A . Križić : ” Antifašisti ” s brdovitog Balkana……..

Svake godine na plažama Normandije u mjesecu svibnju okupe se veterani invazije koja se odigrala prije 73 godina, operacije koja je poduzeta kad su pripadnice zapadne antifašističke koalicije napokon shvatili, ako nešto ne poduzmu, Crvena će armija stići do Pirineja i istočna antifašistička pripadnica stavit će svoje moćne medvjeđe šape preko cijele Europe. Prestravljeni tom činjenicom koja se približavala na T 34 tenkovima, uz zlokobne fijuke “katjuša”, gurnuli su u uzburkani Atlantski ocean par stotina tisuća ljudi i tisućinjak brodova, zdvajajući nad ishodom operacije, pa su tako imali dva spremna priopćenja za priopćiti javnosti nakon akcije, jedan o sjajno izvedenom pothvatu i drugi žalujući o propasti operacije od kojih je ovo drugo priopćenje, Eisenhower, zapovjednik združenih snaga malo više vježbao. Tamo prekoputa Dovera čekao ih je, već zubom vremena i porazima teško načeti Atlantski bedem i poluprazni armirani bunkeri, u kojima je zapetih pušaka čekala Hitlerova mladež, jer ni Nijemci nisu bili toliko ludi da ne znaju da je ipak bolje da poraženim Rajhom stupaju koliko toliko disciplinirani kauboji, od raspojasanih i poludivljih, osvete željnih, brojni narodi i narodnosti popaljene sovjetske zemlje. Operacija je išla glat, osim na jednom dijelu obale, gdje je nekim čudom zaostala jedna neobaviještena njemačka jedinica koja je postrijeljala iz par mitraljeza par stotina američkih marinaca potpomognuta vatrom dva tri minobacača koja je cijeli jedan sektor iskrcavanja držala prikovanim za normandijski pijesak.

Poljuljani Wehrmacht je ionako davno sve najbolje jedinice prebacio na istočno bojište gdje se grčevito i neuspješno pokušavao suprotstaviti Krasnajoj Armiji koja je simbiozom mesa i čelika rušila sve pred sobom i davno kucala na vrata njemačkog ozemlja. Njezina komanda nije marila za vlastite gubitke, bitan je bio cilj..Berlin a ako je moguće i dalje ..na zapad jer borba ionako nije bila jednoznačna, poraziti neprijatelja, nego nametnuti cijeloj Europi komunistički svjetonazor. Vojni zapovjednici tog valjka koji je gazio elitne njemačke postrojbe su ionako znali. Život u Staljinovom poretku ništa ne vrijedi a čin i titula još manje, pa se tako lako može dogoditi da danas nosiš najviša odlikovanja i zapovijedaš cijelim armijama a već sutra u sibirskim tajgama prokuhavaš vlastiti izmet kako bi u njemu pronašao nešto hranjivo.

Nakon što je veliki Njemački Reich poražen i bezuvjetno kapitulirao i njemačka vojna sila zgažena u prah i pepeo, zapadni i istočni antifašisti su se namah pograbili za vratove a mušičavi i osioni kaubojski general Patton je bijesno zavapio ” ubili smo krivog konja” dok je debeli britanski prime minister Churchill koji se u jeku najžešćih njemačkih bombardiranja britanskih gradova nije odricao rituala popodnevne kupke i spavanja, ionako je uvijek više mrzio Staljina nego Hitlera. Europa je podijeljena željeznom zavjesom, Njemačka raskomadana na okupacijske zone. od kojih je jedna pripala Francuskoj što je povrijedilo i pobijeđene Nijemce koji su morali inače pristati na sve ali nisu nikako mogli shvatiti i pitali su se u čudu ” kad su to nas i gdje Francuzi pobijedili”. Staljin je zdvajao, jer je došao samo do Berlina a ruski carevi nekad i do Pariza, ali dalje se nije moglo jer su mu zapadni ” saveznici” pokazali na Hiroshimi i Nagasakiju a malo prije toga i na Dresdenu koliko je nisko postavljena razina njihove empatije. Poruku je shvatio i naredio cijeloj armiji zarobljenih znanstvenika da pročeprkaju malo po tim atomima kako bi i on mogao odgovoriti na tu nemušto šifriranu poruku. Utrka je mogla početi.

Prolazile su godine i desetljeća, gomilale su se bojeve nuklearne glave, ratovi su poduzimani, producirani i inducirani na svim stranama svijeta gdje su se dva antifašistička bloka bijesno tukla preko tuđih glava i kako to obično biva stradavale su te glave dok su pravi igrači ostajali ponekad samo sprženih noktiju. Uspomena na zajedničku borbu su bilo samo jednogodišnje parade, fašizam i nacizam više nikoga nisu zanimali, niti plašili, Njemačka je bila pacificirana, pretvorila se pod patronatom Amerike i svojom disciplinom i snagom, da se kao feniks digne iz pepela u jednu od prvih ekonomskih sila svijeta ali kao politički patuljak s bremenom krivnje kojega će još dugo nositi.

I kako to biva u ljudskom i političkim životu pojedinca i svijeta sve padne u zaborav, dolaze nove generacije koje se ne sjećaju užasa 2 svj. rata, po inerciji i prostoj samoobrani mehanizma, nastoji se zaboraviti sve što je loše i ići dalje ka novim izazovima i novim opasnostima, pokušavajući ih s manje ili više uspjeha s manje ili više plemenitih motiva podjarmiti vlastitom poimanju svijeta, života, interesa i svjetonazora.

Fašizam i nacizam kao i njihovi antipodi antifašizmi svih vrsta i ideologija davno su u trećem planu. Njih se osim onog jednog dana kad paradiraju veterani bave samo povjesničari, fah majstori kojima to i nije zamjeriti jer im je to prosto rečeno..posao.
Ali ipak ima jedno malo sićušno mjesto na rotirajućoj zemljinoj kugli gdje je antifašizam življi nego ikad. Raspojasan, prijeteći galamdžija balkanski antifašist spremniji je nego ikad da se bori protiv zla kojega su pobijedili nekad davno pobijedili neki drugi i ne smeta im to što je i pobjednik i pobijeđeni davno prekriven stvarnom i fiktivnom travkom zaboravkom. On juriša na vjetrenjače, šamara mrtvog magarca i kad ih čovjek sluša rekao bi, oni su gazili do Berlina a ne raspojasani i hrabri sovjetski mužik. Oni su zabili glogov kolac u iskešeno truplo teutonskog diva. Prava je istina da su bili minorni i po ničemu bitni, njih su 4 godine proganjale dvije tri divizije njemačkih trećepozivaca i to samo onda kad je njemački štab nasjeo na Churchillovu fiktivnu ili stvarnu spačku, da će se iskrcati na istočnu obalu Jadrana što je bilo zbog konfiguracije trena, nedostatka osnovnih komunikacija neizvodiv proces ali u njega je povjerovao njemački vojni vrh što je jedna od većih zabluda tog inače promućurnog stroja. Churchill je navodno zazirao od iskrcavanja na francusku obali strepeći od katastrofe koja se dogodila britanskim invazijskim trupama u 1. svj. ratu kad su izginuli na Sommei a nije nosio ni najbolje uspomene iz Dunqerq-ua. No bilo kako, bilo više je Nijemaca pobilo jedno žensko protuzračno odjeljenje staljingradske fronte, nego naknadni balkanski antifašisti.

U međuvremenu se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, kovačnica bratstva i jedinstva, opjevana JNA, u hipu se pretvorila u srpsku oružanu silu i počinila stvari koje ni nacistima nisu padale na pamet.

Sve to ne smeta antifašistima s brdovitog Balkana da ne biju opet i iznova svoje bitke protiv aveta prošlosti. Kao ni prije a tako ni danas, nemaju nekog rizika i bore se protiv nepostojećeg neprijatelja, zaštićeni, kastinski vezani, prerušeni, doduše nemušto, ali kao u onoj priči gdje se narod divi carevom novom ruhu tako i njima svjetina kliče dok oni okolo mlataraju svojom mlohavom tjelesinom. Svakoga tko se usudi reći da car mlatara kitom a ne novim ruhom napadnu falange antifašista i nema tog satrapa, krvnika ili sjecikese koji se nije zaogrnuo svemoćno zaštićujućim plaštom antifašizma. Oni nisu za ništa krivi, u njima je spas, sve zlo je poteklo od drugih iako svaki misleći čovjek zna… oni su ishodište svakog zla i nesreće zadnjih 50-tak godina. U njihovim laboratorijima satkane se sve kliconoše zla i nesreće ovih prostora, njihova laž, himba, njihovi falsifikati su bacili van pameti i prostore i ljude.

Počevši od sjevera Slovenci bacaju nostalgiju za nekim vremenima nakon što su pobjegli glavom bez obzira dogovorivši se sa zahuktalom beogradskom mitomanijom, prošavši lišo, znajući uvijek svoj interes, izvukavši zapanjujuće puno iz jugoslavenskog okvira, iako minornog udjela u ionako minornom balkanskom antifašizmu, imali su utjecajne, jake ljude što je jedna od većih misterija EX Jugoslavije. Sad mogu bez rizika i tereta gacati stazama revolucije, baš kao što bogati grof može ponekad otići i pohvaliti siromašnu daljnju rodbinu. Nikakve štete, poslije se ionako vraća na bogato imanje.

Hrvati su kolektivno poludjeli, njihovi antifašisti su preuzeli sve institucije, primireni u ratu, to su razdoblje iskoristili da preuzmu ekonomiju, da nađu nove gospodare, naravno ne više na istoku nego u novoj ultra liberalnoj sceni koja pruža svoje nezasitne i bešćutne pipke prema svakom mjestu gdje ima slugana i nešto para. Galame, deru se, vrište, izobličeni, iskešeni i u nekoj drugoj iole normalnijoj zemlji, davno bi bili sapeti košuljama koje se vežu na leđima ali u Hrvatskoj ne. Tamo su gospodari svega što diše i gamiže.

Srbija je raspolućena svojim dvojnim antifašizmom, partizanskim i četničkim, ona producira mitove, što joj je ionako jedino bitno. Uvijek i svuda srpstvo, laž i mit pa makar i antifašistički ako valja. Ako ne valja onda ništa. Iako je Beograd bio najmirniji okupirani grad u Europi u kojoj si eventualno kao njemački vojnik mogao samo zaraditi kakvu veneričnu bolest a nikako metak, to nimalo ne smeta mitu o velebnom srpskom otporu uvijek i svuda, jakako i dabome.
Makedonci guslaju antifašizam ali i manjoj mjeri jer su ionako zabavljeni o svom jadu, prijetećom albanskom manjinom koja je prividno i silom mirna, grčkom presijom oko imena i državnosti, bugarskim ljubavnim očijukanjima i srpskom primirenom, što se tiče Makedonije, mitomanijom

Crnogorci su se napokon barem regulatorno ratosiljali beogradske šape i tamo se vodi neizvjesna i vječna borba..prosrpski bjelaši i crnogorski zelenaši, pristalice nezavisne Crne Gore i radikalnog otklona od srpstva. Antifašizam ni tamo više nije glavna vijest iako se svaki đetić i bijeli i zeleni koji drži do sebe voli pohvaliti kako su oni trčali niz Lovćen ka sivi sokolovi a za njima Nijemci ka pizde. U plemenskom mentalitetu davno je prevagnulo,.. svijet nudi čoče toliko ljepote a braća Rusi su se ponovno dokopali novaca a dekadencija im je ionako u krvi pa hajdemo radit posao da se ne bi reklo kako smo lijeni.

Posebna su priča Bosanci..muslimani..tzv Bošnjaci. Kod njih je prava ekspanzija antifašizma i zbog njih i pišem ovaj dugi i dosadni uvod. Ako je za svu antifašističku silu na Balkanu bilo dovoljno par divizija trećepozivaca, za muslimansku antifašističku silu bilo bi dovoljno jedno odjeljenje Hitlerjugenda. Ipak, nema muslimana koji se danas ne zaklinje, krivo dakako, kako mu je dedo bio partizan, antifašist jarane, iako je jedina jedinica koja je postigla respektabilan broj u muslimanskog življa tijekom 2. svj. rata bila SS divizija poznatija kao Handžar divizija, jedinica pod direktnim zapovjedništvom Nijemaca. Teret djela te jedinica će podnijeti Hrvati a muslimani će izbjeći pod svemoćni antifašistički plašt. Ustaška Crna legija osnovana u Sarajevu gdje su vojake obukli u crne odore napravljene u nedostatku drugog materijala, od crnog sukna pokupljenog iz željezničarskih skladišta, bila je dobrim dijelom popunjena mladićima iz istočne Bosne izbjeglima ispod četničke kame, gdje je kao i zadnjem ratu bila naredba..”uništiti neprijatelja bez obzira na spol i dob”. Teret djelovanja Crne legije podnijeli su Hrvati. Muslimani su opet nekim čudom pobjegli pod antifašistički kišobran. U bici na Sutjesci po partizanskim izvorima gdje je izginulo “pola Dalmacije” a Hrvata ukupno 2223 i samo 192 muslimana iako se borba vodila u Bosni a ne Dalmaciji, teret slave preuzet će smjerni i dragovoljni muslimani. Hrvati će preuzeti teret koji su muslimani rastovarili na kraju rata.

Danas 72 godina nakon rata probujao je kao planinski potok muslimanski antifašizam. Nitko ga nije tražio, nitko ga nije očekivao ali on je tu. Nosi sve pred sobom, naravno to nije nešto jer potok nije sila, više buke nego bujice, pokupi neke daščice i odbačene kese ali beskrajno iritantan i groteskan. Naknadni muslimanski antifašizam koji se imao vidjeti proteklih dana na FTV-u izaziva u normalnih ljudi čuđenje i prezir i samo je dokaz koliko duboka može biti ljudska fascinacija lažima i krivotvorinom.

Čemu sve to, pitat će se netko neupućen. Čemu trud, čemu izmišljotine, koja je svrha? Svrha je ta kako bi se prikazalo kako se eto muslimanski antifašizam i danas bori protiv fašizma. A fašist je svatko onaj koji ne priznaje cjelovitu BiH pod muslimanskom dominacijom. Partizanski antifašizam je muslimanima, koprena, veo, zar, a oni su tu prednosti jer imaju iskustva s mimikrijom i prekrivanjima, treba sve druge koji nisu njima po ćefu prikazati kao fašiste. Oni to nisu..jok. njihovo slavljenje partizanske tradicije je farsično, jer je sljednica te borbe, tzv JNA njima 4 godine razvlačila pamet. Ali pragmatika je to. To je bila neka druga JNA koju su stvarali inače nepostojeći muslimanski antifašisti, to je bila čista sila, gdje nisu prevladali fašisti kao da je JNA nastala velikim praskom i nije samo kontinuitet srpskih stremljenja. Pa kako je moguće, kako netko tako može. Pa može onaj koji se poziva na srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu a istovremeno veliča i identificira se s onima koji su uništili i poharali tu srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu. Tu nema logike ali ima muslimanske logike. Svaku činjenicu iskrivi i prikaži je u svoju korist. Fascinantno je to. I istovremeno gadljivo i odurno.

Vratimo se na početak priče. Antifašizam kod pravih pobjednika nad nacizmom i fašizmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati više od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezovitog imena “Huda jama” znat će da dole leži sama srž balkanskog antifašizma. Tisuće lubanja poredanih i polivenih krečom. Iznad okna kako je i red stajat će mrtvačka glava prekrižena s dvije kosti. Rudnik je davno prestao izbacivati rudaču. Antifašisti su voljeli jednu drugu vrstu rada. Smrt je uvijek bila njihov omiljeni posao.

Ante Križić/Hrvatsko nebo