Korizma 35

Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskog poziva, promotrite Apostola i Velikog svećenika naše vjere – Isusa: on je ovjerovljen kod Onoga koji ga postavi, kao ono i Mojsije u svoj kući njegovoj. Dostojan je, doista, toliko veće slave od Mojsija koliko veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio. Jer, svaku kuću tkogod gradi, a sve je sagradio Bog. Da, i Mojsije bijaše ovjerovljen u svoj kući njegovoj kao služnik da posvjedoči za ono što je imalo biti rečeno, ali Krist – kao Sin, nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi ako sačuvamo smjelost i ponos nade.
Zato, kao što veli Duh Sveti: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u pobuni, kao u dan Iskušenja u pustinji gdje me kušnjom iskušavahu očevi vaši premda gledahu djela moja četrdeset godina. Zato mi dodija naraštaj onaj pa rekoh: Uvijek su nestalna srca, i ne proniču moje putove. Tako se zakleh u svom gnjevu: Nikad neće ući u moj počinak! (Heb 3, 1-11)

Promotrite Isusa, veli Pavao, nama sudionicima nebeskog poziva. Motriti podrazumijeva potpuno se usredotočiti, primjećivati svaki i najneznatniji detalj ili mig, upoznati osobnost, navike i djelovanje onoga na koga si usredotočen. Upoznavanje motrenjem stvara posebnu vezu između motritelja i motrenog, svojevrsnu intimnost, motritelj se s vremenom identificira s objektom motrenja, suobliči mu se. Dijete dok je još malo, novorođenče, motri svoju majku, posve je usredotočeno na nju, upija njenu toplinu, miris, glas, kretnje i osjeća da je o njoj ovisno, upućeno je na nju, osjeća se majčinim dijelom. Odvoji li ga se od majke, buni se, plače i zapomaže, nesretno je. Zato je važno motrenjem upoznati Isusa, upijati ga sve dok ne postanemo ovisni o njemu, sve dok nam svako odvajanje od njega ne bude muka. Osim s majkom, dijete je povezano i s prostorom u kojem s majkom boravi, odvedemo li ga bilo kamo ono čezne za  poznatim prostorom koji mu miriše na majku i odiše njenom prisutnošću, tako i mi ako smo ovisni o Isusu, na njega upućeni, čeznemo za prostorima u kojima je on, koji nas asociraju na njega i njegovu prisutnost. Tada čeznemo za nebom, a onaj tko čezne, nastoji ispuniti sve uvjete potrebne za ostvarenje čežnje. Vjera je jedan od uvjeta: U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad. (Heb 11, 13-16)

I prije nego mi postanemo svjesni čežnje za Isusom, on čezne za nama. Dok ga motrenjem upoznajemo, cijelo se naše biće širi, srce nam postaje veće, u sebi gradimo kuću za Isusa, istovremeno i on gradi kuću za nas u nebeskom Jeruzalemu. Ali Pavao kaže „ako“. “Ako sačuvamo smjelost i ponos nade.“ Da, u nama trajno treba gorjeti svježina prve ljubavi, one ljubavi o kojoj anđeo iz knjige Otkrivenja govori Crkvi u Efezu, a Pavao ne oslanjajući se na već postignuto, odrađeno, pretrpljeno, zasluženo, ovako piše Filipljanima: Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo, što je za mnom zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.(Fil 3, 13-14)  

Lako se može dogoditi da se oslonimo na zasluge već izvršenih djela, ili proteklih trpljenja, već izmoljenih molitava, pobijeđenih grijeha i mana. Može se dogoditi da zastanemo, zaustavimo se. Možda nam Bog pripusti kušnju pustinje – duhovne suhoće pa oslijepimo, oglušimo i izgubimo se uslijed žeđi i gladi za njegovom prisutnošću, pobunimo se jer nam uskraćuje duhovne utjehe, iznemognemo zbog silne dreke kojom ga pokušavamo dozvati pa ne čujemo zvono Božje koje zvoni: Danas! Danas! Danas! Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. (Heb 10,23) Danas! Budimo usredotočeni na Boga, motrimo! Budimo usredotočeni na Isusa! Ako se čini da ga nema, da je nekamo otišao, motrimo njegovu odsutnost. Danas!
I motrenje odsutnosti uprisutnit će ga – Danas.
Danas je tvoj i moj dan i čas. Danas je dan i čas za motrenje Boga. Danas je naša prilika. Život s Bogom je niz mnogih Danas ili ako hoćeš, jedno vječno Danas. Živjeti neprestano Danas s Bogom osigurava postojanost srca,  štiti ga od nestalnosti zbog koje mnogi nisu ušli u Božji počinak. Zbog postojanosti srca Bog daruje Duha koji nam pomaže proniknuti Božje putove.
Sveti Pavao upozorava da pazimo na svoje srce. Danas, upriliči pregled svog srca, priključi ga na sve aparate koji su ti na raspolaganju. Danas. Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. (2 Sol 2,3), a zavodnika će biti, Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom… (2Sol 2,4)

Bog iz Egipta nije izveo jednog čovjeka, poveo je narod. Iako ti Bog pristupa osobno, zove te imenom, ima jedinstven odnos s tobom jer si ti jedinstven, na put te vodi u zajednici, zajednica je snaga. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.“ (Heb 10, 24-25) Izraelci su uživali Božju zaštitu i pomoć, bili su svjedoci brojnih Božjih čudesa „ i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili (1 Kor 10,3-4), kušali su Božju dobrotu koja je intervenirala u njihove živote, a svejedno su padali u grijehe mrmljanja, idolopoklonstva i bludnosti, iskušavali su Gospodina. Kao što Pavao kaže „oni su pralikovi naši“, četiri korizmena tjedna Crkva nam u Časoslovu donosi događaje Izlaska, vodi nas kroz iskustvo izabranog naroda ne bi li se poučili i očuvali od istih padova. Kristovim Uskrsnućem započinje Izlazak novog naroda, krštenjem započinje naš osobni Izlazak, dok smo na zemlji trajno putujemo prema obećanoj zemlji nebeskog Jeruzalema u svom Danas. Da se ne bi uljuljali i pomislili da smo već na sigurnom Pavao upozorava: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. (1 Kor 10,12)  

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo