Ljubica Kolarić-Dumić : UMIVALI SMO SE U CVIJEĆU

Blagdansko je jutro. Ni jedno u godini nije bilo takvo. Cvjetnicu, nedjelju prije Uskrsa u našem smo kraju zvali Cvitnica. Sestru i mene probudio bi majčin tihi glas. Toj smo se nedjelji posebno radovale i zato nas majka nije trebala dugo zvati kao drugim danima kad smo se pravile da spavamo i da je ne čujemo. U trenu bismo iskočile iz kreveta već na prvi poziv.

Kod nas su za blagdane uz vjerske obrede njegovani i mnogi narodni običaji. Tradiciju smo poštivali i tako je prenosili s koljena na koljeno. Sve što smo radili i u što smo vjerovali, bilo je čvrsto vezano za zemlju. Od zemlje smo živjeli, a borba s prirodom da je zaštitimo bila je naš stalni suputnik. Čuvali smo i sjećanja na sve koji su nam od davnina, unatoč mnogim teškoćama i neprijateljima, bogatu i plodnu zemlju ostavili u naslijeđe.

Od malena su nas učili ljubiti i štititi zemlju. U strahu od nepogoda koje u času unište seljakovu muku, pridavali smo važnost raznim vjerovanjima. Kad ljeti nebo zacrne tamni oblaci, vjerovalo se da će ih rastjerati glasan zvon crkvenih zvona, a blagoslov polja štitio je žito od ljetnih oluja i leda. Smatrano je da će svaka kuća imati puno jaja i mlijeka ako se učini to i to, ovo i ono. Godina će biti rodna, budemo li… Godišnja doba, radovi na polju, sjetva, kosidba, berba grožđa, sve je praćeno određenim običajima. Na Božić smo u krugu sjedali na slamu, koja je bila prostrta po kuhinjskom podu da se izlegu svi pilići…

A za Uskrs osim jaja šarali smo i šibe, koje su to proljeće štitile tek iznikle usjeve u vrtu. Mlade vrbove grančice očevi i braća išarali bi na poseban način. Najprije bi oštrim nožićem zarezali koru, a potom je vatrom spalili i skinuli stvarajući prava majstorska djela. Išarane šibe nosili smo u crkvu na šibanje, a na povratku kući, ubadali smo ih u zemlju među lijehe mladog povrća. Moj je otac, kao što su činili njegovi stariji, brinuo da se običaji održe onako kao kad je on bio dijete. Tako je bio siguran da ćemo i mi isto činiti kad dođe naše vrijeme.

Cvjetna je nedjelja odisala mirisima proljetnog cvijeća u kojemu smo se to jutro umivali. Branje cvijeća za umivanje pripadalo je sestri i meni, stoga smo se osjećale važnije od ostalih ukućana i na majčin poziv svaki put onako brzo ustajale.

Za Uskrs smo se pripremali cijele korizme, a Cvjetnica je bila poput dočeka dragog gosta. Isus je radi našega spasenja sišao na Zemlju i uskrsnuo! Govorio nam je: Ja sam Put, Istina i Život! A silnice Života poput vode planinskog potoka nezaustavljivo su tekle našim dječjim snovima i iščekivanjima. Znajući da zbog uzbuđenja nikada nismo dostatno pažljive, majka bi nas glasno upozoravala da pazimo dok trčimo seoskim putovima ili preskačemo preko ograda vrtova tražeći sitne plave ljubice u kojima smo se na Cvjetnicu ujutro umivali.

Dani moga djetinjstva kratko su trajali. Radi nastavka školovanja od kuće sam otišla vrlo rano. I toga posljednjeg Uskrsa u zavičaju, na Cvjetnu nedjelju majka nas je uzalud svojim slabim glasom zbog bolesti opominjala da ne trčimo i da se čuvamo. Trnje je vrebalo svojom oštrinom, a razbijeno koljeno zbog pada u času bi veselje zamijenilo gorkim plačem. Kakav li sam majstor bila za plakanje! Trebalo je čuti kad zacvilim. A onda bih uživala prepuštajući se majčinu ili bakinu zagrljaju…

U proljeće kada procvate jasmin, majčin omiljeni cvijet, sjetim se svih blagdana i običaja rodnoga kraja. Zaplave se sitne ljubice, a u mirisu iz daljine donesu mi tihi glas moje majke.

– Ne trčite! Nemojte se ozlijediti!

Baka bi po običaju dodavala:

– Bog čuva malu djecu!

Živo se sjećam svake riječi i svakog majčinog uzdaha za mnom. Voljela sam blagdane svoga djetinjstva. Bili su zagonetni i gotovo nestvarni. Iako mi tada kao djevojčici mnogo toga nije bilo jasno, kad bih mogla, vratila bih sve. I još jedanput svaki trenutak ponovno proživjela. Koliko bih ozljeda manje imala da me je majka na Cvjetnicu mogla zaustaviti?
I te jeseni kad sam zauvijek otišla od kuće…

Moje je selo već dugo tužno. U jednom strašnom ratu svi su stanovnici protjerani. Bez nas će proći još jedna Cvjetnica. I Uskrs! Moju majku mi nisu mogli otjerati. Ona mirno spava u svome grobu. Proljeće je opet ukrasilo livade, vrtove i puteljke oko kuća. Prostrlo je zelene sagove, prošarane sitnim cvjetićima. Sve miriše po vlažnoj zemlji i mladoj travi. U mislima jasno vidim sestru kako me drži za ruku i čuva da ne padnem. Trčimo prema bašči izvan sela gdje nas čekaju tek procvale plave ljubice. Kao nekada nabrale smo pune ruke cvijeća i požurile kući. U dvorištu nas čeka pripremljen lavor s hladnom vodom za umivanje. Plave, mirisne bukete prospemo u vodu koja se zaplavi kao nebo i kao oči moje bake, a ja skakućem čekajući red za umivanje.

Zašto smo se na Cvjetnu nedjelju umivali u cvijeću? Zašto nikada nikog nisam pitala da mi objasni taj naš običaj? Mislim da sam tako htjela djetinjstvo u srcu zauvijek zadržati. Ne sjećam se je li voda toga jutra stvarno mirisala, ali plave ljubice svakoga proljeća pričaju mi istu priču. O nedjelji kad smo se umivali u cvijeću koju svi zovu Cvjetnica.

Meni Cvitnica zvuči mirisnije pa je zato volim tako zvati. Poslije umivanja na licu sam namjerno ostavljala nekoliko latica. Stala bih pred baku čekajući da se ona zaprepasti, što me je svaki put jako radovalo. Imale smo neki tajni, samo nama razumljiv jezik. Voljela sam to njezino čuđenje.

– Lice ti je puno ljubica! Ne ćeš valjda takva ići na misu! Odmah se pogledaj u zrcalo i latice cvijeća poskidaj s obraza i čela!

Baka je ponavljala riječi, a ja sam se pravila da ne čujem, samo bih prstima provjerila koliko mi je cvjetića ostalo na licu. Htjela sam da to cvjetno jutro što duže traje. Do samog Uskrsa kad će novo veselje ispuniti moje srce!
Godine su prolazile, Cvitnica je redovito bez zakašnjenja dolazila prije Uskrsa, a ja sam se u mislima radovala branju plavih ljubica i bakinim riječima:

– Lice ti je puno latica. Ne ćeš valjda takva ići u crkvu?

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko Nebo

Iz zbirke: Uz baku je raslo moje djetinjstvo