Korizma 31

U one dane zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše. Svi su Izraelci mrmljali protiv Mojsija i Arona. Sva im je zajednica govorila: „Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji! Zašto nas Gospodin vodi u tu zemlju, da padnemo od mača, a žene naše i djeca da postanu roblje! Zar ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat!“ Jedan je drugome govorio:“Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!“
Mojsije i Aron padoše ničice pred svom okupljenom izraelskom zajednicom. A Jošua, sin Nunov i Kaleb, sin Jefuneov, koji bijahu među onima što su izviđali zemlju, razderaše svoju odjeću. Zatim rekoše svoj zajednici izraelskoj: „Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo izvanredno je dobra. Ako nam Gospodin bude dobrostiv, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je. To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Samo, nemojte se buniti protiv Gospodina! Ne bojte se naroda one zemlje: ta on je zalogaj za nas. Oni su bez zaštite, a s nama je Gospodin! Ne bojte ih se!“ I dok je sva zajednica već mislila da ih kamenuje, pokaza se Slava Gospodnja u Šatoru sastanka svim sinovima Izraelovim. Tada reče Mojsiju: „Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.“
Onda Mojsije reče Gospodinu: „Egipćani su shvatili da si ti, svojom moći, izveo ovaj narod između njih. Oni su to kazali žiteljima one zemlje. Već su saznali da si ti, Gospodine, usred ovog naroda, kojemu se očituješ licem u lice, i da ti, Gospodine, u oblaku stojiš nad njima; da obdan u stupu od oblaka, a obnoć u stupu od ognja ideš pred njima. Zato, ako pobiješ ovaj narod kao jednoga čovjeka, narodi koji su čuli glas o tebi, reći će: „Gospodin je bio nemoćan da dovede ovaj narod u zemlju koju mu je pod zakletvom obećao, i zato ih je poubijao u pustinji.“  (Br 14, 1- 16)

Ponekad se čovjek pita, jesu li Izraelci išta činili osim što su se stalno bunili. Ovaj put žele kamenovati ljude koji im predlažu kretanje naprijed. Tko Jošui i Kalebu daje pravo iznijeti svoje mišljenje? Ni danas nije popularno misliti i govoriti drugačije nego što većina misli i govori. Ni danas nije svaki put popularno u zajedničkim poduhvatima računati na Božju pomoć.
Da u danom trenutku Gospodin nije intervenirao, stradali bi najbolji sinovi Izraela. I onda se Mojsije kod Gospodina zalaže za ljude koji su mu upravo radili o glavi. Iznosi argumente odvjetničkom spretnošću. Jesmo li se mi spremni molitvom zauzeti za one koji nam prijete i idu protiv nas? Mojsijeva je molitva tek dijelom uslišana. Izraelu slijedi četrdeset godina lutanja po pustinji sve dok ne pomru generacije rođene u Egiptu. Huškači naroda, oni koji su išli u izviđanje, stradali su odmah.  Samo su Jošua i Kaleb pošteđeni.

Božja prijetnja gadno je uzdrmala Izraelce, nije da su se pokajali, ali panično poplašili jesu. Strah je jedno od najmoćnijih oružja protiv čovjeka u rukama sotone. Bojeći se okolnih naroda, Izraelci su zaboravili računati na Gospodina, zaboravili su koliko je moćan. Hulili su protiv njega, a njegove izabranike namjeravali ubiti. Kad je Bog ponovno pokazao svoju snagu i silu, umjesto da zastanu i iz srca se pokaju, urazume i iskažu poslušnost Mojsiju i Aronu oni opet srljahu po svome. Sada se više nisu bojali okolnih naroda jer im se Božji gnjev činio strašniji, pa krenuše ususret Amalečanima i Kanaancima. Uzalud ih je Mojsije zaustavljao i opominjao, nisu slušali. „Prkosno se penjahu prema vrhu brda“- kaže Pismo.

Ne činimo li i mi često puta slično? Kad pogriješimo, kad uprskamo, umjesto da zastanemo i razmislimo, možda riješimo problem jednim – oprosti, krenemo panično ispravljati stvari po svome. Umjesto da se suočimo s istinom o sebi i posljedicama grešaka, nepromišljenim ispravljanjem sve dodatno zakompliciramo i u konačnici nepopravljivo stradamo, poput ovih prkosnih Izraelaca koje je na kraju neprijatelj potukao do nogu.

Korijen većine pobuna protiv Mojsija i Arona i uzrok izraelskog neposluha bila je zavist. Zavist koja je nagrizala srca Izraelaca udaljavala ih je od Boga, milost Božja nije mogla djelovati u njima, zaslijepljeni su donosili krive odluke i bili nesposobni preuzeti odgovornost za svoje grijehe. Strah je znak odsutnosti povjerenja i pouzdanja u Gospodina, a hrani se grijehom. Želimo li se osloboditi straha moramo se obračunati s grijesima, osobito onim potajnima, a zavist i te kako zna pronaći skrovište u najtamnijim zakutcima našeg srca.
Zaista, izjeda nas tvoja srdžba
i zbunjuje ljutina tvoja.
Naše si grijehe stavio pred svoje oči,
naše potajne grijehe na svjetlost lica svojega.
Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu,
kao uzdah dovršismo godine svoje.
Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavnost:
jer prolaze brzo i mi letimo odavle.
Tko će mjeriti žestinu gnjeva tvojega,
tko proniknuti srdžbu tvoju?
Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Jahve! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!
Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim,
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Obraduj nas za dane kad si nas šibao,
za ljeta kad smo stradali! (Ps 90, 7-15)

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo