PEPELNICA
Vrijeme:2 min, 5 sec
Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će:“Evo me!“ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati. Gospodin će te voditi bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepiti kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ti ćeš graditi na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te popravljačem pukotina i obnoviteljem cesta do naselja. (Iz 58, 9-12)
Vučeš neki teret, vučeš… Nekada danima, nekada godinama. I leđa zabole, a zaboraviš zašto. Odjednom više ne možeš dalje, srce vrišti, suze naviru iz grla, gušiš jecaj, kriješ ga od drugih, i svoju nemoć, predaju i poraz. Kažeš mu: „Ne mogu dalje…“
I on dođe, ponekad još ne znaš da je tu…, a onda reče:“Evo me!“
„Tama će tvoja kao podne postati“ – tama nije izvan nas, te s njom ne koristi vojevati izvan sebe a to uglavnom činimo. No okrenemo li se boju unutar sebe, kadri smo zasjati u tami, osvjetljavajući pri tom i svoju okolinu.
„Ukloniš li iz svoje sredine“ – a sredina, to je moje srce, simboličko središte bića, dakle uklonim li iz srca sve što me ujarmljuje, svijetlit ću. Prestanem li upirati prstom, prestanem li moralizirati, suditi, iskazivati moć i nadmoć ili ovisnost o svemu, svakome i svačemu, već počinjem paliti svjetlo. Netko će reći, nisam u poziciji moći. Taj se grdno vara. Svi smo ovako ili onako u toj poziciji, svi smo upleteni u vrzino kolo, bili bogati ili siromašni, na poziciji ili dispoziciji, svi težimo uspostaviti kontrolu nad drugima. Možemo ucjenjivati materijalnim dobrima, egzistencijalnim, znanjem, najčešće to činimo manipulirajući emocijama.
Bio „kontrolor“ ili „kontrolirani“, a najčešće smo oboje, potrebni smo izlaska. Uklonim li jaram iz srca oslobodit ću se za Boga i On će zasvijetliti u meni i nestat će tama… Nema rješenja izvan nas, niti nas što izvan nas izgrađuje…
„On će krijepiti kosti tvoje“ – osjećaš kako se vraća snaga, teret otkida i krećeš iznova, gradiš, nadograđuješ, pred tobom se otvara cesta, i iza tebe se otvara. Obnavljaš se, a Bog u srcu kao izvor, studenac daje plodnost tvojim koracima…
„Zvat će te popravljačem pukotina“ – i tako ide u ciklusima, otvore se pukotine i popravljaš ih, uvijek ponovo. Tražiš se u svom srcu, prizivaš u svoje srce Boga uvijek iznova, i tako to ide u ciklusima…
Vesna Ujević/Hrvatsko nebo
