Korizma 26

Mojsije progovori zajednici: „Ovo je Gospodin zapovjedio da se učini.“ Izvede zatim Mojsije Arona i njegove sinove pa ih u vodi opra. Obuče na nj haljinu, opasa ga pojasom, ogrnu ga ogrtačem i stavi mu oplećak. Zatim ga opasa tkanicom oplećka i njome pritegnu uza nj oplećak. Stavi mu naprsnik, a u naprsnik metnu Urim i Tumim. Na glavu mu stavi mitru, a sprijeda na mitru postavi zlatnu pločicu – sveti vijenac – kako je Gospodin naredio Mojsiju.
Uzme zatim Mojsije ulje pomazanja te pomaže Prebivalište i sve što je u njemu, da ih posveti. Sedam puta poškropi njime žrtvenik te pomaže žrtvenik i sav njegov pribor, umivaonik s njegovim stalkom, da ih posveti. Izlije ulje pomazanja Aronu na glavu te ga pomaže, da ga posveti. Potom Mojsije dovede Aronove sinove; na njih obuče haljine, pasovima ih opaše i poveze im zavije, kako je Gospodin Mojsiju naredio.
Tada Aron podiže ruke spram naroda i blagoslovi ga. Pošto prinese žrtvu okajnicu, paljenicu i pričesnicu, siđe. Poslije toga Mojsije i Aron uđoše u Šator sastanka. Kad iziđoše, blagosloviše narod. Slava Gospodnja pokaza se svemu narodu. Ispred Gospodina izbi oganj i sažga žrtvu paljenicu i masne komade na žrtveniku. A sav narod, vidjevši to, viknu od veselja i pade ničice. (Lev 8,5-13 . 9,22-24)

Kako dani odmiču, sve više uviđam da moja korizmena odluka nije laka. Bilo zgodno ili nezgodno, inspirativno ili ne, moram razmišljati, a onda misli oblikovati u riječi. Teško mi je svaki dan disciplinirati misao, tim više što sva čitanja nisu jednako poticajna, nisu jednako u dodiru s mojim trenutačnim raspoloženjima ili životnim zbivanjima. Smisao ove odluke je; držati se u mislima Gospodina, privezati misao na njega, pomažući se čitanjima koja nudi Časoslov. Misli su poput jogunastih konja koje treba pripitomiti, ukrotiti, a uobličavanje misli u tekst je učinkovito sredstvo dresure.
Služba časova u liturgiji Crkve služi tome da tijekom dana svraća misao na Gospodina jer se inače čovjek lako  zaplete u svakodnevne poslove i svjetovne brige, te odluta.
Ljepotu i bogatstvo molitve časova najdublje sam doživjela u samostanu benediktinki u Cresu. Moliti izvan bogoslužnog prostora znatno je teže. Teško je u svjetovnom okruženju postići sabranost koju sam sakralni prostor potpomaže, pa se molitva zna pretvoriti u mehaničko izvršenje obaveze.
U tom pogledu kombinacija molitve i pisanja mi je od velike pomoći.
Baš oni tekstovi s kojima mi je ovo teško išlo, pokazali su se kao najplodonosniji. Natjeraju me na kopanje po sebi, po Bibliji, po sjećanjima, sve dok ne ulovim neku nit koju bih mogla pratiti. Ta me nemoć zna, sa svom mojom slabošću, držati u „privežnji“ za Gospodina i njegovu riječ satima.
Odlomak iz Levitskog zakonika donosi izvještaj o obredu posvećenja svećenika (Arona i sinova) i posvećenja Pomirilišta. I Crkva ima svoje obrede posvećenja. Posvećenje crkve, oltara, ređenje đakona i svećenika… Velika je razlika čitati o obredu ili ga pratiti i sudjelovati u njemu. Obredi posvećenja su posebno svečani, puni liturgijskog bogatstva, puni predokusa Neba, puni sile Duha Svetoga.
Ali, uzalud su posvećeni prostori i posvećene službe ako vjernik nije svet. Mnogi iz neke krive poniznosti gledaju na svetost kao svojstvo rijetkih i izabranih ne shvaćajući da je biti svet zadatak i cilj svakog  vjernika. Iz toga razloga taj si cilj i ne postavljaju, pa kako onda doći do cilja ako ga nemaš ili ne znaš? Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš! (Lev 19,2) ili Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!
Ostvarenje ovog zadatka ne trpi lijenosti, popustljivosti, kampanjstva ni neodlučnosti. A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. (Mt 11,12)
Da bi jednom mogli pristupiti Bogu, živjeti u njegovoj svjetlosti, svetost je uvjet, to je naša haljina za gozbu. Kolike se žene namuče dijetama kako bi mogle obući haljinu za ovu ili onu prigodu, nameću si silu. E pa i nama je potrebna dijeta za haljinu svetosti, i mi sebi moramo nametnuti silu.
Mojsije je Aronu obukao haljinu za službu u Svetištu, nakon što je sve namjestio, stavio mu je mitru, a na mitru zlatnu pločicu, sveti vijenac. Od svih predmeta i ruha koje su izrađivali umjetnici i majstori posljednji je napravljen sveti vijenac, time je završen njihov posao. Na pločici – svetom vijencu, piše: POSVEĆEN GOSPODINU.
Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao. (1 Kor 9, 25-27)
Dakle, potrčimo i trčimo… na to smo pozvani… i osvojimo svoj vijenac.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo