MLADEN PAVKOVIĆ: Smrt Josipa Jovića, na današnji dan, nije bila uzaludna
Vrijeme:2 min, 24 sec
S ponosom se sjećamo Josipa Jovića (1969.-1991.), prvog poginulog hrvatskog policajca, prve žrtve hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji je izgubio svoj mladi život u vojnoj akciji na Plitvicama, na sam Uskrs, 31. ožujka 1991. Pao je braneći slobodu, demokraciju i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Taj tragičan čin ostao je zabilježen duboko u svijesti hrvatskoga naroda kao „Krvavi Uskrs 1991.“.
Sjećajući se tog događaja, koji je sastavi dio hrvatske povijesti, ne možemo a da ne istaknemo kako u novijoj povijesti nije poznato da je igdje u svijetu policija odigrala tako značajnu ulogu u stvaranju i obrani svoje države kao što je to učinila hrvatska policija. Baš je hrvatska policija bila prva organizirana, zakonom utemeljena hrvatska obrambena postrojba u obrani teritorijalnog integriteta i suvereniteta tek stvorene neovisne hrvatske države od nasrtaja srbo-četničke agresije i tzv. JNA. Hrvatska policija stoga jest preteča i jezgro stvaranja hrvatskih oružanih snaga i hrvatske vojske. Sve to potvrđuje junaštvo i život darovan hrvatskoj Domovini hrvatskog policajca – Josipa Jovića, rodom iz Aržana kod Imotskog, sina danas na žalost pokojnih majke Marije i oca Filipa Jovića, koji su osim njega podizali i sina Tomislava te kćeri Franku, Mirnu i Anitu.
Tijekom povijesne akcije pod nazivom „Plitvica“, a u kojoj su, kao što smo naglasili sudjelovali hrvatski policajci – specijalci iz antiterorističke postrojbe „Lučko“, rastjerali su poput zečeva srbijanske pobunjenike iz ovoga mjesta. Neke, njih, 29, su i uhitili, a među njima i ratnog zločinca Gorana Hadžića i druge.
Prema riječima suboraca, Jović je bio među prvima u napadu, ali ga je pogodio srbijanski metak. Sahranjen je uz najviše vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu, dok mu je na Plitvičkim jezerima gdje poginuo podignut i spomenik.
Međutim, treba istači da je nakon oružane pobune Srba u Pakracu početkom ožujka 1991. i „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama 31. ožujka 1991. hrvatska država sve do kraja 1995., odnosno početka 1996., kad je i službeno okončan Domovinski rat, bila svakodnevno izložena srbijanskoj agresiji, brutalnostima: ubijali su se i protjerivali Hrvati, rušile katoličke crkve, preoravala groblja, uništavale bolnice, škole i dječji vrtići, palila sela, jednom riječju agresori i domaće izdajice proganjale su sve što je hrvatski disalo.
Josip Jović bio je tek samo jedna, od petnaestak tisuća žrtava sulude srbijanske, crnogorske agresije, u kojoj su veliku ulogu odigrale i zločinačke jedinice tzv. JNA, ali i domaće izdajice, koje nikako ne smijemo zaboraviti.
Zahvaljujući hrvatskim braniteljima, predvođenim vojskovođom i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i njegovoj „lijevoj i desnoj ruci“ Gojku Šušku, na kraju smo ipak ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu, nad jedinicama balkanskog krvnika Slobodana Miloševića.
No, nakon ovog i svih drugih prisjećanja na „Krvavi Uskrs 1991.“ možemo s ponosom reći još i ovo: svi koji štuju hrvatsku Domovinu, štuju i ime Josipa Jovića, čija žrtva, baš kao i mnogih drugih Hrvata nije i neće biti uzaludna!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Hrvatsko nebo
