Korizma 28

Gospodin reče Mojsiju: „Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!
Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svog sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Gospodin! (Lev 19, 1-2.17-18)

I evo, opet, propisi. Od mnoštva njih, općepoznatih, do takvih poput: „ne zaokružujte kose na svojim sljepoočnicama“, ma što to značilo, ili ovo: „niti na sebi usjecajte kakvih biljega“, što bi se dalo povezati s biljegom zvijeri, čipiranjem ili nekim benignijim biljezima. Citirala sam samo nekoliko redaka, zanima li koga detaljniji uvid neka pročita devetnaestu glavu Levitskog zakonika.

Osjećam u sebi otpor spram ovog tipa čitanja, prepoznajem želju za pričicom, prispodobom, slikom, misao čezne za trunkom odmora od stege. Skoro bih plakala. Osjećam se poput Židova što se u krug vrte pustinjom. To se moji demoni bune i trzaju, mute mi vid srca prividima, lažnim osjećajima i slikama, oštre svoja oružja, smišljaju taktike i varke. Tek sada predstoji prava borba.  Slutim da je  oružje koje ću imati  na raspolaganju tek – volja. Koliko se volja bude spremna do krvi oprijeti u borbi, u toliko će je podupirati milost Božja.

Dakle, ljubav prema bližnjima.
Stari Zavjet kaže: čini drugima ono što želiš da oni tebi čine! Misli na potrebe drugih.
U Novom Zavjetu je to malo izmijenjeno: Prihvati bližnjega svoga iako ti čini ono što ti ne želiš da ti čini. Služi bližnjemu.
Zapovijedi Starog Zavjeta koje reguliraju odnose prema bližnjima, strancima, potrebitima  nekako su prihvatljivo pravedne. Isus je zahtjevniji.

Ne moram se mučiti tražeći primjere manjkavosti moje ljubavi za bližnje. Netom završeni telefonski razgovor dovoljan je da u sebi prepoznam nesposobnost prihvaćanja Isusovih zahtjeva. Da, krenut ću još dva kilometra s onim koji me iznenada traži jedan, dat ću i donju haljinu onome tko traži gornju, ali kakav će pri tome biti stav mog srca? Ono što u njemu primjećujem je mrmljanje, sud, ljutnja. Spašava li moja odjeća  nekome život, ostati ću u rublju bez dvoumljenja, pomaže li dodatno hodati kilometar rješavanju važnog problema, hodati ću drage volje. Ali smatram li takve zahtjeve neutemeljenima, hirom ili nečim sličnim, eto nemira, eto nereda u srcu. Spomenuti telefonski razgovor promijenio je moje planove za sutrašnji dan jer sam prvenstvo dala tuđem planu. Iskustvo me uči, prepustim li se mrmljanju, stvari će se dodatno zakomplicirati. U sličnim situacijama unatoč predznanju ipak se dogodi da nemir preduhitri upamćena iskustva.

Nikada ne bih dopustila ikome da moju ljubav prema najmlađoj sestri dovede u pitanje. A ipak… Kad se nakon rodiljnog dopusta morala vratiti na posao i zatrebala dadilju djetetu, izabrana sam ja. Nije me se baš pitalo hoću li ili ne. To je za mene značilo promijeniti sve životne planove. Nakon neprospavane noći, gadne borbe sa sobom, bune i kuknjave, ujutro me na misi pogodi riječ evanđelja:I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. (Mt 18,5)    O Božjoj volji, nakon ovoga, nije bilo dvojbe. Dvije godine dadiljanja bile su blagoslovljene. Kad bi barem Bog i u drugim situacijama bio ovako jasan i glasan, kuda on okom, ja skokom i sve za pet. Iz ova dva opisana i drugih primjera, prepoznajem navezanost na „svoj plan“ kao veliku zapreku vršenju Božjeg plana sa mnom, uz to i kao hridinu na koju se često nasuče moja ljubav prema bližnjem.

Činilo mi se, dam li polovinu svog vremena drugima, dam li od svojih prihoda više nego li ostavim sebi: to je ljubav. Isplanirala sam tu velikodušnu dozu misleći da je dostatna, nije bila. Nakon mnogih godina kad su se i vrijeme i materijalna dobra iscrpla pitam se: “Nisam li, umjesto svega toga, trebala davati više srca?“

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo