Korizma 15

U one dane sva izraelska zajednica po Gospodnjoj zapovijedi krene dalje iz pustinje Sina. Utabore se kod Refidima. Tu nije bilo vode da narod pije. Zato narod zapodjene prepirku s Mojsijem. Vikali su: „Daj nam vode da pijemo!“ A Mojsije im odgovori: „Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Gospodina?“ Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: „Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?“
„Što ću s ovim narodom! – zazivao je Mojsije Gospodina. – Još malo pa će me kamenovati.“ „Istupi pred narod! – rekne Gospodin Mojsiju. Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi sa sobom štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: Iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.“ Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: „Je li Gospodin među nama ili nije?“
Uto dođu Amalečani i zaratuju s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: „Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću  sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.“
Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zađe u borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon klonu. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj, i on sjede, dok mu Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska.
I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod. Onda Gospodin reče Mojsiju: „Zapiši ovo u knjigu na sjećanje, i utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom!“ Podiže zatim Mojsije žrtvenik i nazva ga: Gospodin mi je stijeg! Jer reče:“Gospodnji stijeg u ruku! Gospodnji je boj protiv Amalečana od naraštaja do naraštaja!   (Izl 17, 1-10)

Odlučih u korizmu ući i proći kroz nju s razmišljanjima nad biblijskim tekstovima. Kako bi moja biblijska molitva imala red i činila koliko toliko cjelinu, odabrala sam svetopisamske tekstove iz Službe čitanja.
Tako se Časoslov pretvorio u mog korizmenog Mojsija vodeći me kroz pustinju svakodnevnice.
Obično dan ranije u popodnevnim satima pročitam sutrašnje čitanje birajući i prepisujući izabrani odlomak. Tako me Riječ prati. S njome idem na počinak i ujutro ustajem; Na postelji se tebe spominjem, u bdijenjima noćnim mislim na tebe. Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži. (Ps 63, 7-9)

Pustinja moje svakodnevnice u sebi nosi razna bremena, obaveze, napasti, događaje, osobe, izazove svih vrsta, nije lako usred svijeta ostati vjeran odluci, niti ritmu molitve. Iako sam radosnog srca krenula u ovaj „projekt“, ima dana kad teško ide i misao i riječ, kad usred bučnog okruženja moram obraniti unutrašnju tišinu, ući iz nemira u mir, potrošiti se u pripravi. Tada mi se čini da riječ ide mimo mene i ne daje ploda. Usred takvih misli dolazi mi  u pomoć Izaija: Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah. (Iz 55, 10-11)

Znajući da je Božja Riječ tu negdje, struji i radi, traži prolaze, prihvaćam i mirim se s time da razmišljanja nemaju uvijek dubinu koja se meni čini „dovoljno duboka“ nego su na rubu banalnosti, „pohabana“ od ponavljanja. Ali idem dalje nošena Riječju, tragajući za dubljim smislom, za odgovorima, hvatajući onu jednu osobitu misao raspršenu i skrivenu, neizrecivu, baš meni namijenjenu, sve dotle dok je ne „skeniram“ i iznađem prava slova koja će je otkriti mojoj pameti, odgonetnuti, dati joj značenje.

Možda sam ponekad u svojoj „žeđi“ drska poput naroda kod Refidima ili bih mogla biti, pa me Pismo poučava. Narod se razgoropadio i Mojsije se po prvi put potužio Gospodinu. Jesam li i ja u nekim prilikama prigovarajući ljudima, optužujući ih, optuživala i iskušavala Boga. Na žalost, jesam. Postoje situacije u kojima smo tek „šahovske figure“. Svi smo na kušnji, jedino je ispravno, prepustiti se s povjerenjem ruci Božjoj. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više  vas malovjerni!  Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati! (Lk 12, 28-31)

Upravo događaj u Masi i Meribi, Pisma kasnije spominju kad govore o otvrdnuću srca, Masa i Meriba od toga dana su sinonim pobune protiv Boga. I baš usred bune, Bog otvara stijenu iz koje poteče voda, voda ozdravljenja, voda života;  daruje jedno novo Danas, novi početak. Imamo i mi svoje Mase i Meribe. Trenutke kad nas je Gospodin umjesto zasluženom kaznom, postidio darežljivošću, kada nam je umjesto da se okrene od nas, otvorio novu mogućnost.
Poslovica kaže da nevolja nikada ne dolazi sama, isto je s napašću. Jeste li pratili njihov slijed? Primijetila sam da mi pad u prvoj napasti koja naiđe, pomaže pobijediti u drugoj, nakon pada koji je prethodio srčanije se borim u idućoj bitki. No ponekad me prva napast toliko izmori da za borbu u drugoj nemam snage. A zna se dogoditi i lančana reakcija iz zla u gore… I evo, nakon nesretnog iskušavanja Gospodina, Izraelcima stiže nova nevolja, pojavljuju se neprijateljski nastrojeni Amalečani.

Sada u tekstu dolazi jedna od meni najljepših slika Starog zavjeta, Mojsije, starac, na vrhu brda, s rukama uzdignutim u nebo donosi prevagu svojima u borbi protiv Amalečana ali borba dugo traje i ruke su umorne, padaju. Jošua i dečki gube u boju, a onda Aron i Hur posjednu starca i držahu mu ruke do zalaska sunca i konačne pobjede.
Čim sjednem pisati, oko mene, krene akcija kućnih „Amalečana“. Najprije sam u tome vidjela napast kojoj se trebam othrvati, što mi nije baš svaki put pošlo za rukom, a onda sam to prepoznala kao trpljenje na kojem sam počela zahvaljivati (umom, osjećaji nisu nalikovali osjećaju zahvalnosti). Susrećući se sa spomenutom biblijskom slikom, u trpljenjima koja prate druženje sa Svetim Pismom, prepoznala sam svoje uzdignute ruke. Ruke koje ponekad klonu, pa ih opet podignem. Te moje ruke stoje uzdignute za nečije bitke. Božja milost je Aron i Hur s moje lijeve i desne strane. Zahvaljivanje Gospodinu pretvorilo se u zahvalnost jer više nije um činio nešto, nego je to, što je do sada um činio, postalo stanje srca.  „Gospodin mi je stijeg!“ S ovim stijegom sigurna je pobjeda u svim bitkama. Večeras se dogodila prva. Pobjeda nad mojim unutarnjim Amalečanima.
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo