Z. Mršić : Vrijeme Crkve

  Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala

Grabljenje hrvatskog gospodarstva putem političke privatizacije najizdašnijih hrvatskih društvenih banaka i industrijskih poduzeća bio je pravi, životni napadaj na hrvatski narod. Grabež se ne odnosi samo na Agrokor, kojemu su u bescjenje dodana brojna značajna društvena poduzeća hrvatske prehrambene industrije. Napadaj je doveo do pokoravanja naroda i Hrvatske, u koju je dovedena vlast koja se odmetnula od naroda. Hrvatsko gospodarsko bogatstvo je iz ruku naroda i njegove obnovljene države preneseno u privatno ili skriveno vlasništvo, a pravi vlasnici novog bogatstva sad iz sjene vladaju Hrvatskom.

Novi bogataši su u međuvremenu svoj kapital iz industrijskoga pretvorili u slobodan, tekući kapital. Vidljive „državne“ vlasti služe zaštiti probitaka novih nositelja nekadašnjeg hrvatskog društvenog kapitala te prikrivanju obavljene grabeži i identiteta ili istovetnosti pravih nositelja vlasti u Hrvatskoj. Ipak, posrtanje države Agrokor – u kojoj je Hrvatska bila banovinom, republikom ili krajinom – otvorilo je nesagledljivu provaliju između hrvatskog naroda i dosadašnje skrivene, ali prave hrvatske vlasti. Tu provaliju javna vlast više ne može prekrivati i prikrivati, iako je tomu trebala poslužiti smjena trojice ministara dosadašnje koalicijske vlade.

Munjevit privatizacijski napadaj na Hrvatsku i na njezino gospodarstvo podsjeća na povijesna nagla turska osvajanja Balkana i na prodorne napadaje Trećeg Reicha na cijelu Europu. Posebnost minulog privatizacijskog napadaja na Hrvatsku je u tomu, što je taj napadaj izveden iznutra, iz netom obnovljene hrvatske države. Jedna skupina Hrvata s operativnim iskustvom iz nestale jugoslavenske države sad u svrhu čuvanja i daljnjeg povećavanja ugrabljenog kapitala upravlja hrvatskom politikom ili vođenjem hrvatskih javnih poslova. Prave poslove koje država treba obavljati za svoj narod sad nitko ne obavlja. Skriveni hrvatski ljudi posredno vode hrvatske javne poslove. Hrvatska država ne služi dobrobitima hrvatskog naroda, nego probitcima skrivenih ljudi.

Nakazan položaj i pogubna uloga obnovljene hrvatske države razlog je iznimno teškog političkog, gospodarskog, sigurnosnog i ljudskog stanja u Hrvatskoj. Malo je naroda slabije od hrvatskoga prošlo u prelasku iz socijalizma u kapitalizam. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke vlasti. Kako bi drukčije bilo moguće postići to, da hrvatski narod i ljudi, hrvatsko gospodarstvo i poduzetništvo, zdravlje i znanje hrvatskih ljudi iz dna u dan već dva desetljeća propadaju. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor.

U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život

Hrvatski narod sahne i kopni, a njegovo stanje već je takvo, da se u njemu ne može imati život za ljude. U Hrvatskoj sad izgleda, da je Isus utaman govorio „da je došao da svi imaju život i da ga imaju u obilju“. Žrtve i junaci Domovinskog rata nisu bili očekivali, da će se poslije dobivenog rata beznađe zavući u živote naše mladosti. U Hrvatskoj ljudi žive podljudski život. Hrvatski narod je ponovo zgromljen, kao što je bio zgromljen u Drugomu svjetskom ratu i u poraću tog rata.

Povijesni narodi su otporni organizmi. To je hrvatski narod mnogoput pokazao. Hrvatski narod se može oporaviti, ali samo ako bude doznao prave uzroke stanja u koje su dovedeni i narod kao cjelina i nebrojeni naši ljudi. Istina će ojačati i osposobiti Hrvate da sami skupno počnu dograđivati svoj životni prostor, u kojemu će moći živjeti u radu i spokojno. Istina će pokolebati sadašnje gospodare Hrvatske. Istina će također osloboditi hrvatsku državu skrbništva nositelja ugrabljenog narodnog bogatstva.

Hrvatska sad živi u laži, a njezine vlasti na laži. U Hrvatskoj treba rasvijetliti stanje naroda i države te držanje nositelja javne i skrivene vlasti, bez obzira jesu li se oni unovačili u vlast u komunističkom ili kapitalističkom režimu vladanja Hrvatskom. Hrvatsku treba politički rasvijetliti, luminirati ili „lustrirati“. Treba stvarno stanje iznijeti na svijetlo ili na vidjelo. Na vidjelo treba iznijeti stanje Hrvatske, a držanje lakomislenih uzročnika sadašnjeg hrvatskog propadanja treba izvrgnuti uvidu puka. Zlo u narode i u vrstu Homo sapiens unose maloumni, umišljeni i lakomisleni ljudi. Zato ih treba samo rasvijetliti, a ne i kažnjavati. Hrvatskoj treba istina, a ne pravda.

Hrvatske javne vlasti sad poduzimaju sve da se zataškaju sadašnje slabo stanje i uzročnici nastalog stanja.

Sadašnja politička i vladina kriza u Hrvatskoj, koju je na tuđu zapovijed izazvao sam premijer pokušaj je zataškavanja stanja naroda te skrivanja političke istine i političkih štetočina. (To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti parlamentarizma, da premijer pravi krizu vlade, jer premijeri raspisuju nove izbore, a ne izazivaju krize.) U isto vrijeme mnogi nevješti političari zagovaraju održavanje novih izbora.

Koju bi političku korist donijeli novi parlamentarni izbori, ako birači prije izbora ne doznaju istinu o Hrvatskoj? Osim toga, neumjesno je pristupiti izborima prije promjene izbornog sustava, jer će izbori vratiti vlast istim neodgovornim strankama, koje nadzire domaći i tuđi kapital. Novi izborni sustav treba ukloniti kartel političkih stranaka i omogućiti da izvršne i predstavničke položaje u vlasti dobiju sposobni i odgovorni ljudi, kojima je više stalo do skupne dobrobiti, nego do osobnih probitaka.

Narod je ostao bez zaštite

Sadašnje stanje u Hrvatskoj bitno određuju (1) slaba zaštita naroda, (2) potpuna politička zbrka, i (3) velike mogućnosti Crkve. Narod je ostao bez ikakve zaštite. Ne štite ga ni vlastita država ni kapital i rad, a ponajmanje liberalizam kao sustav uvjerenja. Politička je zbrka dobila mjere bezvlađa, kakvo je bilo nastalo u Sredozemlju i u Europi poslije sloma Zapadnog Rima 476. godine. Tad je Crkva, koja je ispod rimske legionarske infrastrukture imala svoju infrastrukturu mjesnih crkava ili skupštine, preuzela vođenje europske politike, iako nije bila državom. Crkva takvu ulogu može imati i u suvremenoj Hrvatskoj. Ona mora postati političkom strujom.

Crkva mora početi štititi hrvatski narod, koji je nezaštićen i u obnovljenoj vlastitoj državi. Narod nema tko drugi štititi i Crkva narodu treba pomoći da se osposobi za samozaštitu. Crkva je znala štititi narod dok je istovremeno živio u više tuđih država. Sad ga treba zdušno štititi, jer narod može i propasti. Narod od Crkve očekuje ne samo riječi utjehe, nego i riječi nade. Očekuje da mu Crkva pomogne da dođe do istine. Nadbiskup Franjo Kuharić smatrao je da je istina najjače sredstvo Crkve. Isus je rekao, da je on Istina.

U sadašnjem, presudnom vremenu hrvatske povijesti narodu prijeti nastavak propadanja pod vlasti nepošteno nakupljenog kapitala, ali mu se otvara i mogućnost da se oporavi te da sam počne odlučivati o svojoj budućnosti. Crkva može i mora odnijeti prevagu nad protunarodnim silama, koje svoje prohtjeve pretpostavljaju potrebama naroda. Ona može i mora pomoći narodu. To će najbolje učiniti time, što će prisiliti vlasti da „iznesu djelo na vidjelo“ i što će ih navesti da bitno promijene izborni sustav. Sad političke stranke nigdje u svijetu ne dopuštaju narodima da obavljaju ljudski posao, a same taj posao ne žele obavljati.

Nadstranački posao

Crkva ili biskupi kao konferencija ne smiju zazirati od političkog posla ili poslanja. To bi bio nadstranački posao. Za Crkvu nije da svjetonazorski bude uz stranke, koje svojim „svjetonazorom“ zavode birače. Za Crkvu je da bude uz narod politički. Crkvi je prirodno mjesto u politici. Ona drukčije ne može štititi ljude. Crkva treba spašavati ljude, kako bi spašeni ljudi mogli spašavati svoje duše. Kršćanstvo je bilo potkopalo Rimsko carstvo, a Crkva je stupila u savez s barbarskim narodima, kako bi uklonila srozano i već nakazno Carstvo.

Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je „do grla“ uključen u politiku prije Drugoga svjetskog rata, posebice za vrijeme rata, a i poslije rata. Bio je izvrstan, veliki europski i svjetski političar, ali se njegova politika sastojala od zaštite naroda i od brige za dobrobit ljudi, Hrvata i nehrvata, katolika i inovjeraca. Alojzije Stepinac se za narod borio protiv kraljevske vlasti, protiv liberalne i anacionalne politike Vladka Mačeka, protiv Trećeg Reicha i protiv komunističkog sustava u Hrvatskoj. Međutim, on je surađivao s HSS-om i Banovinom, kraljevskim namjesnikom Pavlom, određenim prvacima Ustaškog pokreta, Partizanskim pokretom, kraljevskom vladom u Londonu i s određenim političkim snagama u Trećem Reichu. Surađivao je, jer su mnoge političke snage tražile njegovu suradnju. (Kako bi pribavio hranu za srpsku djecu u skrbi Karitasa, koja su 1944. godine počela gladovati zbog nestašice hrane u Zagrebu, Stepinac je pregovarao s partizanima u Bjelovaru i od njih dobio nekoliko kamiona hrane. Sad treba od iseljavanja, nezaposlenosti i gladi spašavati cijeli narod.)

Isus iz Nazareta je za sebe govorio da je on pastir. Govorio je da su „svi koji su došli prije njega kradljivci i ubojice“, a da je on dobar pastir, koji čuva ovčinjak, iz kojega najamnik pobjegne kad dođe opasnost. Crkva je od Isusa preuzela zaštitu ljudi i naroda od vlasti i politike. Hrvatski narod sad čuvaju najamničke vlasti. Crkva ne smije dužnost i ovlast zaštite, koje je preuzela od Isusa i dalje držati u „autsorsingu“ kod sadašnjih hrvatskih vlasti, koje su najamnice kapitala, koji je i stvorio sadašnju zbrku u hrvatskoj politici.

Crkva može čuti da se čuje hrvatska istina

Živa Crkva je za politiku pozvanija od mrtvog kapitala. Biskupi se ne trebaju bojati prigovora, ako se bave politikom kakvu narod uistinu treba i koju zdvojan narod željno očekuje. U sadašnjem presudnom vremenu hrvatske povijesti Crkva ne smije na cjedilu ostaviti vjerni narod, koji je uistinu u sudbinskoj, egzistencijalnoj nevolji. Sapetom narodu koji je obvijen mrakom laži može pomoći samo Crkva. Koji važniji posao Crkva sad može imati? Kapital odvraća Crkvu od bavljenja narodnom politikom, kako bi on sam mogao gospodariti narodima. Crkva svoje nadahnuće ima od Isusa iz Nazareta, ali svoju snagu crpi iz naroda.

Crkva može i mora politički pomoći narodu, ali će narod morati sam do kraja obaviti svoj politički posao. Narod je za to sposoban. Tko od okupljenog naroda ima veću političku i životnu silu? Narod još nije okupljen u silu, koju mu može dati politička zamisao primjerena sadašnjem stanju i potrebama naroda. Crkva može pomoći da se čuje hrvatska istina, ali ta istina mora doći iz ustiju odgovornih političara, kojima su skupne narodne dobrobiti preče od osobnih probitaka. U sadašnjem teškom političkom prijelomu već se zapaža razlučivanje političara po prijekosti probitaka ili interesa.

Za Hrvatsku i za hrvatski narod ili životnu zajednicu na hrvatskom povijesnom prostoru ne bi bilo dobro da narod izgubi strpljenje. Kako se to ne bi dogodilo potrebno je dvoje: (1) Crkva treba iskoračiti iz „političke pustinje“ i narodu pružiti istinu i riječi nade; i (2) novi hrvatski političari trebaju okupiti narod oko nove političke ideje za spas naroda, u koju će biti utkana istina o privatizacijskoj grabeži u Hrvatskoj. Hrvatska politika i naša Crkva imaju u političkoj sprezi, koju su 1990. godine stvorili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, dobar uzorak nepobjedljive političke sprege naroda i Crkve.

mr. sc. Zdravko Mršić/ http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo