Korizma 32

Od brda Hora zapute se prema Crvenom moru da zaobiđu zemlju edomsku. Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“
Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: „Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!“ Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: „Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.“ Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
(Br 21, 4-9)

Narod brzo zaboravlja pouke. Zaboravnost ih vodi u nove, a u biti uvijek iste probleme. Ni mi nismo mudriji ni bolji. Tjeramo svoje dok nas ne snađe veća nevolja. Tek tada se sjetimo – Bog je tu negdje.
Tako i Izraelci u opasnosti od zmija traže Božju pomoć. Mojsije izrađuje mjedenu zmiju i podiže je na stup. Pogled na uzdignutu zmiju djeluje kao protuotrov i liječi od smrti koju zmija uzrokuje. Grijeh je također otrov koji ubija čovjeka, stoga Isus preuzima naše grijehe i podiže ih na stup. Pogled na Isusa raspetog na križu, ozdravlja.
Isus grijeh izvlači izvan nas, stavlja nam ga pred oči, križ nije Isusov stup srama. To je naša sramota i bilo bi uistinu korisno kada bismo osjećali sram.

Vjerujem da je uzrok zgražanja mnogih nad zornim prikazima Muke prepoznavanje ali ne i prihvaćanje istine o vlastitoj griješnosti. Sjetimo se samo reakcija na film Pasija, Mela Gibsona. Ljudi u kojima nema vjere ili je slaba, gnušaju se nad tom i takvom stvarnošću, želeći je pošto-poto izokrenuti i ublažiti, iskarikirati, čak  izrugati. Još u knjizi Mudrosti čitamo: Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. (Mudr 2, 12-14) Onaj tko ima vjere ne boji se priznati grijehe jer bez priznanja grijeha nema spasenja, nema vječnog života.
Prije par godina, moja, tada petogodišnja nećakinja sudjelovala je u imotskoj Muci. Danima se žalostila nad Isusovim patnjama, s tisuću – zašto. Ne bih li je utješila, podsjetih da je Isus uskrsnuo i da je još živ. Na to su slijedila pitanja: „Hoću li ja uskrsnuti? Hoće li uskrsnuti mama i tata? Tko još? Hoće li uskrsnuti Medena (pas)?“ Ne sluteći zla, odgovarala sam na pitanja. Već sam zadovoljno  pomislila kako sam joj sve lijepo objasnila, kad nastade prava drama. Glasno je i neutješno plakala, tresla se i govorila: „Ja ne želim uskrsnuti!“ Potužila se majci: „Mama, Vesna je rekla da ćemo svi uskrsnuti.“ – zvučalo je kao da sam izrekla najstrašniju prijetnju. Gledala sam, u čudu, ovu burnu reakciju i onda mi je sinulo da ona s uskrsnućem povezuje trpljenja, muku i razapinjanje. Mislila je da prije uskrsnuća mora proći sva mučenja koja je prošao Isus i još završiti na drvu križa. Trudila sam se koliko mi je bilo moguće, jezikom shvatljivim djetetu, objasniti da je Isus trpio umjesto nas i da mi hoćemo uskrsnuti ali ne moramo ići na križ. Nakon toga se smirila.

Ispitivanja su pokazala da veliki broj onih koji se deklariraju kao kršćani ne vjeruje u stvarnost uskrsnuća. Ne znam kako je to moguće, jer bez uskrsnuća naša vjera gubi svaki smisao. Razmišljajući o mogućim uzrocima ovako porazne statistike došla sam na pomisao da su mnogi, nesvjesno, žrtve upravo ove dječje logike. Negirajući uskrsnuće, negiraju „nužnost“ patnje. Negacija patnje vodi negaciji grijeha, moguće da je i obrnuto. Isus je put, istina i život, ne život koji završava smrću, nego život koji se proteže u vječnost. Tko želi ići njegovim putem, mora mu predati grijehe da ih on na križu uzdigne za ozdravljenje…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo