VIDEO : Putnik kroz vrijeme kipar Stipan Kujundžić

PUTNIK KROZ VRIJEME

https://vimeo.com/212235173

from Ante Cvitanović/https://vimeo.com/212235173

Životni tok kroz kiparsku aktivnost

Pretprošlog ljeta, za vrijeme izložbe Izvan središta upoznao sam se s djelom Stipana Kujundžića. Bila je to obla poliesterska skulptura plave boje koja je na svojoj lakiranoj površini reflektirala okolinu, kriveći je i proizvodeći sebi svojstvenu realnost. Radilo se o segmentu trodijelnog projekta pod nazivom Preslojavanje kojim autor kroz skulpture nedefiniranih, organskih oblika nastoji prikazati transformaciju unutarnjih stanja oblikovanih promjenama kroz koje je prolazio. No, kako bih upoznao i samog autora skulpture, te njegove ostale radove, trebalo je proći još vremena.

………..autor: Filip Bojić

Tako sam se nedavno, u Grubinama pored Imotskog, našao u društvu trideset trogodišnjeg kipara koji mi je u šetnji radionicom pokazao i ostale segmente svog umjetničkog opusa. Nakon završenog studija kiparstva na splitskoj Umjetničkoj akademiji u klasi prof. Matka Mijića, Stipan se zaposlio kao restaurator u zagrebačkoj Gliptoteci gdje je radio na obnovi Meštrovićevih gipsanih skulptura. Ipak, odlazak i udaljavanje od kraja u kojem je odrastao i gdje se prvi puta suočio s umjetnošću bila je presudna u odluci da unatoč mogućnostima koje su mu se otvorile u Zagrebu, svoj kreativni nagon ipak ostvari u Grubinama. Upravo tu priču Stipan je uobličio u skulpture Preslojavanja čiju ste treću i konačnu fazu pod nazivom Povratak mogli pogledati prošlog tjedna u galeriji ULUPUH u Zagrebu.

Za sve vas koji niste posjetili spomenutu izložbu u nastavku pročitajte što ovaj mladi umjetnik ima reći o sebi i svojim djelima u razgovoru za Vizkulturu.

► Rekli ste da se projekt Preslojavanje, započet 2010. godine, razvijao u tri faze, I. Usisavanje i odlaženje,II. Otvaranje i III. Povratak. Kako ste došli na ideju da biomorfnim skulpturama pokušate reflektirati vlastiti emocionalni odraz promjena kroz koje ste prolazili i što svaka od tih faza predstavlja?

Stipan Kujundžić: Sadržaj za projekt „Preslojavanje“ izvukao je moj dugogodišnji prijatelj i kustos mnogih mojih izložbi, profesor Mario Beusan, još u fazi kada sam bio student na UMAS-u. Sve tri faze temeljene su na elementima iz moje biografije s ciljem otkrivanja kompleksnog procesa artikulacije vlastite umjetničke osobnosti. Preslojavanje kreće od najranijih poticaja, preko edukacije i prvih ostvarenja, do istinski željenog usmjeravanja prema ideji kako zapravo i vjerodostojno živjeti svoju umjetnost. U tako zamišljenom programskom okviru, moja zadaća je ispisivanje vlastitog životnog toka kroz kiparsku aktivnost, u ovom slučaju ambijentalnog predznaka. Oduvijek sam želio pomaknuti uobičajene granice skulptorske forme, a u tom je pogledu idealna glazba, artificijelno i prirodno zvukovlje koje prati izložbu, te svjetlo i pokret, od treperenja do pomicanja. “Preslojavanje I – usisavanje i odlaženje“ zamišljeno je u formi dva kiparska ambijenta. Prvi je bukolički prizor, plavih balonastih formi s pipcima pripijenim uz tlo u poziciji usisavanja. Tlo simbolizira svevremeno taloženje svih postojećih, jednako kao i davno ili netom iščezlih zavičajnih vrednota. Integralni dio ovog prizora je za nj posebno pisana kompozicija „Consuctio“ (lat. usisavanje) Tibora Szirovitze. Plave forme ispunjene čistom kreativnom energijom nadvladavaju silu težu i preslojavaju se u drugom prizoru u formaciju levitirajućih, posve izduženih, šiljatih oblika. Oni se udaljavaju prema nepoznatom cilju uz kližuće zvukove Ligetijeve „Lux Aeternae“. Skulpture drugog ambijenta, odnosno Odlaženje, koje sam konstruirao od drvenih greda sa željezničke pruge najprije je funkcioniralo kao samostalna izložba Putnici u vremenu, koju sam kasnije pridružio idućim fazama ovog projekta.

Drugi dio projekta Preslojavanje II koncipiran je kao formacija od sedam levitirajućih, zaobljenih, nepravilno kuglastih, zatvorenih formi. Otvaranje, odnosno naslućivanje sadržaja kapsula, pripada sferi asocijacija provociranih zvukovno glazbenim sadržajem izložbe. Riječ je o elektroničkom oblikovanju odabranog zvukovlja prirodnog, animalnog i humanog horizonta. Svoju vlastitu misao, ideju i istinu sam kipario težeći pritom ostvarenju istinske slobode i ljudskog dostojanstva. Preslojavanje III je finalni dio projekta koji označava moje divljenje bjelasanju čistoće i fascinaciju nastajanja, klijanja i rasta. Te bijele, klijajuće forme predstavljaju Povratak kojim zaokružujem projekt. Vraćanje iskonskoj energiji moga stvaralaštva, odnosno povratak u rodni kraj je zapravo i omogućio stvaranje većine mojih djela.

*Preslojavanje, 1. dio / Galerija crkvice Sv.Trojice, Kastav

► Imali ste ideju u kojoj bi završnu fazu predstavili na Modrom jezeru u obliku performansa popraćenog glazbom, ali institucije koje su trebali financirati taj događaj nisu imale sluha. Kako je taj performans trebao izgledati?

Stipan Kujundžić: Nažalost, zbog financijskih ograničenja realizacija završnog projekta nije postavljena u Imotskom. Performans u Modrom jezeru trebao se održavati u gluho doba noći gdje je bilo predviđeno izranjanje formacija bijelih forma na površinu jezera uz posebno režirane podvodne kolorističke svjetlosne efekte te uz vanjski svjetlosni i glazbeno-zvukovni prilog. Sve skupa je za cilj trebalo imati zadiranje u svijest i podsvijest posjetitelja te na taj način potaknuti ih da razotkrivaju ugrađenu priču.

*Foto montaža performansa u Modrom jezeru – Povratak​

► Koje tehnike i materijale ste koristili u izradi svojih djela?

Stipan Kujundžić:  U prvom djelu projekta korištene su dvije različite gradbene metode. Kod Odlaženja sam koristio stare i odbačene željezničke pragove od hrastovine koje sam zatim raskolio i oblikovao u željnu formu, a kod Usisavanja i ostalih dijelova projekta koristim sintetički materijal poliester.

► Njihov sirovi, organski izgled kod gledatelja izaziva poriv za uključenjem osjetila dodira kako bi se nadopunio doživljaj. Iako je načelno, iz objektivnih razloga, u većini kulturnih institucija zabranjeno dodirivati umjetnička djela, vaš stav je nešto drugačiji. Kako ga objašnjavate?

Stipan Kujundžić:  Sve ima svoju prolaznost tako i moji radovi, a oni imaju veću vrijednost i smisao ako se ostvari kontakt između promatrača i skulpture, jer samim osjetom dodira dolazi do njihovog povezivanja. Dok stvaram svoja djela jako je bitna komunikacija s materijom u kojoj osjet dodira igra važnu ulogu pa promatrači u tom segmentu ne bi trebali biti zakinuti kod povezivanja s umjetničkim dijelom

*Usisavanje

► Kad smo već na temi dodira, nedavno, 25.studenoga, imali ste otvaranje izložbe pod nazivom „Glazbala“ u dubrovačkim Lazaretima koja je organizirana u sklopu priprema Dubrovnika za EPK. Tu ste izložili žičane instrumente – skulpture. O kakvim je instrumentima zapravo riječ?

Stipan Kujundžić: Riječ je o višegodišnjem istraživanju istočnjačke narodne glazbene baštine i gudalačkih instrumenata jednako kao i glazbala u regiji. Posebno sam se fokusirao na izvorne gusle s područja Imotske krajine, na učenje i savladavanje njihove gradbene tehnike, prije svega na kiparsko promišljanje njihovog oblikovanja. Isprva su to bile replike izvornog instrumenta, a potom sam se usmjerio prema preoblikovanju s ciljem spajanja kiparskog i glazbenog umijeća. Razvojni proces pokreće se unutar dvije transformacijske linije: gusle-violina, gusle-cello. U tom procesu proveo sam redukciju i preobrazbu figuralnog i ornamentalnog kompleksa, a konačni cilj je bio stvoriti nova glazbala koja uključuju kiparsku formu i pojavu novih zvukovnih mogućnosti.

*Glazbala

► Pošto je riječ o tradicijskim glazbalima, koliko ostavljate prostora za eksperimentalnost pri izradi?

Stipan Kojundžić: Budući da je riječ o glazbalima koja imaju korijen u tradicijskim glazbalima, svjesno su očuvana njihova temeljna tradicijska akustička svojstva. U svim ostalim segmentima izrade prostor za eksperimentalnost ostavio sam svojoj kiparskoj kreativnosti.

► Kada i kako ste krenuli u stvaranje instrumenata?

Stipan Kujundžić:  Glazba je u mom životu jednako važna kao i kiparstvo jer sam oduvijek bio okružen glazbom i glazbalima. Imotske gusle su moja opsesija pa sam već odavna svladao tehniku građenja tog instrumenta kako bih spojio kiparsko i glazbeno umijeće. Tako sam započeo kipariti gusle i pomicati njihovo izvorno obličje od simetričnog sustava i figuralne motivike. Prvo glazbalo napravio sam na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2004. godine, a ostala glazbala napravio sam do 2011. godine. Na nagovor prof. Beusana, krenuo sam s puno strasti u istraživanje i preoblikovanje ovog instrumenta.
► Pri izradi, sve dijelove instrumenta kreirate sami. Kako nabavljate materijale i koliko je bio dug proces učenja „zanata“ izrade?

Stipan Kujundžić:  Za izradu svojih skulptura godinama sam sakupljao drvenu građu: trešnje, oraha, jasena, javora, topole i drena, a jareću kožu, koja je sastavni dio rezonantne kutije, nabavljao sam od stočara iz Zagvozda koji me naučio obrađivati kožu za potrebe instrumenta. ,,Zanat” izrade učio sam u hodu i metodom pokušaja i pogreške jer nisam imao pristup informacijama o izradi.

*Uznesenje / Neporavljivo slamanje / Preslojavanje, Povratak / Preslojavanje, Otvaranje

► Vaša glazbala nisu samo skulpture, nego funkcionalni instrumenti koji spadaju u sferu primijenjene umjetnosti. Jeste li onda razmišljali o njihovoj primjeni u suradnji s glazbenicima?

Stipan Kujundžić: Od samog početka ideja je bila da se po završetku izložbe oformi glazbeni sastav koji bi istraživao mogućnosti glazbala te u konačnici na njima odsvirao koncertnu izvedbu. Međutim, zbog financijskih ograničenja takav događaj nije održan, ali je ostavljen prostor za realizaciju izvedbe negdje u budućnosti.

► Osim Glazbala i Preslojavanja, ostvarili ste i izložbu pod nazivom „Bol“, koja se sastojala od niza skulptura napravljenih od drva i terakote. Svaka skulptura predstavlja emotivna stanja s kojima se svi susrećemo i na vrlo nedvosmislen način vi ste ih uspješno vizualizirali. Kako je nastala priča o „Boli“?

Stipan Kujundžić:  Skulpture unutar priče o ,,Boli” nastale su iz slikarstva, kojim sam se počeo baviti prije nego sam upisao Umjetničku akademiju 2001. godine. Njima sam želio skrenuti pozornost prema sagledavanju posljedica nastalih uslijed masovne izloženosti lavinama medijskog nasilja svih oblika koji su u meni pobuđivali gorku spoznaju nemoći, te uzrokovali nagomilavanje nepodnošljive boli, straha i tjeskobe. Skulpture nastale u takvom kontekstu obilježava prepletanje elemenata lažnog i stvarnog svijeta s velikim dozama ogorčenosti i kataklizmičkim prizvucima. One su napučene bezglasnim krikovima i izobličenjima do tupe boli, no istodobno pokazuju znakove otpora i pobune.

*Preslojavanje, Povratak

Spomenuli ste da su skulpture unutar priče o „Boli“ nastale iz slikarstva, kojim ste se počeli baviti prije nego ste upisali Umjetničku akademiju. O kakvim je slikama riječ i što vas je uputilo na traženje sebe kroz umjetnost?

Stipan Kujundžić: Danas kada gledam te stare radove shvaćam da oni nisu slike, već nerođene skulpture. U godini pauze između završetka srednje umjetničke škole i upisa na umjetničku akademiju naslikao sam ih na desetke. U to vrijeme počeo je proces mog sazrijevanja i preispitivanja te sam počeo intenzivnije osjećati okrutnosti svijeta oko sebe. Tada sam stvarao slike kao što su Okovi navika, Crne slutnje, Abortus , Indolentnost, Sukobi Osjećaja i mnoge druge koje predstavljaju ljudsku bol i patnju.
Umjetnost je jezik simbola kojim se koristim od najranijeg djetinjstva kada sam se prvi put susreo s umjetnošću dok sam gledao svog oca kako valja boje preko platna. Vrlo brzo sam i ja počeo sudjelovati u kreativnosti, a kroz ove slike iskazale su se moje misli kao upozorenje ostalima na kratkoću životnog vijeka i besmisao međuljudskih sukoba.

► Znači li to vam je otac ujedno i prvi stvaralački uzor?

Stipan Kujundžić: Da. Moj otac Augustin Ago Kujundžić je glazbenik, slikar i pjesnik, ali ujedno moj suradnik i inspiracija. Naime slika Okovi navika je nastala po istoimenoj zbirci poezije koju je on napisao, a zajedno smo i stvarali glazbenu kulisu za izložbu drugog dijela Preslojavanja. Isto, da nema majke koja bi nas umjetnike držala na okupu, mislim da sve skupa ne bi dobro izgledalo.

*Odlaženje

► Skulpture u cjelini „Bol“ su male, ali one koje ste izrađivali za namjenu u javnom prostoru su, jasno, puno većih dimenzija. O kojim je sve skulpturama riječ?

Stipan Kujundžić: Kamena skulptura Mornareva žudnja postavljena kao bitva koja sa svojim oblim konturama predstavlja lik žene i čežnje mornara da se usidri i vrati ljubavi i toplini doma, izrađena je u sklopu kiparske kolonije u Vrsaru 2004. godine. Kamena skulptura Morske igre izrađena u sklopu kiparske kolonije u Bolu na Braču 2007. godine svojim oblikom podsjeća na biće iz mora koje je tijekom evolucije izašlo na kopno i koje s čežnjom promatra plavo prostranstvo iz kojeg je poteklo. Brončana skulptura Orsona Wellsa u Splitu proizašla je iz suradnje s kiparicom Ojom Kodar 2007. godine koja je ujedno i začetnica te ideje. Posljednja kamena skulptura bista Tina Ujevića postavljena je ispred Osnovne škole Tin Ujević u Krivodolu, rodnom selu njegovog oca, 2015. god. Tom skulpturom sam pribjegao realizmu zato što sam htio približiti lik velikog pjesnika Tina Ujevića generacijama djece koja pohađaju i koja će tek pohađati tu školu.

*Tin Ujević

► I da završimo s Ujevićevim Odlaskom. Nakon vašeg povratka iz Zagreba u Grubine, sada ste opet u Zagrebu. Kako planirate nastaviti svoj rad i s čim nas planirate ponovo iznenaditi?

Stipan Kujundžić: Projekt o kojem razmišljam je sjedinjenje tradicijskih glazbala širom svijeta, od Mongolije, Indonezije, Japana, Amerike, Afrike i Središnje Europe. Glazbala bi bila izrađena kao replike izvornih glazbala navedenih područja. Izložba bi ujedno bilo i performans sastavljenog benda odnosno članova koji bi kreirali novu glazbu.

*Stipan Kujundžić

VIZKultura/https://vizkultura.hr/Hrvatskonebo