Marija Dubravac : Lepoglavska priča
LEPOGLAVSKA PRIČA
“Navik on živi ki zgine pošteno.”
Frano Krsto Frankopan
U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju
Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ‘‘Zorju”
Koči se ogromna tvrđa… Petsto godina broji!
Ne izjede ju vrijeme, tuča, gromovi, hrđa,
Stoljeća klize, ona prkosno stoji.
I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,
Pamti uljeze, bitke i monarhije:
Turčina, Habsburgovca, lukavoga Mađara,
I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije
Jer htjede svaki vrag, Hrvatu sjest na prag.
Sjeća se ‘‘baka” – u tvrđu dođoše pavlini,
Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,
Hrvatski bio im duh.
Tu molili, radili, stjecali svagdanji kruh,
Živjeli za svoj rod.
Donosili su plod i bili Zemlji čast.
A onda carska vlast grabežljivoga stranca,
Josipa drugog, Austrijanca, uze pakleni mah.
Zavlada jad i strah – pavline tjerahu van!
Ništa odnijeli nisu, tek oči suza pune.
Naredbom carske krune
Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan
I posta mnogom uzniku stan.
Govore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi,
Povijest sačuva spom.
Ovdje su patnici bili i krvlju poškropili
Zidine Lepoglave. Bjehu to doba strave,
Doba krvavih muka kada je ‘‘Crna ruka”
I jugobagre svita u ime naroda i Tita
Krojila zakon svoj,
A crven-petokraka usred mrkloga mraka
Lomila Hrvatu kost; kada samice hladne
Gledahu ljude gladne, užas, kletvu i post.
Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla
Da Hrvat mora patit, neposluh kaznom platit,
Ostati vječni crv.
Junak koj’ slušat neće, eto mu puste sreće!
U Lepoglavu s njim! Bljuvati će krv,
Imati neznan grob, stog slušaj ustaško đubre
Rob si i samo rob!
Jednoga dana na radost partizana
U staru Lepoglavu došao čovjek svet.
Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.
Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja
I osmjeh mio, blag.
Čitavom Lepoglavom s pritajenom stravom
Čuo se šapat drag: ‘‘Ljudi, Stepinac to je,
Naš pastir i naš brat! Čuvaj ga Bože s neba,
On rodu svome treba on će nam snagu dat.
On je naš stanac kamen, utjeha, nada i kras;
Vjere i hrvatstva znamen, ponos nam, štit i spas.
On bilo naše sluša i tužnog roda krik.
Hrvatska njegova duša s nama trpi bol.
On naš je mučenik koj’ patnju hrabro kuša
I drži ko čvrstu nit Hrvatsku suznu dol.’’
Nepobjedivi lav, dade se Domu sav
I trpio je rad. Čovjek nevin, prav,
Baš kao Isus Krist.
Iz ponosnoga oka sjala ljubav duboka,
Obraz bio mu čist.
I samo Hrvat osta, nikada izdajica,
A nudiše mu dosta da bude kukavica,
Da im se proda, da se Vragu poda
I bude gazda u Crkvi vazda,
Da vlada s Titom i jugo-svitom;
Ih, kakav mu nudiše raj
I siguran u paklu kraj!
Vrijeme prohuja… Povijest zapisa
Lepoglavsku priču, neumrli spom.
Bjegnu iz zidina klupko crvenih guja
Što trovahu život sinu hrvatskom.
Nestao Josip drugi, nesta krvave juge,
Na doba suza i tuge, ostao spomen klet;
Al’ naš Stepinac živi i nikad neće mrijet;
Danas je blaženik, sutra će biti svet!
‘‘Jer navijek živi koji pošten mrije,
U kome srce hrvatsko bije.”
Slava mu!
Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo