, „regionalnu silu“, vjerujući narodu i u njegovu „moralnu snagu“. Nismo se ni mi nadali posrnuću začinjenom postizbornim izdajama, mi, obični birači, da ne velim Hrvati svedeni na porezne obveznike, Hrvati srozani na dvije osnovne opcije: Iseljavanje, ili – glavu dolje, ruke na leđa.

Preslagivanje je zapravo proces kojim se stvara privid o tome da je stanje normalno. A nije. Poslije detuđmanizacije, proces preslagizacije nastavlja točno tamo gdje je ona stala. Naravno, svi znamo da je potrebna retuđmanizacija. Ali, nje nema tamo gdje bi po prirodi stvari trebala započeti. U HDZ-u. To znači da je i detuđmanizirana Tuđmanova stranka do temelja presložena. Izvorno gledajući – poražena iznutra. Zbog stabilnosti, dakako.

Jedino ispravno: Novo vino u nove mješine

I detuđmanizacija i preslagizacija iza sebe su ostavile na političkom planu jad i bijedu forme na uštrb sadržaja. SDP nikad slabiji, što mi ne pada teško. HDZ nikad nevjerodostojniji, što mi je mučno s obzirom na povijesne zasluge. Što je preostalo? Sitnež, žohari političkoga prostora uzgojeni u laboratorijima klijentelističkih stranaka. Uz njih na sceni preživjeli su (jedva) i neki odbačeni remetilački čimbenici, koji daju kakvu takvu nadu. Netko napokon mora reći: Prestanite nas detuđmanizirati, preslagivati i primite se posla ili se maknite.

Stoga sanjam alternativno „preslagivanje“ biračkoga tijela na nekim budućim izborima koji ne će biti samo skupo preslagivanje režima. Postizbornu koaliciju stranke Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića, stranke Projekt Domovina i presloženih „nezavisnih lista“ u stranku sa složenim i jasnim svjetonazorskim načelima. Hoću reći, novo vino u nove mješine. Preslagujući stare mješine mi se zapravo vozimo u leru, dok režim turira u mjestu i brunda brm, brm, brm.

Model preslagivanja s početka 1990. je potrošen, pa i pročitan unatoč djelovanju suvremenoga agitpropa. Novi modeli agitpropa koriste nove metode proizvodnje pristanka na turiranje u mjestu, novi rječnik laprdientie croatice i nove ljude na staroj liniji – velikim dijelom vlastito potomstvo jugorijenticije. Era preslagivanja treba osigurati stečene pozicije Velikih Preslagivača u novim okolnostima za idućih dvadeset do dvadeset i pet godina. A okolnosti su gotovo dramatične po narod i državu za koje ih nije briga koliko je crno pod noktom. Režim sam sebi svrha jest.

Sretan Vam blagdan Duha Svetoga

Jedan od ciljeva procesa kružnoga tijeka permanentnoga preslagivanja radi preslagivanja jest osigurati stabilnost ideji obnove bilo kakve Jugoslavije, te, kad se počne raspadati EU, pripremiti teren za njezinu brzu i efikasnu operacionalizaciju. I po cijenu ustavne krize! Jer važna je „stabilnost“ režima dva puta propale ideje, a ne stabilnost Ustava, hrvatskoga naroda i hrvatske države. Sve smo to u različitim inačicama već doživjeli u nacionalnoj povijesti. Vrijeme je da od nje, napokon, naučimo osnovne lekcije. Inače nestajemo kao subjekt iz povijesti, sadašnjosti (iz koje smo već djelomično isključeni) i budućnosti.

Povijest, sadašnjost i budućnost ipak imaju linearni tijek nasuprot kružnom tijeku preslagivanja, stoga, ne treba isključiti i milosno djelovanje Duha Svetoga, s obzirom na to da su Otac i Sin svoje rekli, dijelom u Starom, dijelom u Novom Zavjetu. Posljednja su, znamo, vremena već više od 2.000 godina. Sretan nam skorašnji blagdan Duha Svetoga s pozivom na otvorenost njegovim darovima: Mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.

Nenad Piskač