Govori predsjednika Republike Hrvatske dr . Franje Tuđmana ( I . dio )

Kad je 23. veljače 1990. predsjednik Sabora SRH Anđelko Runjić donio Odluku o raspisivanju izbora za zastupnike za Sabor SRH (Narodne novine, br. 8, 24. veljače 1990.), iako opterećena sve lošijim hrvatsko-srpskim odnosima, dugoočekivana predizborna višestranačka kampanja u Hrvatskoj napokon je mogla započeti. Idućeg je dana u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu počeo dvodnevni Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice na kojem su sudjelovale oko dvije tisuće delegata i gostiju iz zemlje i svijeta. Kako je navedeno u tisku, u uvodnom izlaganju predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman istaknuo je

“(…) da će HDZ stvoriti sve pretpostavke da bi hrvatski narod samostalno odlučivao o svojoj sudbini, imao pravo na samoodređenje i državnu suverenost”. Prvi je opći sabor HDZ-a završio rad 25. veljače 1990. tajnim glasovanjem, a “(…) dr. Franjo Tuđman, kao jedini kandidat, izabran je sa 1382 glasa za novog predsjednika HDZ-a – od 1760 delegata s pravom glasa glasovalo je njih 1426.”

(Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989. – 1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998., str. 17.).

Govoreći o programskim ciljevima stranke, predsjednik Tuđman na Prvom je općem saboru HDZ-a istaknuo da se, osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije, program gradi na trima bitnim sastavnicama i odrednicama novije hrvatske povijesti:

“(…) na starčevićanstvu hrvatskog povijesnog državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje Francuske revolucije, na radićevskom općečovječanskom republikanizmu, koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve i na pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice koja je proklamirala pravo hrvatskog naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkog društva.”

(Programske zasade i ciljevi HDZ-a, Uvodno izlaganje dr. Franje Tuđmana, Glasnik Hrvatske demokratske zajednice, br. 8, ožujak 1990., Zagreb, 17. – 21.).

No, već od njegova prvog javnog nastupa u Hrvatskoj započela je kampanja diskreditiranja predsjednika Tuđmana. Javnosti bi se prikazao samo dio izgovorenog i na temelju toga donosio zaključak o govoru i njegovim porukama. Tako su, selektivno navodeći i tendenciozno komentirajući dio spomenutog govora u kojem navodi da “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskoga naroda”, predsjednika Tuđmana njegovi protivnici pokušali prikazati kao negativca – “revizionistu” koji “rehabilitira i veliča NDH” te je opasnost za razvoj demokracije u Hrvatskoj. No, sadržaj cjelovito pročitanog teksta govora jasno pokazuje da predsjednik Tuđman ne veliča NDH te da

“kao činjenicu od dalekosežne povijesne važnosti” navodi da se

“(…) ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom hrvatski narod na koncu Drugog svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila i da je zahvaljujući tome izbjegao plan četničkoga genocida, posljedice kojega su za Hrvate mogle biti katastrofalne”.

Dakako, u pokušaju manipulacije taj se dio govora prešućuje.

Uza to, predsjednik Tuđman u spomenutom je govoru argumentirano pokazao da su planovi o stvaranju velike Srbije već javno predstavljeni prije održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a u Lisinskom, te da pojedine teze u svojem govoru iznosi kao odgovor na njih, odnosno da je federalni poredak SFRJ i prije njegova navedenog govora već bio skršen

“(…) miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa”.

Budući da su prema tom obrascu u medijima objavljeni selektivno navedeni dijelovi i nekih drugih govora i izjava predsjednika Tuđmana na koje su se potom pozivali njegovi politički protivnici kad su ga htjeli ocrniti kao neodgovornog i isključivog političara, u ovom će se serijalu izdvojiti dijelovi nekih njegovih važnijih govora u Hrvatskom saboru 1990. i 1991. godine u kojima je upozorio na tadašnje probleme hrvatskoga društva i odredio smjernice političkog djelovanja. Sadržaj spomenutih govora pokazat će jesu li ili koliko su spomenuti problemi u Hrvatskoj i dalje aktualni.

Tako je u prvom dijelu svojeg govora u Hrvatskom saboru, povodom njegova konstituiranja 30. svibnja 1990., predsjednik Tuđman istaknuo namjeru osiguranja “punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske”, te zahvalio svim sudionicima u netom završenim izborima i najavio korjenite promjene u hrvatskom društvu (u vlasničkim odnosima, gospodarskom životu, ustavnom poretku, javnim službama, znanosti, kulturi, školstvu, prosvjeti, zdravstvu itd.), upozorivši da odgovornost za budućnost Hrvatske nema samo HDZ, kao stranka koja je pobijedila na izborima, nego i stranke koje su u oporbi. S obzirom na to da i danas mnogi prigovaraju da je u svojim govorima predsjednik Tuđman spominjao samo “Hrvatice i Hrvate”, zanimljivo je obratiti pozornost na to komu se sve u svojem govoru obraća i na koga se odnose njegove poruke.

Iz govora predsjednika Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru 30. svibnja 1990.:

“Štovani zastupnici, cijenjeni gosti i uzvanici i svi nazočnici ovomu povijesnomu zasjedanju Hrvatskoga sabora!
Želim se prije svega zahvaliti u ime Predsjedništva Hrvatske i u svoje osobno ime, na povjerenju što ste nam ga očitovali izborom na ovu časnu i odgovornu dužnost. Usudio bih se štoviše reći: i najodgovorniju dužnost, jer ona obvezuje na čuvanje i zastupanje, jačanje i osiguranje punoga suvereniteta hrvatskoga naroda i neokrnjivih sloboda i građanskih prava svih državljana Hrvatske. S obzirom na to da je ovo prvi Hrvatski sabor izabran na slobodnim i tajnim izborima, uz sudjelovanje svih društvenih staleža, ali također nastavak njegove povijesne opstojnosti na braniku hrvatske državne samobitnosti, dopustite mi da vas u najkraćim crtama podsjetim na slavne tradicije i povijesne nedaće, ali i na glavne zadaće pred kojima stojimo svi mi, zastupnici i predstavnici Hrvatskoga sabora zajedno s cijelim narodom Hrvatske. (…)

Štovani zastupnici!
Velebnom pobjedom demokracije, koja je omogućila saziv i ovakav sastav Hrvatskoga sabora, stvorena je takva duhovna klima da gotovo zahtijeva svečarske velike riječi. Međutim, prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkog malodušja. Iako smo do sada prešli samo kratki dio puta u parlamentarnu demokraciju, bio je to presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskoga naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji.

Valja odati priznanje svima sudionicima u provedenim slobodnim izborima kako onima u dosadašnjoj vlasti, tako i svima iz oporbe što ih smjenjuju ili ostaju u opoziciji što su izbori protekli mirno i dostojanstveno, mogli bismo dapače reći na zavidnoj razini. Na tim je izborima većinu u sva tri saborska doma, a i većinu u više od dvije trećine općinskih skupština osvojila Hrvatska demokratska zajednica. To samo po sebi znači da je HDZ-u uz pobjedničku slavu pripala i čast da ponese najteži dio bremena u krčenju gotovo neprohodnoga šipražnoga kriznoga stanja što nam ga ostavlja jednostranački sustav. No, svoj dio odgovornosti u tome ne mogu izbjeći ni ostale stranke što su ishodom izbornoga nadmetanja dospjele u “udobnije” klupe saborske oporbe. Naime, pravila i običaji parlamentarne demokracije ne daju pobjedniku sva prava dobitnika, niti poražene svrstavaju u nemoćne gubitnike, kako je to bilo u jednostranačkoj samovlasti.

Rezultati hrvatskih izbora koliko su znakoviti, toliko su i obvezujući. Slobodnom voljom naroda izraženom na najdemokratskiji način što ga poznaje suvremeni svijet: na neposrednim, tajnim, višestranačkim izborima zakonodavna je vlast (i pravo na određivanje izvršne vlasti) pripala stranci koja je na zastavama svoga programa najjasnije istakla vjekovne težnje hrvatskoga naroda: da bude slobodan i svoj na svome. Da u duhu općeprihvaćenih načela u suvremenu čovječanstvu ima nesputano pravo na nacionalnu samobitnost i neokrnjeno pravo na samoodređenje, koje podrazumijeva pravo na suverenu, samostalnu državu, te na odcjepljenje od drugih naroda i državnih tvorbi ili na udruživanje s drugima u skladu s njegovim životnim interesima. (…)

Međutim, sada kad su izbori iza nas, vrijeme je da sve svoje poglede i misli uputimo prema današnjici, sutrašnjici i budućnosti. Ako smo u svojim demokratskim ciljevima proklamirali korjenite promjene u svim sferama duhovnoga i materijalnoga života, to ne znači da smo za rušenje a još manje za razaranje i onoga što ima svoje opravdanje i u demokratskom sustavu, ili što se preinakom može osvrhoviti na opću dobrobit. U ukupnom nasljedstvu od prethodne vlasti nismo dobili mnogo dobroga, ali to ne znači da je sve ono što nam ostavljaju bez ikakve vrijednosti. To proizlazi već od toga što je razdoblje stare vlasti bilo dugotrajno. Pod njenim okriljem patila su, ali i radila i stvarala tri naraštaja. Uz sve promašenosti to mora ostaviti i pozitivne posljedice i tragove koji se ne mogu i ne smiju izvrgavati posvemašnjem zatiranju.

Problemi s kojima se suočava nova vlast, od mjesnih zajednica i općina, do Sabora, Vlade i Predsjedništva, mnogobrojni su, složeni i zamršeni. Ona će morati u kratkom roku usporedno rješavati mnoge probleme od životne važnosti koje su druge europske i zapadne države riješile prije pola stoljeća ili čak prije pola tisućljeća. Da spomenemo samo glavne: vlasničke odnose i gospodarski život; ustavni poredak pluralističkoga civilnoga društva s primjerenim državnim ustrojem po uzoru na zemlje slobodnoga svijeta; osuvremenjivanje i revalorizaciju javnih službi, osobito znanosti i kulture, školstva i prosvjete, zdravstva i socijalne skrbi, upravnih službi i javnih djelatnosti (informatika, novinarstvo, RTV) itd. (…)

Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj po mome osobnome osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih naročito hegemonističko unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala. Srećom za nas, ali i za njih to će i sami morati ubrzo shvatiti da opće unutarnje i međunarodne okolnosti, osobito posvudašnji neizbježiv slom realsocijalističkog sustava čine njihove scenarije jalovim povijesnim anakronizmom. To, naravno, ne znači da smijemo podcjenjivati opasnosti od različitih oblika prijetnji, ucjena pa i provokacija što gotovo svakodnevno dolaze iz protuhrvatskih i protudemokratskih jazbina i stožera. Naprotiv, to nas mora još više poticati da svi zajedno, i svaki pojedinačno, činimo sve da razum, sloboda i napredak pobijede strasti, mrakobjesje i nazadnost.”

Nastavit će se  

 dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR/ https://hrvatski-vojnik.hr/Hrvatsko nebo