Zorica Vuković: OTOK SVIJETA
Vrijeme:3 min, 22 sec
Nedavno je Renati Rašović dao intervju Zrinko Ogresta scenarist i filmski redatelj. Snimio je filmove: „Krhotine“, „Isprani“, „Crvena prašina“ i druge ne gledljive i uglavnom bljutave filmove koji osuđuju „nazadnu, zaostalu, dinaridsku“ kulturu Hrvata.
Redoviti je profesor filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član je Europske filmske akademije iz Berlina. Može se upitati: „ Što će on naučiti studente?“
Ipak, pred kraj intervjua on kaže: „Od 90-ih naovamo snimljeno je nekoliko igranih filmova koji su se bavili Domovinskim ratom. Ako se mene pita, bilo bi mi draže da ih većina nije snimljena jer mi se čini da motivi onih koji su ih snimili nisu bili ni domoljubni ni stvaralački jer im je razina takva da ih se ja kao hrvatski filmski stvaralac, ali i kao Hrvat , sramim.
Žao mi je što u svom igranom opusu nemam film koji se izravnije bavi tom temom i kao stvaralac i sam osjećam odgovornost zbog toga.“
Pa gdje si bio, Zrinko Ogresta, do sada?
Drugi „genijalni“ filmsko-redateljsko scenaristički stvaralac je Dalibor Matanić.
I on ima sve same divne i gledljive filmove: „Zvizdan“, „Fine mrtve djevojke“, „Kino Lika“, „Blagajnica hoće ići na more“…
Svoje „lijepo, kulturno i pismeno“ ponašanje izrazio je na svom facebook profilu, pozivajući se na papu Franju, o kome osim multi-kulti stavova, ne zna ništa.
Važno je uvrijediti one s kojima ne dijeli iste stavove.
Tu je i neizostavni Vinko Brešan s filmom „Kako je počeo rat na mom otoku…“, u kojem se, ustvari, ruga Domovinskom ratu u nekoj jeftinoj komedijici u kojoj je kultna rečenica: „Skuhala sam ti pašta šutu“.
Zatim je tu nostalgičarska „komedija“ „Maršal“ i bljutavo vrijeđanje svećenika u filmu „Svećenikova djeca“.
U biografiji mu piše da mu je majka Židovka. Je li to bitno?
Studirao je filozofiju i komparativnu književnost, a diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti.
Ima toga još…
No nije potrebno navoditi sve. Dovoljno je reći da su istrčali ispod šinjela HAVC-a, zajedno sa svemoćnim H. Hribarom čija je antologijska rečenica dostojna Guinnessove knjige glupih izreka: „Domoljubni filmovi ne postoje; filmovi nisu spomenici.“ O jesu, jesu, Hribaru!
A ima podloge za snimanje dobrih i kvalitetnih filmova. Tako je najbolji film o Domovinskom ratu „Harrisonovo cvijeće“, francuska ratna drama o novinaru koji je došao izvještavati iz ratom zahvaćenog Vukovara.
Što bi, na primjer, Englezi dali da imaju „Gričku vješticu“ ili roman velikog prijatelja Hrvata Michaela D. O`Briena „Otok svijeta“ ?
To je roman o stradanjima Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. U njemu opisuje život Josipa Laste, rođenog u ramskom kraju. Njega su događaji rata doveli u Split, a poraća na Goli otok. Nakon uspjelog bijega, skrasi se u Americi, a po proglašenju samostalnosti Hrvatske, vraća se. I koga susreće na splitskoj rivi? Svoje bivše stražare s Golog kako bezbrižno ispijaju kavu na štekatima.
Ratko Perić, mostarski biskup, napisao je u pogovoru romana:
„`Otok svijeta` od početka do kraja roman je sukoba između dobra i zla, kontrast idiličnih Rajskih Polja i paklenoga Golog otoka. Kroz cijeli roman leti jedna neuhvatljiva lastavica – možda je ona savjest, duša, let u drugi svijet. Njezin glas valja slušati. Pokazuje da odgovora na mnoge jobovske probleme i patnje na zemlji nema, osim u vjeri da sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema slavi koja nas čeka u budućoj Domovini i da ljudsko oko nije vidjelo, srce osjetilo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube…
Kada pročitaš Koncilske dokumente i Katekizam, korisno je pročitati i ovaj `Otok svijeta`po kršćanskoj koncepciji na razini nobelovskoga `Quo vadisa`. Nisam nikada ništa slična čitao, niti ikada doživio da jedan stranac ovako književno voli hrvatski narod.“
Dok sam čitala knjigu, u više navrata su mi suzile oči. Stvarno, to je jedna od najljepših priča o stradanjima Hrvata od četničko-jugoslavenske represije.
I da ne zaboravim. Michael `O Brien poručuje: „Ono što je najnevjerojatnije u ovoj priči, dogodilo se. Izmišljeno je samo ono svakodnevno.“
Još mi se jedna njegova rečenica urezala duboko u srce: „Kad Hrvatska šuti, znači da moli..“
ZORICA VUKOVIĆ/Hrvatsko nebo
