Ž. Dogan : Kome smetaju Hrvati izvan Hrvatske?

Hrvati izvan Republike Hrvatske

Mediji u Hrvatskoj objavili su da je za vrijeme nedavnog posjeta Švedskoj hrvatska predsjednica, gospođa Kolinda-Grabar Kitarović, pozvala Hrvate koji tamo žive da se vraćaju u Domovinu, naglasivši pri tom kako joj je ‘izrazito stalo do zajedništva iseljene i domovinske Hrvatske’. Još kada je tome dodala da ‘sve smrti naših mučenika u Domovinskom ratu i u iseljeništvu širom svijeta nisu bile uzaludne jer sada imamo slobodnu Hrvatsku’, bilo je jasno što je sada čeka. O lijepa, o draga, o slatka hrvatska predsjednice, pa zar Vi ne znate koliko u Lijepoj našoj domovini ima još puno bivše ispranih mozgova koji bi bili sretni da se ukidanjem prava glasovanja i na svaki drugi način od Hrvatske što dalje odbace i izoliraju Hrvati iz iseljeništva i iz BiH? Koji će Vas zbog te, za njih neprijateljske politike, sada još više napadati, ismijavati, dovoditi u pitanje Vaše mentalno zdravlje i podobnost za poziciju na kojoj se nalazite. Nemojte se uopće iznenaditi ako, nakon lavine ‘simpatičnih’ komplimenata poput Barbike, biserke, čokolinde, rumenke… kojima Vas obasiplju svakodnevno u ‘hrvatskim’ medijima (24 sata, Jutarnji, Novi List, Večernji,. …) sada dobijete i etiketu ‘narodnog neprijatelja’. Kakvu su u njihova ‘ dobra stara vremena’ obvezno dobivali (i ne samo to) svi koji su se zalagali za isto za što se danas zalažete Vi.

Nemojmo se zavaravati. Desetljećima sustavno građen i nametan mit o ‘hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji’ i danas je duboko utisnut u glavama mnogih u Hrvatskoj. Iako je za vrijeme Tuđmana bio prilično poljuljan, ponovo su ga učvrstili ‘bivši’ jugoudbaši koji su, nakon njegove smrti, isplivali na površinu i ponovo počeli dominirati hrvatskim političkim i javnim životom. Sve što se od tada na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni događalo u funkciji je zakulisanih manipulacija kojima ‘bivši’ Jugoslaveni i njihovi sponzori obmanjuju narod u Domovini kako bi ga i dalje držali svojim taocem i vratili u novu zapadnobalkansku tamnicu.

Prijeziran odnos prema Tuđmanu, braniteljima, Hrvatima iz BiH i iseljeništva bila je ‘nova’ politika kojom su Račan i Mesić povratkom na vlast ponovo potpalili poguban proces bivše polarizacije među Hrvatima. Takvom politikom (koja se prije zvala jugoslavenskom) za svega nekoliko mjeseci, ‘Tuđmanovu Hrvatsku’ izokrenuli su naglavačke i vratili je u bivše poremećeno stanje koje traje do danas. Zahvaljujući tome, najkvalitetniji sloj ljudi koji je u svojoj konačno slobodnoj zemlji želio živjeti pošteno i služiti joj dostojanstveno, bio je gurnut u stranu, razočarano se povukao u anonimnost ili se, u najgorem slučaju, iselio.

Nakon Tuđmanove smrti cilje je izolirati Hrvatske izvan RH

U ozračju nakon Tuđmanove smrti puno je toga lošeg na račun iseljenih i BiH Hrvata izrečeno i učinjeno od strane jugoudbaški školovanih političara i novinara. Kako bi Hrvate u Domovini ponovo napravili svojim taocima, njihovim ‘bivšim’ zatvorskim čuvarima bilo je vrlo važno izolirati ih od dodira i utjecaja Hrvata koji žive u slobodi najrazvijenijih zemalja Zapada.

Tako su, odmah nakon ponovnog povratka na vlast 2000-te godine, pokrenuli žestoku kampanju za ukidanje prava glasovanja milijunskoj masi iseljenih Hrvata širom svijeta, koja obiluje kapitalom, visoko obrazovanim stručnjacima, talentima i kadrovima svih profila, potrebnim za preporod i procvat Hrvatske. Ta, za vrijeme Tuđmana nezamisliva ideja, na Mesićev prijedlog i uz potporu Račanovih socijalista trebala se naći na dnevnom redu Sabora sredinom 2005. godine. Nakon toga ponovo ju je aktivirao i u svom mandatu, kroz ‘hrvatske’ medije, gorljivo propagirao Pusićkin klan i Račanov nasljednik, Zoran Milanović. Gospođa Pusić, koja je najednom odnekud lansirana u orbitu hrvatske politike i diplomacije, borila se kao lavica za ukidanje prava glasovanja i povezivanja s Hrvatima izvan Hrvatske tvrdeći kako ‘građanima ove zemlje ne mogu odlučivati na koji će način živjeti oni koji ne žive u njoj’ Tu ona naravno nije mislila na svoje sponzore iz mračnih središta moći ‘međunarodne zajednice’ i ‘regionalne’ partnere u Beogradu. Slične je izjave davao i legendarni premijer, Milanović. Čiji se najveći ‘uspjesi’ kreću u rasponu od bacanja soli na još svježe vukovarske rane nametanjem ćirilice tom, u velikosrpskoj agresiji, do temelja razrušenom gradu i javnim pozivanjem mladih Hrvata -da se isele iz Hrvatske.

U medijskom ocrnjivanju hrvatskog iseljeništva ipak je apsolutno prednjačio Tuđmanov nasljednik, Stjepan Mesić. Bijesan zbog objave kompromitirajućih snimaka s australske turneje i čekova koji nikada nisu stigli na zadano odredište, u svoja dva mandata gadno se okomio na ‘ustašku’ emigraciju. Služeći se bivšom jeftinom demagogijom i njemu svojstvenim balkanskim smicalicama stalno se trudio domoljubno djelovanje hrvatskog iseljeništva u borbi za slobodu Hrvatske prikazati kao najcrnji fašizam. Zalažući se da se toj ‘šačici izroda i poraženih neprijatelja naroda koji su izbjegli van nakon 2. svj. rata ukine pravo glasa i bilo kakav utjecaj na događaje u Domovini, često se žalio kako Hrvatska ‘ima više glasača nego stanovnika’.

Mesić i financijsko liječenje

U izjavi datoj HRT-u (rujan, 2009.) koje su prenijele gotovo sve vodeće ‘hrvatske’ novine pod velikim naslovom ‘Drugi nam kroje zakone’ izjavio je: ‘U donošenju zakona koji se primjenjuju na građane hrvatske sudjeluju svi, od Australije do Aljaske, ali kada treba liječiti financije ove zemlje, to čine samo građani Hrvatske. Nisam čuo da se netko iz inozemstva javio da pomogne’ (!?)

Zamislite, to je izjavio isti onaj Mesić koji je početkom 1990-tih od Hrvata koji žive u iseljeništvu, odnosio takoreći vreće novca i čekova za pomoć Domovini i koji je, kao najviši državni dužnosnik sigurno jako dobro znao koliko je izvandomovinski Hrvati neprekidno financijski pomažu.

Većini onih koji poznaju pozadinu Mesićevog političkog angažmana zloporabu funkcije predsjednika da oslabi, posvađa i podijeli hrvatski narod, u svakoj prigodi i svakim ‘argumentom’, bilo kakvo objašnjavanje takvog njegovog ponašanja nepotrebno je. Potrebno je samo onim neinformiranim i lako zavodljivim Hrvatima koji su Mesiću i ‘bivšim’ Jugoslavenima omiljena meta i publika.

Kako i koliko su Mesić i njegovi mutni ortaci, jugoudbaški tajkuni i bjelosvjetski hohštapleri, za vrijeme njegova dva mandata ‘liječili’ financije ‘ove zemlje’, to sada najbolje osijeća većina naroda u Domovini. A ako netko želi doznati kako i koliko izvandomovinski Hrvati uistinu sudjeluju u uzdržavanju, razvitku, gospodarskom oporavku i ‘liječenju financija’ Hrvatske dovoljno je pogledati izvješća MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvitak. Prema njihovim podatcima hrvatski iseljenici svake godine u Hrvatsku pošalju preko dvije milijarde US dolara, što je oko 5% ukupnog hrvatskog bruto društvenog prihoda. OGSR (Office Of Graduate Studies and Research) redovito stavlja Hrvatsku među deset država s najviše primljenih iseljeničkih doznaka po glavi stanovnika.

Impozantne brojke iseljeničkog novca svake godine

Ovdje svakako treba napomenuti da se tu radi samo o novcu poslanom putem registrinanih doznaka iz inozemstva. No, kada se tome pridoda priljev iseljeničkog novca što svake godine stiže u Hrvatsku putem privatnog investiranja kao i onog koje stotine tisuća izvandomovinskih Hrvata i njihovih potomaka svake godine potroše ili ostave kada dolaze u posjetu rodbini ili kao ‘strani’ turisti, onda Interamerička razvojna banka i MMF tu sumu procjenjuje na impozantnih 6 milijardi US dolara. To praktično znači da, preko državnog proračuna, od ‘neprijateljske emigracije’ svakom stanovniku Hrvatske svake godine stigne blizu 2000 američkih dolara. Koji narod na svijetu nebi poželio takvu ‘neprijateljsku emigraciju’ ? Samo kad bi je mogao imati.

Zamislite samo, što bi se dogodilo s Hrvatskom, koja je nakon prodaje vlastitih bogatih pritoka novca (banke, INA, Pliva. …) prisiljena rupe u proračunu krpati sve većim zaduživanjima vani, kada bi joj, u ovako teškoj situaciji, ‘neprijateljska emigracija’ samo jednu godinu okrenula leđa i prestala slati i donositi u Domovinu tu golemu količinu novca? Da upravo pritok novaca od iseljeništva predstavlja žilu kucavicu hrvatskog državnog proračuna ne žele znati ni priznati samo oni koji su desetljećima izvandomovinske Hrvate prikazivali i još uvijek prikazuju kao ‘situ, zatucanu i neprijateljsku emigraciju’. Takvima, osim spomenutog novca koji ‘pada s neba’, održavanje bliske veze i suradnja s Hrvatima iz dijaspore uopće nije potrebno. Dapače, predstavlja prijetnju nastavku njihovog ugodnog i bezbrižnog načina života naslijeđenog iz bivšeg sustava.

Za nastaviti živjeti kao u ‘dobra stara vremena njima je potrebno samo nastaviti činiti isto ono što su činili i prije. Održavati bivše podijele među Hrvatima, održavati mit o Titu, mit o Jasenovcu i mit o ‘hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji’. Za sve ostalo, isto kao i do sada, pobrinuti će se njihove ‘bivše’ velikosrpske gazde u Beogradu i hrvatskoj slobodi neskloni ‘prijatelji’ u ‘međunarodnoj zajednici’. Uz čiju pomoć Hrvatsku opet nastoje ugurati u novu ‘regionalnu’ Jugoslaviju, koja se sada zove Zapadni Balkan. Njih ne briga što bi se dogodilo s hrvatskom državom i narodom u toj ‘novoj’ balkanskoj zajednici. Oni zapravo ne brinu ni za jedan narod i ni za jednu zemlju jer se radi o odnarođenim oportunistima koji brinu samo za svoju udobnost, povlastice i položaj.

Zar nije prava ludost što sada, u svojoj vlastitoj državi, hrvatski narod dopušta da ga opet truje prošlošću i dijeli ‘bivša’ peta kolona’ ? Koja očajnički traži novog vanjskog okupatora kojem će se predati ?

Takvi, bivše jugookamenjeni mozgovi, tuđe sluge i namjesnici, predstavljaju zaista smrtnu ugrozu za današnju hrvatsku slobodu. Veću nego velikosrbi koji su, nakon poraza u velikosrpskoj agresiji, uglavnom se preselili u vlastito dvorište i jedino što im preostaje je da od tamo, preko plota, bijesno reže i laju na novostvorenu hrvatsku državu.

Masovno odumiranje i iseljavanje

Problem s ‘bivšim’ Jugoslavenima u Hrvatskoj je taj što oni ne mogu shvatiti da je hrvatskom narodu potrebna sloboda, međusobno zajedništvo i bolja budućnost. Odgajani i trenirani da se bore protiv toga, preko podmetnutih ispada, provokacija i skandala oni majstorski nastavljaju dijeliti narod u Domovini na međusobno nepomirljive ‘antifašiste’ i ‘fašiste’, nasilno netrpeljive Dalmatince, Zagrebčane, Istrijance, Hercegovce, Zagorce, Slavonce. Hajdukovce, Dinamovce, Mamićevce, antimamićevce… Zar ne vidimo da se za račun takvih i onih koji skupa s njima žele uživati Hrvatsku, u zadnjih sto godina raspadamo kao nacija? Dok ‘građane’ Hrvatske ‘zabavljaju’ međusobnim svađama i podjelama, obični narod masovno odumire i iseljava se. Tužno je gledati kako se svake godine gase tisuće ognjišta zbog masovnog odumiranja i iseljavanja najvrijednijih sinova Hrvatske, dok se u nju doseljavaju i udomljavaju oni kojima ona ništa ne znači. Ili je čak mrze iz dna duše.

Mi Hrvati smo jedan od najmanjih i najraseljenijih naroda na svijetu. Od ono malo što nas je ostalo, više od polovice danas živi izvan granica hrvatske države. Može li hrvatski narod u Domovini, u situaciji u kojoj se nalazi, sebi dopustiti luksuz da tu drugu polovicu odbaci? Može li dopustiti ‘bivšim’ drugovima, a današnjim ‘građanima’ da ga ponovno zarobe u ‘regionalni’ kavez i utope u ‘novoj’ zapadnobalkanskoj močvari?

Svaki Hrvat i njegov glas, bez obzira gdje živi, potreban je dakle mladoj i krhkoj Hrvatskoj državi. Sve dotle dok ona u političkom smislu ne odraste i ne zbaci teret jugobalkanske prošlosti s vlastitih leđa. Sve dotle dok u njoj bude pete kolone koja želi vladati Hrvatskom služeći drugima. Sve dotle dok Hrvatska bude meta i žrtva grabežljivih i ljubomornih susjeda. Poglavito ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena koji i dalje svijetom neumorno šire apsolutne besmislice o tome kako su Hrvati opasni fašisti i zatucano balkansko pleme. Nesposobni za vlastitu slobodu i državu zbog čega ih treba ponovo nagurati u novu balkansku tamnicu, pod njihov nadzor.

Povezanost i suradnja čestitih Hrvata u i izvan Domovine u smislu održanja i snaženja mlade i lako ranjive hrvatske države izuzetno je dakle važna. Hrvati izvan Hrvatske (htio to netko priznati ili ne) dio su pozitivne energije, čvrstoće i moći Hrvatske. Dio su razloga zbog kojeg slobodna i samostalna drzava Hrvatska danas postoji. I sav taj zajednički napor, patnja i žrtva podnesena da se dođe do njene slobode, ne dopuštaju nam da ona ponovo otklizi natrag u krvavi balkanski kavez.

Ključni izazov za sve svjesne i časne Hrvate, u i izvan Domovine, bit će ne dopustiti da im se to dogodi.

Željko Dogan/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo