PROFESIONALNI PERAČI RUKU Ubili smo ih desetero za vikend… naprijed, tko je sljedeći?

Pogibija desetero ljudi, među kojima troje djece, u samo nekoliko dana i bez ičije odgovornosti, pokazuje da ako je ikada postojala makar iluzija nade nekog normalnog života u ovom i ovakvom društvu, danas ni ona ne postoji. Prošlost nas ničemu ne uči. Počeli smo ubijati najbolje među nama. Deset ljudi za vikend. Naprijed, tko je sljedeći.

Crno bijela fotografija djece kako s ponosom i onom iskonskom, od nas odraslih nekontaminiranom, srećom stoje kraj svoga trenera. Ne zna se tko je ponosniji, trener Tiki, ili djeca. Svi u sivim nijansama, samo mali Luka u boji. Stoji kraj svoga trenera, zagrljen s klupskom rajom, sretan što preko svojih prsa nosi lentu, pogleda punog radosti i snova. Jednoga dana taj dres će nositi kad naraste, Ultrasi će grmiti njegovo ime, poput kapetana Pere Stojkića, te iste kobne subote, potegnuti će sprint sa svoje pole igrališta, pretrčati s loptom u nogama sve protivnike, zabiti gol za sveti dres, dotrčati kod svojih Ultrasa. Sve u jednom pogledu i jednoj fotografiji koja proganja.

Svi smo mi suučesnici u masovnom zločinu

Proganja jer su to snovi i mog sina, naših sinova koji su trenirali s Lukom, njegove raje, kolega sa lopte i belaja, predmetom smijeha i galame svoga trenera. Proganja jer u jednom trenu su svi ti snovi uništeni. Mi smo ih uništili. Ja sam ih uništio, zajedno s tobom i svima.

Proganjaju i slike Ivana, Muhameda, Lane, Armana, Luke. Slike dvojice mladića poginulih u prometnoj na izlazu iz Mostara. Slika mladića poginulog u Pologu. Slika mladića poginulog u Trebinju. Slika poginulog u tunelu kod Maglaja. Deset života u samo nekoliko dana. Masovni zločin čiji smo počinitelji svi mi redom. Ne treba misliti da ako nismo bili prisutni u trenutku nezgode, da ne nosimo glavni dio odgovornosti. Mi smo masovne ubojice.

Sjećaš li se onda kad si šutke dao novac liječniku da „pripazi malo“? Ono kad si švercao na ispitima, davao kuvertu profesorima? Kad si šutke gledao kako tatini sinovi prolaze ispite bez ispitivanja? Sjećaš li se kad si ostao šutke kad si čuo da se sin/kćerka/kumče/stranačko/tajkunsko potrčkalo uposlilo preko noći u državnu firmu, iako si bez posla godinama, ali tko zna, možda kad se svi oni izredaju, negdje iskrsne i mjesto za tebe?

Sjećaš li se kad si gledao podrumske miševe kako se bogate, ti im se ulizivao, dodvoravao, dok ti prvi susjed branitelj s obitelji ne zna kako dočekati sutrašnje jutro? Sjećaš li se kad si ostao šutke kad ti je djetetu u školi došao/la predavati učitelj-ica sa preko noći stečenom diplomom stranačkog fakulteta? Kad si ostao šutke na vijest da takve diplome imaju i ministri, zastupnici, ravnatelji,…? Sjećaš li se svih situacija kada ne samo da se nisi htio zamjeriti, nego si upirao prstom, pljuvao, bacao blato na onoga tko se usudio?

Nisu političari i tajkuni stvorili ovakvo društvo. Mi smo. Sva ova i mnoga druga pojedinačna sjećanja, svakodnevno nezamjeranje, život linije manjeg otpora ga je stvorio. Naš kukavičluk. Sa svakim „jeb’ga, takav vakat došao“, postali smo suučesnici u krvoproliću……..

………….Više na stranici Herceg-Bosna

http://hrvatskonebo.com/hercegbosna/2017/05/20/profesionalni-peraci-ruku-ubili-smo-ih-desetero-za-vikend-naprijed-tko-je-sljedeci/

Slaven Raguž /Dnevnik.ba/ http://hrvatskonebo.com/hercegbosna/Hrvatsko nebo