ZADNJA POŠTA LAKTAŠI Komarica se ne treba dopisivati s Dodikom, treba mu poslati paket – s ordenom

Biskupa je banjolučkog eresovski vožd odlikovao još 2012. a sličnom je slavom 2016. ovjenčao Radovana Karadžića i pripadajuću mu bratiju, zlostavljače Hrvata, čije je orgijanje nastavio entitetski premijer/predsjednik – nešto sofisticiranijim metodama, doduše

U korespondenciji što se proteklih dana odvijala putem otvorenih pisama na realaciji biskup banjolučki –  predsjednik eresovski, te dodatnih pojašnjenja u brojnim intervjuima, niti jedan niti drugi akter toga žestokoga sraza nisu, zapravo, iznenadili; Franjo Komarica, naime, svoj stav o strašnom pogromu katolika, od kojih su, jasno, većina Hrvati, tijekom prošloga rata i poslijeratnim nastavkom te karadžićevske politike drugim sredstvima, iznosi već četvrt stoljeća. Riječ je o vapaju čovjeka kojeg gotovo nitko ne čuje. Na očigled tzv. međunarodne zajednice i domaćih dužnosnika u jednom dijelu ove jadne zemlje nestaje jedan narod, gasi se jedna vjera.

Biskupu je, bojim se, dodijeljen usud Don Quijotea, a hrvatska je, međutim, sudbina kleta to što se drugi, dok, eto, Komarica juriša na vjetrenjače, samopromoviraju u vitezove. Hrvatske vitezove…

Bog na nebu, vožd na zemlji

Nije nas, dakle, kako sadržajem, tako ni intonacijom iznenadio eresovski vožd; Pismo mu je, a i dodatna pojašnjenja, baš onako dodikovsko. Nije pritom laktaški silnik prezao niti od izravnih prijetnji biskupu, što nikako ne treba razumjeti samo kao verbalnu, njegovu već klasičnu galamu. Povratnici u RS, baš kao i svećenici i časne sestre ubijani su u ovom dijelu BiH i nakon rata. Ipak, najskandaloznije u Dodikovu bestijalnom napadu je dio u kojem on, kao, valjda, dokaz slobodarske, otvorene i demokratske Srpske, navodi kako biskup Komarica tamo „stoluje i živi bez ikakvih problema.“ Sprema li se eresovski neprikosnovenik, baš kao prethodnimk mu Radovan Karadžić 1995. godine, biskupa baciti u kućni pritvor?! Na što, dakle, laktaški adresant misli kada kaže kako ne može olako prijeći preko biskupovih istupa, te da mu Bog oprosti ako hoće… Ali, dodao bih onako dodikovski, Bog je visoko, a zna se tko je Bog na zemlji – eresovskoj!

Spominjanje dr. Dabića neminovno nas, pak, vraća u 2012. kada je na Dan Republike Srpske Dodik dodijelio Komarici Orden časti sa zlatnim zracima. Što nije prošlo bez određenih kontroverzi, osobito zna li se kako je banjolučki muftija Edhem Čamdžić odbio biti Dodikovim laureatom. Četiri godine kasnije istim povodom, na eresovsku slavu Svetog Stefana prvomućenika i arhiđakona, Dodik je, ne doduše ordenom, već Poveljom, ovjenčao srpske ovovremene mučenike Radovana Karadžića i pripadajuću mu udarnu bratiju: Plavšić, Krajišnik, Koljević… sve, dakle, osuđeni ratni zločinci, osim ovoga posljednjeg koji je stradao od zločinačke ruke. Svoje, naime. A o ozračju u tome entitetu najbolje svjedoči Momčilo Krajišnik, koji je svoj slavljenički govor, friško ovjenčan poveljom, započeo: Sve je isto, samo njega nema… Karadžića, biva…

Jasno, biskup Komarica se na (ovakom) popisu eresovskih laureata našao ni kriv ni dužan. Mogu razumjeti ondašnje njegovo tumačenje da orden prima u duhu mira i razumijevanja i praštanja, za što se uvijek i zalagao. Danas, međutim, nakom što je Dodikova retorika na razini onoga vremena kada je taj dio BiH etnički čišćen, vrijeme je da na Dodikovu adresu, umjesto otvorenog pisma, Komarica pošalje paket s – ordenom.

Vjerodostojni karizmatik?!

(Baš kao što, uostalom, mislim da bi i Večernji list, koji je 2006. predsjednika RS proglasio osobom godine, trebao, baš, evo, dok priprema ovogodišnje proglašenje, razmisliti o tadašnjem obrazloženju: „Milorad Dodik je svojom vjerodostojnošću postavio nove standarde u BiH“. Istina, bio je tada i po kriterijima tzv. međunarodne zajednice dečko koji obećava, ali u međuvremenu maska je pala s lica toga navodnog laktaškog karizmatika, pa bi ga valjalo brisati s popisa nagrađenih.)

Osim rečenih, pozornost u ovome –  siguran sam kako ne pretjerujem – dramatičnom slučaju, zavrijeđuje i pismo prognanih banjolučkih Hrvata koje je motivirano potporom biskupu, ali i demantiranju očitih neistina iznesenih u pisaniji predsjednika „pola BiH“. Razigrani autor, naime, tvrdi kako se 50 tisuća prognanih Hrvata uselilo u „udobne stanove i kuće Srba u Hrvatskoj“. No, iz nekad Karadžićeva, a danas, evo, Dodikova zabrana za nesrbe, protjerano je 150 tisuća Hrvata. Za razliku od tih golorukih prognanika-civila, Srbi u čijim su oni, navodno, stanovima su, velikom većinom, bili balvan-revolucionari. Desperadosi, od kojih su mnogi izbjegli ruci pravde zbog poslijeratne abolicije, ili bježeći daleko od mjesta zločina. Usto, sve kuće pobunjenih Srba, Hrvatska je, dijelom, istina, i zbog pritiska tzv. međunarodne zajednice, obnovila, dok je RS svojim prognanicima vratio devastiranu imovinu na povrat koje se čekalo desetak godina. Taman da se odustane od povratak.

Mislim, ipak, kako su krajiški Srbi doista žrtve. U tomu mi je pomogao Dobrica Ćosić, koji je prije negoli će otići Bogu na istinu, nasljednicima u amanet ostavio da dobro čuvaju Republiku Srpsku „kao jedini srpski plen iz proteklih ratova“.

Tako je govorio Otac nacije

Evo što je 5. kolovoza ’95. napisao Otac (srpske) nacije u dnevničkoj knizi Bosanski rat: „Knin je pao. Jovan Rašković, da je živ, sada bi presvisnuo. Sa očajanjem razmišljam o srpskim optimistima: srušićemo Zagreb, Split, Šibenik! Za šest sati sjurićemo se sa Petrove gore u Zagreb! Takav glupački srpski optimizam doveo je srpski narod u katastrofičan položaj. Optimisti su bili komunisti, optimisti su bili Jugosloveni, optimisti su radikalni nacionalisti. Optimisti su bili Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Optimisti su bili Karadžić, Krajišnik, Koljević, Plavšićka, Mladić…

Nije li taj optimizam samo srpska bahatost, istorijska nezrelost, slepilo pred savremenim svetom, srpska neizmerna glupost u odbrani svojih prava i muci opstajanja? Sudeći po ponašanju koje smo izražavali u ovom veku, mi smo izrazito lakoveran i budalast narod. Možda će nas poraz od Hrvata makar malo, makar u nečemu opametiti. Jedino je to – možda!“

I što je ostalo od toga „možda“? Dodik?! Džaba je Ćosić papir mrčio. Aktualni se srpski optimist, primjerice, ljuti na biskupovu konstataciju kako je entit koji on vodi čvrstom i za nesrbe ledenom rukom – lakrdija. Pa, nije li, čitamo li, evo, Ćosića, lakrdija sva ta srpska politika od Gazimestana, Ušća, „mitinga istine“, jogurt i balvan revolucije… Politika slijedom koje su Srbi izgubili sve ratove koje su započeli na teritoriji bivše SFRJ.

I nije li Dodik ustrajni sljedbenik svih tih promašenih optimista.  Znakovito je pritom kako je srpski bard u svojoj ovdje citiranoj knjizi, baš kao i psihijatar Rašković nešto ranije,  uspostavio istu dijagnozu mentalnog zdravlja (ovakvih) Srba. A znamo kako su završili svi oni prije Dodika. Svi, dakle, njegovi laureati.

JOSIP VRIČKO/Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo