Brisani prostor – Podlistak : SVETAC I ZLOČINAC (5)

Ogled o sudaru zagrebačkoga nadbiskupa i jugoslavenskoga maršala (1937. – 2017.)

S mirom je došao i Titov pokolj

Uknjizi Prikrita grobišta – Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005. – 2008., topografija evidentiranih grobišta u Sloveniji evidentirala je 581 grobište. U Hrvatskoj nije bilo

zainteresiranih za prijevod slovenskoga Izvješća, pa je na hrvatskom jeziku Izvješće Komisije slovenske vlade objavljeno u Sarajevu godine 2010. u nakladi Hrvatskoga katoličkoga dobrotvornoga društva. U Hrvatskoj je, kako bi se blokiralo otkrivanje istine, u novije doba za mandata neokomunističke koalicije problematika komunističkih stratišta smještena u jedan dio Ministarstva hrvatskih branitelja. Slučajno ili ne njime već godinama upravlja bivši osječki udbaš.

Iskapanja su skup, ali neodložan posao. Od slovenskih općina s brojem lokacija komunističkih stratišta najopterećenija je Ilirska Bistrica sa 78 lokacija, Celje i Škofja Loka sa po dvadeset i osam, Ljubljana s dvadeset… Strukturu slovenskih grobišta otkrivenih do 2008. čine 87 ponora, 463 jame, 18 protutenkovskih jaraka i 12 rudarskih okna ili skladišta. Međutim, otkrivaju se i nova grobišta…

Opsežan posao istraživanja zločina Titova režima

U velikom dijelu popisanih stratišta i grobišta mogu se utvrditi žrtve prema nacionalnoj pripadnosti. Zna se da u 168 grobišta sigurno leže posmrtni ostatci Nijemaca, u 155 Slovenaca, a u 144 Hrvata.

Izvješće slovenske Komisije pokazuje, među ostalim, koliko je opsežan proces otkrivanja prikrivenih zločina. U rad su bili uključeni stručnjaci iz različitih područja i više različitih ustanova. Napravljena je topografija evidentiranih grobišta, fotodokumentacija svake lokacije, dokumentacija sa sondiranja i iskapanja, obrađeni su rezultati Instituta za sudsku medicinu u istraživanju posmrtnih ostataka žrtava, postavljena je baza članaka, metodologija izvođenja sudski naloženih ekshumacija, sondiranja i prekopa, zatim metodologija iskapanja, utvrđivanje identiteta žrtava, antropološke analize grobišta, preporuke za molekularno-genetsku identifikaciju i preliminarno izvješće za pojedino grobište…

Niti jedna dosadašnja hrvatska vlada problem žrtava poraća nije uvrstila u prioritete rada. Posljednjih petnaest godina prioriteti su bili gospodarstvo i povratak dragovoljno otišlih Srba. Hrvatska, međutim, gospodarski tone, Hrvati napuštaju Hrvatsku, a Srbi su ponovo povlašteni arbitri hrvatskoga društva, kao i tijekom Titova režima. U Hrvatskoj se povijest ponavlja, jer joj je onemogućena dekomunizacija, detitoizacija i dejugoslavenizacija društva.

Huda jama 1997.: Smrt domačim izdajicama!

U slovenskom Izvješću dr. Jože Dežman piše: „Jedna od tvrdnji titofila, što smo je opovrgli već navođenjem partizanskih svjedočanstava, bila je ta kako o skrivenim grobištima i njihovim žrtvama ‘nismo ništa znali’. To, da ‘nismo ništa znali’, svakako je argumentacija koja štiti kreatore i čuvare titoističkoga tabua. Protiv takve racionalizacije ulaze u javno sjećanje nove i nove činjenice, koje ukazuju na

to kako magleni plašt ‘ništa nismo znali’ pripada u iluzorni svijet ilustrativne bajke o carevu novu ruhu. Pomoću ‘ništa nismo znali’, crvene su vladajuće veličine htjele zaglupiti podložnike i prisiliti ih na nijemost, gluhoću i sljepoću“.

Svi su, naime, titoisti viših razina sve znali! Kad je, naime, pred rudnikom sv. Barbare u Hudoj jami 1997. postavljena spomen kapelica, odmah je bila unakažena grafitima: „Smrt domačim izdajicama“, „Smrt fašizmu“ s nacrtanom petokrakom.

Masovne likvidacije u Sloveniji su se provodile sve do siječnja 1946. Jedno od posljednjih mjesta masovne likvidacije je Zgornja Bistrica, gdje je Slovenija iz dva rova iskopala 431 kostur. Kako piše u knjizi dr. Mitje Ferenca „Prikrito i očima sakrito“ sustavno evidentiranje prikrivenih grobišta u Sloveniji je počelo tek 2002. U Hrvatskoj takav sustav ne funkcionira ni 2017. Ne radi se samo o nedostatku političke volje, već se iza zavjese skriva „konkretna politička elita s imenima i prezimenima predsjednika vlada i njihovih ministara. Kao da nisu svjesni da i rodbini, kojoj je bilo zatajeno i očima skriveno, istječe vrijeme. Ili možda upravo zbog toga?“ – piše dr. Mitja Ferenc.

Kult maršala Tita – iracionalna titofilija

Titoizacija društva s tipičnim njegovanjem kulta ličnosti započela je 1945. odmah po revolucionarnom zauzimanju vlasti. Kult ličnosti gradio se sustavnom političkom indoktrinacijom. Umjesto grčke kulture uvedeno je partijsko jednoumlje. Umjesto rimskoga prava – revolucionarno pravo. Umjesto kršćanske uljudbe – komunistički totalitarizam po uzoru na sovjetski. Kako se Tito zahvaljivao podanicima? Ovako: Od 1945. do 1975. odlikovano je milijun i šest stotina trideset i jedna tisuća zaslužnih državljana Jugoslavije. K tomu svaki operativac, uključujući i rodbinu, u tajnim milicijama imao je pravo na materijalno zbrinjavanje. Time je napravljena mreža koja doseže do 40 posto ukupnoga stanovništva, koja je radila za ciljeve Titova režima i iz koje je crpila nove kadrove. O tomu govore najnovija istraživanja slovenskoga istraživača hrvatskoga podrijetla Romana Leljaka.

Na plodno tlo kult Tita nailazio je zbog ideološke zadrtosti, agitpropovske proizvodnje pristanka i ponajviše straha pred zločinačkim umom koji ne birajući sredstva postiže svoje ciljeve. Kroz duga desetljeća kult ličnosti rodio je podaničku titofiliju s čijim se posljedicama Hrvati i danas suočavaju. Titofiliju niskoga intenziteta, kao sredstvo borbe i pokoravanja, koriste danas svi otvoreni i prikriveni protivnici slobodne hrvatske države, bili oni jugokomunisti, velikosrbi ili eurofili.

Besmisleno trčanje štafete po šumama i gorama Jugoslavije u čast maršala Tita započelo je 1945. u Kragujevcu. Pokrenuli su je Srbi kako bi se dodvorili Maršalu Jugoslavije, s istom onom bizantinskom poniznošću kakvom su 1941. SPC i srbijanski političari prihvatili nacističku vlast, te joj izrazili lojalnost provodeći nacionalsocijalističku politiku istrjebljenja Židova.

Štafeta – jučer, danas, sutra

Tito je s oduševljenjem prihvatio srpsku izmišljotinu kojom su lojalnost Hitleru zamijenili lojalnošću njemu, osobno je primao štafetu i prihvatio ju kao sredstvo sveopće indoktrinacije mladeži. Godine 1957. manifestaciju sebi u čast proglasio je Danom mladosti, a 25. svibnja svojim, krivotvorenim, rođendanom. Te godine štafetu mu je uručio Hrvat Mika Tripalo predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije. U Zagrebu danas postoji Centar za demokraciju i pravo Mika Tripalo. Štafetu neosuđenome Zločincu tu i tamo još nekažnjeno trče i njegov navodni rođendan u Kumrovcu slave zaostali egzibicionisti. Od njih su, dakako, mnogo opasnije nedirnute strukture Titova represivnoga aparata. Uostalom prema izvješću SOA-e u Hrvatskoj je danas u porastu lijevi ekstremizam i četništvo. Štafeta je Titu uručena i na odar. Poslije smrti sve do 1988. pod parolom „I poslije Tita – Tito“, primao ju je predsjednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Jedan od njih je i Goran Radman donedavno glavni ravnatelj Hrvatske radio televizije, što ide u prilog istini kako i u slobodnoj hrvatskoj državi važne državne funkcije u svojim rukama drže titoisti, te da je izostanak civilizirane lustracije veliki promašaj hrvatske države.

Zagreb i okolica: 120 stratiša počasnoga građanina Zagreba

Maršal Jugoslavije je već 1946. proglašen počasnim građaninom Zagreba, grada u kojemu je držao koncentracijske logore i opteretio ga brojnim stratištima. Samo u Gračanima poznato je 20 lokacija na kojima je lokalno pučanstvo moralo pokopati 783 umorene žrtve jedinica pod zapovjedništvom Maršala Jugoslavije. U Zagrebu i neposrednoj okolici postoji više od 120 stratišta i grobišta. Tito je i u okolnostima moderne hrvatske države rođene u Domovinskom ratu ostao počasnim građaninom glavnoga grada, baš kao i velikosrbin Vuk Stefanović Karadžić. Nema odluke o oduzimanju časti počasnoga građanina Zagreba. Gradonačelnik Milan Bandić dopušta i pomaže titoistima u Zagrebu organizirano veličanje Tita i ne skida ploču s natpisom Trg maršala Tita, diči se bedžom s Titovim likom, a već sutradan pobožno trči „štafetu“ s povećom svijećom na relaciji Zagreb – Marija Bistrica, Stepincu najdražem marijanskom svetištu.

JAZU/HAZU: Maršalove „neprolazne zasluge“

Godine 1947. Maršal Jugoslavije bez ijednoga znanstvenoga ili umjetničkoga rada, jer osim zločinačkoga, partijskoga, terorističkoga i revolucionarnoga rada u kojemu je bio nenadmašan stvaratelj, ništa drugo nije znao raditi, postao je počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tekst prijedloga za njegov izbor napisao je književnik lijeve orijentacije Miroslav Krleža, tadašnji potpredsjednik JAZU i prijatelj Josipa Broza. U prijedlogu među ostalim piše: „Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti sastaje se danas, poslije stanke od punih šest godina, da na ovoj svečanoj sjednici u prisutnosti predsjednika Vlade i Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita proslavi svoju osamdesetogodišnjicu i da tom prilikom proglasi izbor Maršala Tita za svoga počasnoga člana…, JAZU… razmatrajući životno djelo Maršala Tita… uvjerena je da je Maršal Tito svojim djelovanjem, kao organizator narodnog otpora, ustanka i pobjede, stekao za hrvatski narod neprolazne zasluge… značenje je Maršala Tita za sudbinu naše knjige, naše nauke, pak, prema tome i naše Akademije isto tako neprolazno“. I doista, Maršal Jugoslavije je počasni član HAZU, pravne slijednice JAZU. Nema odluke kojom se HAZU odrekla Maršalovih „neprolaznih zasluga“.

Tito odjednom postaje motiv i nadahnuće osobito književnika i likovnjaka. U čast i slavu pišu mu Mira Alečković, Vladimir Nazor, Kajetan Ković, Slobodan Marković, Gustav Krklec, Šukrija Pandžo, Dušan Radović, Oskar Davičo, Ratko Zvrko, Marin Franičević… Portretiraju ga likovni umjetnici Božidar Jakac, Antun Augustinčić, Marino Tartalja, Milan Konjović, Đorđe Andrejević Kun, Marijan Detoni…

Vrhunac podilaženja velikome vođi i dokaz tragičnoga gubitka ljudskoga dostojanstva kriju stihovi u partijskoj literaturi pripisani Zdenku Štambuku, pod naslovom „Tito nas je vodio u boju“:

Nije ni to dobito sa šalom
da se Tito nazove maršalom.
Već je i to dobito sa bojem,
da se Tito nazove herojem.
Druže Tito, vođo komunista,
Partija nam kao sunce blista.

(Nastavlja se)

Nenad Piskač /HKV/http://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo