Tko je bio Oliver Cromwell ?

Još i danas vode se rasprave o tome kako valorizirati političku i povijesnu ulogu središnje osobe ratova triju kraljevstava. Njegova uloga vojnika i vojskovođe u cijelosti je definirana

Dominantna figura ratova triju kraljevstava svakako je Oliver Cromwell (1599. – 1658.), izniman vojskovođa i organizator, zapovjednik neupitna autoriteta, ali također i jedna od najkontroverznijih figura britanske povijesti, o čijoj političkoj ulozi u razvoju engleskog, potom i britanskog društva, još uvijek postoje brojne nesuglasice.
Rođen je 25. travnja 1599. u Huntingdonu, u plemićkoj obitelji srednjeg staleža. Njegov otac Robert vodio je podrijetlo od sestre Thomasa Cromwella, ministra kod kralja Henrika VIII. Oliver Cromwell stekao je solidno obrazovanje te upisao pravo na iznimno strogom Sidney Sussex Collegeu u Cambridgeu, ali nikad ga nije završio. Prema nekim izvorima, vodio je neuredan i razvratan život zbog čega nije uspio diplomirati, ali to je suprotno njegovu izrazito vjerski obojenu odgoju i kasnijem životnom stilu. Vjerojatnije je da je napustio studij kako bi nastavio voditi obiteljski posjed jer se vratio kući neposredno nakon očeve smrti.

Povučeno do rata

Ubrzo se vjenčao s Elizabeth Bourcier, čiji je otac bio londonski trgovac kožom, s velikim imanjem u Essexu i snažnim vezama s tamošnjim nižim puritanskim plemstvom. Imali su devetero djece, a sve do početka ratova živjeli su povučeno na svojem imanju pa o tom razdoblju Cromwellova života ima malo podataka.
Cromwell je bio iznimno pobožan, čitao je Bibliju i ulazio u vjerske rasprave. Od rane mladosti mučila ga je hipohondrija zbog čega je često odlazio liječniku te mu iznosio popise bolesti i simptoma koje osjeća.

Nakon izbijanja Prvog engleskog građanskog rata 1642. godine (vidi podlistak Sukob kralja i Parlamenta, HV, 520), vlastitim je sredstvima opremio konjanički eskadron, uvježbao ga i pridružio se parlamentarističkim snagama. Postrojbu je popunio isključivo fanaticima kakav je i sam bio, koji se nisu plašili smrti ili ranjavanja u borbi, nego su to doživljavali isključivo kao Božju volju i iskušenje. Prvi je put sudjelovao u Bitki kod Edgehilla, pod zapovijedanjem lorda od Essexa, i zapaženo zapovijedao svojom postrojbom. Nakon bitke ustrojio je vlastitu konjaničku pukovniju, a dvije godine potom bio je zapovjednik cjelokupnog konjaništva istočnih grofovija.

Uspon prema vrhu

Pobjeda u Bitki kod Marston Moora (vidi podlistak Bitka kod Marston Moora, HV, 521) isključivo je njegova zasluga, nakon čega se počinje uspinjati do vrha vojne i političke moći. Unatoč tomu, i dalje je ostao iznimno pobožan, s gotovo asketskim navikama. Prema poraženim protivnicima bio je uglavnom korektan, ali znao je biti i nemilosrdan. Vjerovao je da će samo smrt Karla I. (vidi podlistak Proglašenje republike, HV, 523) zaustaviti daljnju rojalističku pobunu i stabilizirati stanje u zemlji, zbog čega se nije ustručavao poduzeti sve da se kralj pogubi, što je i učinjeno. Veće odstupanje od njegovih razmjerno korektnih vojničkih načela bilo je tijekom irske kampanje (vidi podlistak Irski rat, HV, 524). Nekontrolirano divljanje njegovih postrojbi, masakriranje poraženog protivnika i nedužnog stanovništva u osvojenim gradovima te dokazana zvjerstva prema Ircima mnogi tumače samo kao izraz Cromwellove mržnje prema katoličanstvu i katolicima, koje je kao fanatični puritanac smatrao manje vrijednima, čak i hereticima nedostojnim života.

Odbijanje krune

Na vrhuncu diktatorske vladavine na dužnosti Lorda Protectora, ponuđena mu je engleska kruna, ali odbio ju je iako nije postojala nikakva politička, vojna ni druga društvena snaga koja bi to mogla spriječiti. Unatoč želji za izgradnjom Engleske kao republike, Cromwell nikad nije uspio proširiti ideju republikanizma, za što je najviše sam kriv. Naime, vladavina kojom je provodio svoju čeličnu volju u osnovi se nije razlikovala od apsolutističke vladavine dotadašnjih monarha pa republikanizam u takvim okolnostima nije prepoznat kao pozitivan iskorak u razvoju društva. Prijepori postoje i oko same Cromwellove smrti jer se pretpostavlja da je umro od infekcije urinarnog trakta i bubrega koja je prouzročila sepsu, ali to nikad nije pouzdano utvrđeno. Međutim, ako je i došlo do infekcije urinarnog trakta, bolest je išla takvom progresijom da postoje ozbiljne dvojbe o kvaliteti liječenja, pa čak i mogućnost trovanja. O tome je, primjerice, izravno pisano u službenom izvješću mletačkog veleposlanika duždu.

Posmrtno pogubljenje?!?

Cromwell je pokopan 1658. u Westminsterskoj opatiji, ali nakon restauracije monarhije njegovo je tijelo ekshumirano i javno obješeno u Londonu 30. siječnja 1661., na 12. obljetnicu pogubljenja kralja Karla I. Nakon nekog vremena glava mu je odrubljena i javno izložena pred Westminster Hall, sve dok nije ostala samo lubanja, koja je ukradena i nekoliko puta mijenjala vlasnike, a za ostatak tijela ne zna se kako je završio. Sve to dodatno povećava kontroverzije oko Cromwellova života i smrti pa ne čudi da se i danas još uvijek vode prijepori oko toga tko je zapravo bio Oliver Cromwell i kako valorizirati njegovu političku i povijesnu ulogu. Njegova je uloga vojnika i vojskovođe u cijelosti definirana.

Marinko Ogorec/Hrvatski vojnik / https://hrvatski-vojnik.hr/Hrvatsko nebo