Kurdi : Proboj kroz kaos Bliskog istoka (1. dio)

Kako postaje sve jasnije da nikakvo riješenje sirijske krize nije moguće bez Kurda i kako se bliži rasplet, turski vojni obračun s njima na teritoriju Sirije dostiže vrhunac, kao i sukob Ankare s američkom politikom koja je na terenu kurdske vojne formacije prihvatila kao saveznike u borbi protiv ISIL-a. One čine glavninu tkzv. kurdsko-arapske koalicije (SDF) od 50-ak tisuća boraca pod američkim zapovjedništvom i potporom američkih i savezničkih zračnih snaga i specijalnih postrojbi, koje bi uskoro trebale krenuti na najsnažnije ISIL-ovo uporište u Siriji-Raqqu.

Kako bi zaštitila kurdske postrojbe od upornog bombardiranja svog turskog saveznika i jasno iskazala svoju potporu sirijskim Kurdima, američka politika uputila je prethodnih mjeseci marince i specijalne snage među kurdske postrojbe, a ovih dana, nakon nastavka turskih zračnih udara, namjeno je pred kamerama svjetskih medija prikazala njihovu nazočnost na teritoriju koji kontroliraju Kurdi i među borcima kurdskih oružanih formacija YPG-a, koje Turska smatra terorističkom organizacijom. Poruka je jasna – svaki budući napad na Kurde bit će istovremeno i napad na američke snage.

Uslijedila je dramatična reakcija službene Ankare, za koju bi oni koji ne poznaju dinamiku i karakter američko-turskih odnosa zaključili da su na samoj granici raskola između NATO – saveznika. Sukob nije od jučer i postupno je eskalirao u mjeri u kojoj je jačala bliskost i savezništvo američke politike sa kurdskim snagama na sirijskom teritoriju, posebice s YPG-om. Tako je još u veljači 2016. g., u ljutitom i vatrenom govoru turski predsjednik Tayyip Erdogan pripisao SAD-u odgovornost za krvoproliće u Siriji zbog odbijanja priznanja snaga YPG-a kao terorističke organizacije i pozvao tadašnju Obaminu administraciju da se odluči: “želi li biti na strani Turske ili na strani terorističkih organizacija.” Erdoganov govor bio je odgovor na izjavu tadašnjeg glasnogovornika State Departmenta admirala Johna Kirbya, kojom je pohvalio Kurde za borbu protiv ISIL-a i izričito ustvrdio da SAD kurdski YPG ne vidi kao terorističku organizaciju. Krajem travnja ove godine, nakon što je nazočnost američkih vojnih snaga među kurdskim postrojbama praktički onemogućila turske zračne i kopnene udare, turski predsjednik Erdogan poručio je Washingtonu da ga žalosti “što uz američku zastavu u Siriji vidi i krpu kurdske terorističke organizacije” i najavio je da će pitanje američke suradnje s Kurdima otvoriti tijekom predstojećeg svibanjskog susreta s američkim predsjednikom Trumpom. Glasnogovornik State Departmenta Mark Toner na to je uzvratio: “Duboko nas zabrinjava Turska koja je izvela zračne napade na sjeveru Sirije i na sjeveru Iraka bez koordinacije s SAD-om ili koalicijom koja se bori protiv Islamske države. Turskoj vladi izravno smo prenijeli našu zabrinutost.” Početkom svibnja turska politika, frustrirana američkom upornom zaštitom kurdskih snaga i vojnom prisutnošću među njima, otišla je korak dalje, pa je savjetnik predsjednika Erdogana, Ilnur Cevik upozorio kako američke postrojbe mogu postati kolateralne žrtve turskih udara ukoliko ostanu u neposredbom kontaktu s kurdskim vojnim formacijama.“ Ukoliko Kurdi i Amerikanci nastave raditi zajedno mi se nećemo zamarati činjenicom da su tamo američka oklopna vozila…. Nekim slučajem nekoliko raketa ih može pogoditi” –kazao je Cevik. Nekoliko sati kasnije na svom twitteru ublažavao je izrečeno, no to je samo dio unaprijed planirane igre pritiska na američku stranu.

Glasnogovornik koalicijskih snaga u Iraku i Siriji američki pukovnik John Dorrian, hladno je odgovorio kako će američke snage i dalje biti raspoređene među kurdskim postrojbama i napomenuo da su i razmješteni upravo zato “što smo raspolagali izvješćima o sukobima između turskih snaga i naših partnerskih snaga oko tursko-sirijske granice. Američki zapovjednici htjeli su na terenu utvrditi točnost tih izvješća i na temelju prikupljenih saznanja odredit ćemo naše slijedeće korake.”

U svakom slučaju Kurdi i preko njih odnosi Turske s SAD-om i zapadnim saveznicima, u trenucima novog sirijskog preslagivanja opcija umješanih globalnih i regionalnih igrača ponovo ulaze u fokus ratnog sudara velikih strategija u maloj Siriji.

Na toj krvavoj pozornici američkog prekrajanja bliskoistočnih državnih granica po agendi stvaranja „Novog Bliskog istoka“pod američkim patronatom, s državnopravnim entitetima uspostavljenim po etničkim,vjerskim i sektaškim razdjelnicama, jedini koji bi uistinu na kraju mogli profitirati upravo su Kurdi. Taj narod indoiranskog porijekla, oduvijek utemeljen kao zasebni etnički identitet, stoljećima razdijeljen između Perzijskog i Osmanskog carstva, a nakon 1. svjetskog rata britanskom i francuskom politikom gurnut u još veću podjelu između Turske, Irana, Iraka i Sirije, preživio je dugi ratni put, koji ga je danas doveo na prag ostvarenja stoljetnog sna –nezavisnog i samostalnog Kurdistana.

Kako je svima jasno da jedinstvena Sirija više ne može opstati, sada je pitanje mjeseci kada će sirijski Kurdi napraviti prve korake ka stvaranju kurdskog entiteta s nekim elementima državnosti. Ankara je uzbuđena jer bi takav razvoj događaja ojačao pozicije kurdske manjine u samoj Turskoj, tim više što je YPG, kao vodeća kurdska vojna snaga u Siriji, u biti sestrinska organizacija turskoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) utamničenog Abdullaha Ocalana, s kojom Ankara na jugoistoku Turske već mjesecima vodi nesmiljeni otvoreni rat s velikim razaranjima i brojnim civilnim žrtavama. Kako je Turska duboko umiješana u krvava sirijska zbivanja, a njena civilna i vojna obavještajna agentura ukorjenjena na sirijskom tlu, ne treba sumnjati u njihove procjene da su sirijski Kurdi na putu proglašenja nekog oblika državnosti. Prema bivšem zamjeniku turskog premijera Bulentu Arincu, Kurdi planiraju stvaranje autonomije u tri sjeverne sirijske pokrajine. Još sredinom2015. g. Behcet Bashir, jedan od kurdskih čelnika, otvoreno je izjavio: “Pred nama je zlatna mogućnost i moramo je biti spremni iskoristiti. Svašta se još može dogoditi u Siriji, ali čak i u najgorem scenariju Kurdi će izaći kao pobjednici.“

Istovremeno, Irački Kurdistan već funkcionira gotovo kao nezavisna država, daleko moćnija i stabilnija od iračke države u čijem se sastavu još uvjek formalno nalazi. Njegova vojna sila „Peshmerge“, uz obilnu američku i savezničku vojnu pomoć, odbacila je sve ISIL-ove pokušaje prodora na njegov teritorij i u cijelosti ga nadzire. Njegovi čelnici sve učestalije i otvorenije govore o potpunoj neovisnosti po načelu – ako se Irak raspadne mi ćemo proglasiti nezavisnost, a još 2014. godine Fuad Hussein, bliski suradnik predsjednika Iračkog Kurdistana Massouda Barzania, ustvrdio je: “Irak je već podijeljen i to je stvarnost. Na putu smo pune nezavisnosti i taj proces je već počeo“, a sam, pak, Barzani, najavio je osnivanje izbornog povjerenstva i pripremu referenduma o nezavisnosti. I američki senator Peter Galbraight, nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj i savjetnik regionalne kurdske vlade na sjeveru Iraka, zagovara stvaranje kurdske države polazeći od stajališta kako Sirija i Irak de facto više ne postoje: “Cilj ISIL-a je izbrisati granice koje su nactali Francuzi i Britanci na kraju 1. svjetskog rata. I uspjet će u tome. Neće uspjeti uspostaviti kalifat, u to ne vjerujem, ali te granice i koncept Iraka i Sirije kao razdvojenih država unutar tih granica je prošlost. Kurdistan nikad nije bio bliže neovisnosti“.

Imperijalna podjela plijena na osmanskim bliskoističnim posjedima, začeta još 1916. godine tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot, u djelo provedena nakon rata i sloma Osmanskog carstva, razdijelila je regiju po granicama koje su povlačili britanski i francuski interesi bez obzira na etničke i vjerske različitosti i ne pitajući pritom ništa narode Bliskog istoka. Kurdi su prošli najgore.Teritorij koji su pretežitom većinom nastanjivali pripao je Turskoj i Perziji, kasnije Iranu i novostvorenim državama Iraku, kojim su dominirali Britanci, i Siriji pod francuskom kontrolom. I same nestabilne i rastrgane unutarnjim suprotnostima, te države su u startu otvoreno i grubo počele zatirati kurdski nacionalni identitet. U Siriji i Iraku njihov jezik nije bio priznat, protjeran iz škola na područjima kurdske većine, pa su čak i imena naselja, rijeka i drugih toponima zamjenjeni arapskim, a dio stanovništva je prisilno preseljavan u druge dijelove država ili mu je arbitrarnim odlukama oduzimano državljanstvo. U Turskoj, u kojoj su stoljećima zauzimali važne položaje u državnoj administraciji i vojsci, nakon mladoturske revolucije i nametanja turskog jezika i nacionalnog identiteta svim narodima u državi, postali su nepoželjnji kao zasebni etnicitet, što se nastavilo i u novoj Ataturkovoj Turskoj nastaloj na razvalinama nekadašnjeg carstva. Na Kurde je primjenjena identična metodologija pritiska kao i Iraku i Siriji s ciljem potpunnog uništenja nacionalnog identiteta. U svim državama po kojima su bili razdjeljeni razvio se kurdski otpor, danas oličen u Siriji kroz Kurdsko nacionalno vijeće (KNC) i Stranku demokratske unije (PYD), PKK u Turskoj i Demokratsku Stranku Kurdistana i Patriotski savez Kurdistana u Iraku, te srodne stranke i političke organizacije u Iranu.

I sama kurdska državnotvorna ideja desetljećima je bila rastrgana unutarnjim sukobima po klanovskim, plemenskim, političkim i ideološkim crtama razdvajanja, a Kurdi su i kao pripadnici različitih državnih tvorevina uvjek iznova gurani jedan protiv drugoga, posebice za trajanja dugodišnjeg iračko-iranskog rata od kojeg nisu imali ništa, niti je vođen zbog njih, niti u bilo kakvu njihovu korist. Oni su samo korišteni kao instrument u međusobnom nadmetanju po ideološkim i teritorijalnim sporovima.Tako je i posljednji predratni iračko-iranski sporazum o graničnom sporu oko rijeke Shat al-Arab iz 1975. godine, koji je Saddamu Husseinu kasnije poslužio kao okidač za napad na Iran, nastao manipulacijom kurdskog problema. Iran je u pregovorima vođenim u Alžiru, u zamjenu za korekciju granične crte u svoju korist ponudio obustavu potpore kurdskim pobunjenicima u Iraku, pa je sporazumom crta razgraničenja pomaknuta s iranske strane rijeke na sredinu riječnog toka, a Kurdi su ostali bez iranske podrške. U rujnu 1980. godine, nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, Saddam je potaknut zapadnim oružjem i saudijskim novcem, Alžirski sporazum proglasio ništavnim i krenuo u rat s Iranom, koji su Kurdi skupo platili svojim životima, pa su iračke snage na njih u više navrata bacale i bojne otrove. I Iranci i Iračani istovremeno su podržavali Kurde na protivničkom teritoriju, a masakrirali ih na svom.

Preokret za Kurde je nastupio 90 -ih godina prošlog stoljeća, kada je američka i saveznička intervencija za izbacivanje iračke vojske iz Kuvajta na Bliski istok dovela direktnu američku vojnu prisutnost. Kurdi su osjetili priliku i sklopili neformalno strateško savezništvo s Amerikancima, koji su pak, pravilno procijenili kako će im oni, uz Izrael, u budućnosti biti najsigurniji regionalni oslonac.

Američka vojna intervencija u Iraku, rušenje Saddamova režima i početak realizacije američke bliskoistočne strategije razbijanja starih granica i otvaranje mogućnosti stvaranja novih država, Kurdima je išla na ruku. Današnja situacija, u kojoj Kurdi uz američku potporu imaju efektivno kontrolirana područja u Iraku i Siriji s realnim državnopravnim potencijalom i mogućnošću njihova povezivanja u jednu neprekinutu teritorijalnu cjelinu, izazivaju užas u prijestolnicama regionalnih igrača.

Turska, koja je na krilima američke regionalne strategije igrala dionicu svoje doktrine „Strateške dubine“, širenja utjecaja na područja koja su nekad bila dijelom Osmanskog carstava, sada se, u novim okolnostima jačanja kurdske samosvjesti i regionalne moći, našla u opreci s američkim planovima. Ankara ne želi nikakvu autonomiju Kurda u Siriji, a najmanje neki entitet koji bi imao bilo kakve odlike državnosti jer bi to neposredno utjecalo na buduće opcije kurdske manjine u Turskoj. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan još je 2015. godine glasno i otvoreno izrazio nezadovoljstvo napredovanjem kurdskih snaga na sjeveru Sirije: “Cijelom svijetu i međunarodnoj zajednici želim poručiti da trebaju znati kako nikada nećemo dozvoliti stvaranje nove države na našoj južnoj granici na sjeveru Sirije.Takvo stanje spriječiti ćemo po svaku cijenu.“

Kurdi i mogućnost stvaranja njihove nezavisne države na područjima uništenih država suština su tursko-američkog razilaženja na bliskoistočnim prostorima i sudara njihovih politika od samog početka konkretne realizacije američke agende stvaranja „Novog Bliskog istoka“ prekrajanjem državnih granica, državnim disolucijama i kreiranjem novih državnih entitreta po crtama etničkih, vjerskih i sektaških regionalnih razdvajanja, započete invazijom, okupacijom i razbijanjem Iraka 2003. godine.

Dok su američki geostrateški planeri u Kurdima potpuno ispravno u budućnosti vidjeli mogućeg važnog regionalnog saveznika i pouzdanog prijatelja, koji bi, uz Izrael, bio protuteža američkim arapskim saveznicima, a s druge strane Iranu, Ankara je na tragu takvih kalkulacija to prepoznala kao opasnu prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti i državnoj cjelovitosti. Za tursku politiku bilo kakva kurdska nacionalna država u njihovom susjedstvu predstavljala bi apsolutnu ugrozu same turske države jer bi kurdska manjina na njezinom teritoriju takvim razvojem događaja dobila novi separatistički poticaj. Tim prije što se u studijama i analizama bliskoistočnog političkog procesa uglednih američkih institucija i geopolitičkih think tankova tih godina sve češće pojavljuju ideje velikog Kurdistana, koji bi uz američku potporu trebao nastati ne samo na području Sirije i Iraka nego bi se prostrirao i na dijelove Turske, po nekim planovima sve do obala Crnog mora. Zahuktavanjem američke geostrateške bliskoistočne inicijative i njenom postupnom ali upornom implementacijom, prvi put javno najavljenom izjavom tadašnje američke državne tajnice Condoleezze Rice na tiskovnoj konferenciji u lipnju 2006. godine za posjete Tel Avivu, kako se u porođajnim mukama upravo stvara „Novi Bliski istok“, pri čemu više nema povratka na staro, konture nove američke regionalne konstrukcije postajale su sve vidljivije, a u toj konstrukciji predviđena mogućnost nastanka nacionalne države Kurda postala je točka divegencije američke i turske politike.

-nastavlja se-

Mario Stefanov/Geopolitika.news/ http://geopolitika.news/Hrvatsko nebo