Brisani prostor N. Piskač : The Economistu za bolje razumijevanje tzv. sarajevske deklaracije

Integralno jugoslavenstvo počinje s nepostojećim zajedničkim jezikom

Tko bi rekao da će se i The Economist zainteresirati za jednu višekratno propalu ideju o „zajedničkom jeziku“ Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba? Davši prostor zagovornicima tzv. sarajevske deklaracije list prenosi stajalište Daliborke Uljarević, Crnogorke „koja stoji iza Deklaracije“: „Cilj Deklaracije jest potaknuti raspravu o jeziku bez nacionalističke prtljage i pridonijeti procesu pomirenja“. Zajednički jezik, kao sedativ pomirbe? Hm, povijesna iskustva vele nešto sasvim drukčije i izravno pobijaju iznesenu tezu u The Economistu o tome da je „srpsko-hrvatski“ ujedinjavao Jugoslaviju. Naprotiv, on ju je razarao, shvatili Jugoslaviju kao propalu višenacionalnu totalitarnu kraljevinu, kao propalu komunističku totalitarnu federaciju ili kao proširenu Srbiju. Zbog toga The Economist zaslužuje kratku, besplatnu, povijesnu lekciju.

Jugoslavija: Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi

Vratimo se na početak tridesetih godina prošloga stoljeća, kad je u Kraljevini Jugoslaviji vladao monarhoapsolutizam. Vrijeme je to kad je jugoslavenska ideja isticala parolu – „Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo i Jugoslovene“ i loše skrivala svoj velikosrpski karakter. U siječnju 1930. haesesovi zastupnici August Košutić i dr. Juraj Krnjević ispred delegacije hrvatskog narodnog zastupstva obratili su se memorandumom Ligi naroda.

U memorandumu piše: „…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda.

Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.). Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti.

Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji…”. (Ferdo Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji, Zagreb, 1968., 299-300.).

Bilo je to stanje nastalo samo 12 godina poslije ujedinjenja i 80 godina od Bečkoga dogovora, ondašnje inačice „deklaracije o zajedničkom jeziku“. Memorandum Hrvata 1930. nije naišao na razumijevanje Lige naroda. Naprotiv, treba podsjetiti The Economist, Francuska i Velika Britanija pozdravili su uvođenje diktature kralja Jugoslavije, pa i jezične – izražene kroz posrbljavanje hrvatskoga jezika.

I komunisti su bili nezadovoljni…

Godine 1932. u Beču je izišla brošura Put k oslobođenju hrvatskog naroda u izdanju Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca. Njezinu analizu stanja preuzela je Komunistička partija Jugoslavije, pa ju je i ona tiskala i raspačavala po inozemstvu ondašnjim „the economistima“. Uzalud, dakako. I ta se uzaludnost ponavljala sve do pojave uzaludne NDH.

U brošuri, među ostalim, piše: „…’Šta je to ‘jugoslavenstvo’? ‘Jugoslavenstvo’ je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinastijom na čelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novčana sredstva. ‘Jugoslavenstvo’ je samo firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenske bogataše, da bi njihovom pomoći lakše tlačili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To ‘jugoslavenstvo’ nema ništa zajedničkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaćanjima Štrosmajera, Račkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radića….

Besmisleno je i uvredljivo nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dijelom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jednostavno ‘jugoslavenskim narodom’, kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od Triglava do Gjevgjelije, i hoće da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnarođivanja i posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Mađare, Rumunje, Turke, Grke i Židove.

Kralj Aleksandar hoće u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da oni napuste borbu za svoje narodno oslobođenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle na svoju narodnu budućnost….’Hrvatski narod neće da zaboravi na svoju prošlost, to manje, što nema za to nikakva razloga’, govorio je već blagopokojni Stj. Radić hrvatskoj i srpskoj gospodi u sudbonosnoj sjednici Narodnog Vijeća, dne 24. studenoga 1918…

‘U skladu sa svojom poviješću i s hrvatskom narodnom sviješću i sa zdravim razumom, hrvatski je narod potpuna historijska i kulturna individualnost, pa mu prema tomu pripada neograničeno pravo narodnog samoopredjeljenja’ – tako je glasio zaključak Hrvatske Seljačke Republikanske Stranke od 9. siječnja 1921…” (Arhiv CK SKJ, Beograd, Arhiva CK SKJ, KI 1932/38. i ZŠ/Ia-93., str. 40-41.).

Hrvatski intelektualci u raljama „zajedničkoga jezika“

Jugoslavenski je režim, valjda u ime lakšega uvođenja „zajedničkoga jezika“ čak i atentatima pokušavao urazumiti Hrvate. Režimske terorističke organizacije Mlada Jugoslavija i Novi Pokret, nakon što su ubile hrvatskoga intelektualca Milana Šufflaya, organizirali su 7. travnja 1932. atentat na dr. Milu Budaka, tada izuzetno popularnoga i plodnoga hrvatskoga književnika. Budak u to doba još nije bio „ustaša“, niti je tada postojala NDH, ali su u to doba diljem Hrvatske kao gljive poslije kiše nicale četničke organizacije, o čemu koji redak više pročitajte na kraju teksta. Budak je preživio atentat, koji je izazvao osudu svjetske demokratske javnosti. Ona je uputila zahtjev pod egidom „pravo na život i slobodu!“. Zahtjev je svojevrsni nastavak Apela, kojega su potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, potaknuti ubojstvom Šufflaya u travnju godine 1931.

Einstein i Mann apelom su pozvali kulturalnu i demokratsku svjetsku javnost da digne glas suprotiv atentata na Šufflaya i „protiv strahovlade koja gospoduje u Hrvatskoj“. Pozvali su Međunarodnu ligu za ljudska prava neka „poduzme sve da se ovoj beskrajno nasilnoj vladavini stane na kraj“. Apel su prenijele sve svjetske novine, pa je dostupan i The Economistu, ako ga već nema u svojoj pismohrani. Apel, međutim, režimske novine proširene Srbije i beogradskoga kralja nisu objavile.

Na atentat na dr. Budaka reagirali su apelom 21 hrvatski književnik, umjetnik i javni kulturalni radnik u lipnju godine 1932. Interpelacijom je reagirao i dr. Nikola Nikić, narodni zastupnik iz Slavonskoga Broda, u prosincu 1932. Ništa nije pomoglo. Jugoslavenski režim je još odlučnije nastavio obračun s Hrvatima, inzistirajući na politici „integralnog jugoslavenstva“ u čijoj je osnovi ideja – jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedan kralj.

Položaj Katoličke crkve

I Katolička crkva u Hrvata našla se na udaru politike integralnoga jugoslavenstva. Ne samo režima, već i pravoslavne srpske crkve, koja je za napade koristila Glasnik, službeni list Srpske Patrijaršije i Vesnik Srpske Crkve, službeno glasilo Pravoslavnog svešteničkog udruženja.

Ukratko, prema njima Rimokatolička crkva „ugrožava suverenstvo naše države, pa radi toga nužno izaziva samoobranu“. Ona, „dakle i Rimokatolici ugrožavaju mir i razvitak građana naše države“. Papinska vlast se protivi „ponosu i državnoj samostalnosti“, ona se „nameće kao država u državi, ili čak kao država nad državom, ona je tuđinska vlast“. „Rimokatolička crkva i vjera su parazitstvo, koje je bilo i ostaje najvećom nesrećom u historiji kršćanstva“, ona je „inkvizitorska organizacija“, “stara zmija iz raja zemaljskog“, „puna apostazije, temahije i pornonarkije“, „leglo svih revolucija, svih bezbožnih pokreta“.

Zbog toga je od „nje pošteniji ateizam, komunizam i svako drugo bezbožništvo“, zato se „treba oprijeti katoličkoj crkvi i katolicizmu sa dinarskom otresitošću“. „Treba na njih navaliti nemilice pod vodstvom Patrijarha Varnave, koji neka nosi u desnici ruci Srpsku narodnu zastavu, tako da pobije sve katoličke skakavce, staru zmiju, leglo bezboštva“.

Hrvati su opet kulturno reagirali Interpelacijom o radu pravoslavne crkve (27. siječnja 1933.) dr. I. Lončarevića i drugih, i upozorili da je zakonom zajamčena ravnopravnost vjeroispovijesti, ali da je u praksi favorizirana srpska crkva. U njoj, na kraju stoji i ovo, kad se „ovako dovoljno neprikriveno solidarizirate s tvrdnjama srpske crkve, da katolici ugrožavaju mir i razvitak zemlje, i da je zbog toga protiv njih dopuštena samoobrana sa svim svojim nedoglednim posljedicama, da li ste, gospodine predsjedniče, zaboravili, da je rimokatolička vjera u Jugoslaviji u stvari vjera Hrvata i Slovenaca i da napadaji na nju pored vjerskog izazivanja, izaziva još i narodni razdor i podvojenost“? (Govori i interpelacije po stenografskim bilješkama, Zagreb, 1933., str. 66-68).

Uz pomoć četnika do jednog naroda i jezika

Godine 1933. režim je u Zagrebu instalirao list „Jugoslavenski četnik“ namijenjen području Savske banovine. “.Četnički vojvoda „vascele“ Jugoslavije, proširene, naime, ili velike Srbije, Kosta Pećanac u Jugoslavenskom četniku iznio je četnička stajališta i ciljeve:

„Stojeći na čisto jugoslavenskoj ideologiji mi ne priznajemo nikakvu nauku, koja ide za tim da falsifikuje fakta i tvrdi da Srbi, Hrvati i Slovenci nisu jedan narod. Stojeći nepokolebljivo na ovom stanovištu Četničkim organizacijama izdat je nalog, da rade na duhovnom ujedinjenju i da se svima silama junački bore protiv svakog onoga, ko bilo iz zablude ili po inspiracijama neprijatelja spolja radi na podrivanju temelja naše državne zajednice i narodnog jedinstva. Nas četnike kao nacionaliste i čuvare slobode, i Četničko Udruženje političke razmirice, političkih račundžija, ništa se ne tiče. Naš je zadatak, da produbljujemo nacionalnu svest, čuvamo ono što se krvlju steklo, i da uzdanicu Velike Jugoslavije omladinu duhovno i stručno pripremimo, da u svakom momentu bude osposobljena, da primi eventualno nametnutu borbu, i da u danom momentu, obrani svoju nacionalnu nezavisnost i svog Velikog Kralja, pa bilo to od neprijatelja spolja ili iz nutra“.

U br. 1 od 4. veljače 1933. Jugoslavenski četnik (str. 3) donosi naslov: „Veličanstvena manifestacija jugoslovenskih idealista!“ Akcioni odbor izdao je proglas „Jugoslovenski idealisti na okup“ s međunaslovima: „Mi hoćemo Jugoslaviju Jugoslavena!“; „Neustrašivi borci jugoslovenskih ideala na okup!“; „Stvarajmo kult jedinstvene nacije!“, „Organizujmo jugoslovenski nacionalisti svu idejnu i poštenu mladost u jedan front!“.

Maček o svojoj presudi, beogradskoj ne haaškoj

Režim je osudio dr. Vlatka Mačeka, navodno zbog toga što je potpisao „Punktacije“. Maček o tomu piše ovako: „Kad sam godine 1933. stajao pred Državnim sudom u Beogradu rekao sam, da je svemu zlu od godine 1918. pa do danas krivo shvaćanje srbijanskih vlastodržaca prema kojemu, u suprotnosti s mirovnim ugovorima, ne smatraju današnju kraljevinu Jugoslaviju novom državom, nego jednostavno proširenom Srbijom. Ta moja izjava, i ako odgovara istini, nije ipak bila potpuni prikaz stanja stvari. Jest, vlastodršci Srbije ne smatraju Jugoslaviju novom državom, ali je ne smatraju ni jednostavno proširenom Srbijom, nego drže sve hrvatske i prečanske krajeve običnim kolonijama, s kojima misle da mogu vladati, pa i vladaju bez ikakve odgovornosti.

Šta više, ne postupaju sa Hrvatskom i prečanskim krajevima ni onako kako civilizirana država postupa sa svojim kolonijama, nego po prilici kako je Turska u doba raspadanja turskog carstva postupala sa svojim pašalucima. I to ne samo u pogledu političkom, nego naročito ekonomskom. Zato je ta politika i ostale prečanske krajeve stavila u neprispodobno gori položaj, nego što su ga imali pod bivšom austro-ugarskom monarhijom, te ih dovela gotovo do ruba gospodarske propasti“ (Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Zagreb 1938.).

The Economistu bi bolje bilo da se posveti temi o tome kako Bosna i Hercegovina postupa prema svojim Hrvatima. Ili kako Haaški sud i njegovo Tužiteljstvo postupaju prema Hrvatima iz BiH. Nije li to postupanje u istoj ravni s postupanjem jugoslavenskoga monarhističkoga režima prema Mačeku, ili ranije Radiću? U kojoj se mjeri postupanja podudaraju?

Kad bi iz groba ustao biskup Strossmayer…

I režimu skloni hrvatski jugointegralisti, kao što je bio ministar Grga Anđelinović i senator dr. Benjamin Šepurina, javno su govorili o potiskivanju Hrvata u državnoj upravi i vojsci. Anđelinović je govorio, a režim Kralja Aleksandra uz pomoć tihohođa 30. srpnja 1933. zabilježio, da „kod oficira Srba, a naročito generala vlada velikosrpski duh“, da oni „zemlju smatraju proširenom Srbijom…“.

Dr. Šepurina je u govoru pred Senatom Kraljevine Jugoslavije (21. ožujka 1934.) kazao: „Kada bi iz groba ustao biskup Strossmayer i vidio, kako li se sprovodi njegova jugoslavenska misao, gorko bi se pokajao, što je uopće ikada govorio i pisao o jugoslavenstvu, te bi požalio što nije osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. U školama se posve zanemaruje učenje hrvatske povijesti, kako bi naša djeca zaboravila, da su Hrvati i da imaju lijepu prošlost. Sva ta djeca moraju biti samo Jugoslaveni, dok srpska djeca smiju biti samo Srbi, te njihovim učiteljima i ne pada na um, da ih upućuju na jugoslavenstvo. U državnu službu uzimaju se u prvom redu Srbi, a samo mrvice ostaju Hrvatima….

U Bosni nema niti jednoga sreskoga načelnika Hrvata… Lako je reći da nema hrvatskog pitanja. Ali mi znamo, da je radi nezadovoljnih Hrvata povećan broj oružnika za 4000 ljudi. Znamo da su hrvatska sela blokirana oružnicima. Znamo, da hrvatskim selima krstare nebrojeni režimski pouzdanici i doušnici. Zatvori i kazneni zavodi puni su Hrvata radi političkih stvari. Malo ima u godini dana, a da ne bude ma koji Hrvat radi političkog držanja uhićen te od policije i žandarmerije na muke stavljan… Znamo za tolike osude na temelju Zakona o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi. Znamo za sve nepravde i za sva poniženja, koja Hrvati trpe u vlastitoj narodnoj državi. Ali Hrvati ne će biti građani drugoga reda. Oni ne će da budu vrijeđani njihovi osjećaji i njihova prava, pa da se njihova kulturna društva rasturaju…“.

Šepurina, kao osoba jugoslavenske orijentacije, 1934. tvrdi da Hrvati ne mogu prihvatiti integralno jugoslavenstvo, kojemu je, znamo, u temelju nepostojeći „zajednički jezik“, dogovoren u Beču 1850., u Novom Sadu 1954. i u Sarajevu 2017. Pitanja za razmišljanje: Što o kontinuitetu propasti dogovora o zajedničkom jeziku misli The Economist? Je li najnoviji dogovor, postignut u osvit stote obljetnice jugoslavenskoga „prisajedinjenja“, proistekao iz jezičnih ili političkih razloga? Može li nepostojeći jezik spajati ikakvu Jugoslaviju? Ako ne može, koji onda jezik može spojiti nespojivo?

Povijesna opomena: Rezultati geganja gusaka u maglu

Godine 1934. na području Kraljevine Jugoslavije bilo je 150 četničkih pododbora u službi nametanja integralnog jugoslavenstva, koje nije ništa drugo negoli velikosrpstvo. Godine 1935. četnici su imali već 430 pododbora. Od toga broja 204 četnička pododbora djelovalo je na području Savske banovine s ukupno 213.210 članova. To govori o kakvoj se represivnoj protuhrvatskoj sili radilo kad je „zajednički jezik“ dobio svoju proširenu državu. Podatci su to iz lista Jugoslovenska straža, god. II, br. 26., Beograd, 23. lipnja 1935., iznijeti u izvještaju s kongresa četničkih udruženja. Do podataka o tome koliko danas, u doba sarajevskoga dogovora, kod vlasti ima registriranih i nerigistriranih četničkih odbora i pododbora zaduženih za uspostavu integralnoga jugoslavenstva sa zajedničkim jezikom, nisam uspio doći, ali tražim i dalje.

O progonima i nasilju vlade sa svrhom suzbijanja nacionalnih (i radničkih) pokreta u zemlji govore i nepotpuni podaci o kojima je pisao akademik F. Tuđman, prema kojima je u Kraljevini Jugoslaviji od 6. siječnja 1929. do 30. lipnja 1935. izrečeno 18.700 političkih osuda. Koliko se od njih odnosi izravno i neizravno na „zajednički jezik” još nije istraženo. Jedno je sigurno, The Economist ne će napraviti niti financirati istraživanje u tom smjeru.

Da zaključimo lekciju: The Economist je davši prostor jednoj uzaludnoj tzv. deklaraciji, godine 2017. odgegao poput guske u maglu u „bespuća povijesne zbiljnosti“ sarajevskog dogovora jugoslavenskih integralista, upravo onako kako su Hrvati odgegali u zajednicu sa Srbijom 1. prosinca 1918. Zato njihovom zanosu „zajedničkim jezikom“ sa stogodišnjim zakašnjenjem parafrazirajmo Stjepana Radića: Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Nema tu nikoga, ništa, osim te šuplje nazovi deklaracije, koju podupiru integralni serbojugoslavjani. Nemojte tako postupati da se danas-sutra bude moralo kazati kako ste sudjelovali u izvršenju jednoga urotničkoga nedjela.

Za obvezatnu lektiru The Economistu preporučam pročitati „Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. – 1914.)“ prof. dr. Marka Samardžije (Školska knjiga, Zagreb 2012.). Od istog autora, kao neobaveznu, dodatnu, ali i poučnu literaturu djelomično zabavnoga karaktera, priznajem i zbog elementarne orijentacije „in this area“, pa i kao efikasan lijek gušćem geganju u maglu integralnoga jugoslavenstva, preporučam Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik (Matica hrvatska, Zagreb 2015.). Posudio bih ga uredništvu The Economista, ali kako nisam siguran da bi mi ga vratili, od toga – kao i od zajedničkog jezika – ništa.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo