Dijelovi izlaganja dr. Josipa Stjepandića prigodom predstavljanja knjige „Ništa se još promijenilo nije“ 4. veljače 2017.

Najvažnija poruka koju večeras hoću prenijeti jest da ste Vi u Hrvatskoj izloženi jednoj trajnoj podmukloj manipulativnoj kampanji, uglavnom preko kontroliranih medija, s ciljem da bi Vam se trajno ogadila Europska Unija, tako da jednog dana lakše pristanete na „asocijacije na ovim prostorima“. Dat ću Vam vrlo jednostavan primjer:

Na Spomendan na žrtvu Vukovara i Škabrnje objavljena je u 28. minuti središnjeg Dnevnika na HTV1 vijest da Volkswagen otpušta 30.000 djelatnika. Ispravna vijest glasi, što se može provjeriti na mrežnim stranicama: Volkswagen smanjuje (njemački: baut ab, engleski: cuts jobs) 30.000 radnih mjesta. Naime, budući da postoji kolektivni ugovor, otpuštanja su isključena, tako da se smanjenje broja radnih mjesta ostvaruje prirodnom fluktuacijom, prijevremenim umirovljenjem te dobrovoljnim prestankom radnog odnosa uz otpremninu što je ogromna razlika. Ovo naravno nije neka slučajna pogrješka, nego očigledna manipulacija, da bi se valjda prikazalo kako je tamo situacija tako loša.

Ovakvi primjeri doveli su do toga da mnogi od Vas tvrde kako je Europska Unija promašeni projekt. Tomu nije tako. Europska Unija pokrenuta je da se prekine trajno suparništvo izmedu Njemačke i Francuske, iako je sama ideja došla iz Italije. Uz zemlje Benelux-a, te Austriju, to je jezgra Europske Unije, koja će se teško ikad razići, kako god se stvari razvijale, jer su naprosto sudbinski povezani. Europska Unija počiva između ostalog na dva principa: dijalog i suradnja (kooperacija). Dijalog se vodi u različitim europskim institucijama, a suradnja je prakticira najviše u gospodarstvu. Opće je poznato, da nove članice EU u prvim godinama gospodarski procvjetaju jer dolaze u pogodnosti velikih investicija. Devedesetih godina Austrija je nakon ulaska dozivjela veliki uzlet. Živio sam u Grazu i mogao sam uočiti ogromne promjene na južnom industrijskom dijelu. Deset godina kasnije to se dogodilo bivšim socijalističkim zemljama. U Hrvatskoj se to nije dogodilo, zato što gotovo nikako ili premalo gospodarski surađuje s drugim zemljama, poglavito Njemačkom. To nije krivnja „zlog Brisla“ nego hrvatske politike!

Vi se sigurno sjećate situacije na početku migrantske krize 2015. godine. Tri zemlje (Mađarska, Slovačka i Poljska) oduprijele su se planovima iz Brisla da preuzmu dio izbjeglica. Za mene je problematično to potpuno odbijanje. Nasuprot njima, Hrvatska je bila vrlo susretljiva prema migrantima. Godinu dana kasnije donesene su odluke o podizanju tri nove automobilske tvornice u istočnoj Europi. Pogodite koje su ih tri zemlje dobile!? Da, Mađarska, Slovačka i Poljska dobile su kapitalne investicije, dok Hrvatska uopće nije bila u kombinaciji, jer hrvatska politika nije radila ono što joj je bila dužnost.

Da se razumijemo: jedna takva tvornica zapošljava skupa s dobavljačima 5-6 tisuća ljudi i ostvaruje promet u visini 2,5-4% hrvatskog BDP. Kad bi se po jednu takvu tvornicu podiglo svaku godinu, onda ne bi bilo problema s gospodarskim rastom, te drugim povezanim temama u Hrvatskoj.

Budući da radim u automobilskoj industriji, redovito dobijam povlaštene informacije. Tako sam 2014. godine preko prijatelja dostavio informaciju o planiranoj velikoj investiciji tadašnjoj kukulele vlasti. Oni su takav prijedlog, pa i mene naprosto ismijali. Novu informaciju sam dobio 1. ožujka 2016. godine, koju sam iste večeri proslijedio tajnicima „Timskog Tima“, te županima u Splitu i Sisku, te gradonačelnicima u Karlovcu i Zadru. Svi su žurno reagirali osim „Tima“, koga su mediji predstavljali velikom gospodarskom zvijezdom, te njegova ministra Panenića. Župan Ževrnja je čak jednog savjetnika postavio na taj planirani projekt, s kojim sam redovito kontaktirao. Međutim, predsjednik Vlade, koji je dva puta bio u posjetu Njemačkoj, izgleda uopće nije bio zainteresiran za takve poslove. Više puta mi se činilo da je političar Orešković dvojnik, koji je ukrao identitet onome pravom Oreškoviću.

Trenutno se opet govori o investicijama u dvije nove automobilske tvornice, koje bi mogle otići u Sloveniju i Portugal. Moram priznati da ove informacije nisam ni pokušao proslijediti u Zagreb, kad sam vidio kako je jedna potpuno nekompetentna osoba, povrh toga u školskome primjeru sukoba interesa, dovedena iz Beograda za ministricu gospodarstva i potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske!

….

Kad govorim o tome da se ništa još promijenilo nije, onda to ima više razina. Budući da sam vrlo mlad otišao u inozemstvo, tamo me zatekao i Domovinski rat, pa sam se priključio jednoj skupini Hrvata u Mannheimu, te smo eto “ratovali” (kako je to govorila moja supruga) na jedan vrlo specifičan način. Ja sam kao najmlađi dobio zadaću da pišem, sto sam s velikom elanom činio, pa je nastao material od više registratora. Hrvatske diplomacije nije bilo, pa nismo mogli očekivati da netko preuzme taj posao.

Kad bismo malo zavirili u moju zbirku, to su sve pisma na isti kalup: netko je u nekom mediju napao predsjednika Tuđmana, a zapravo je gađao Hrvatsku. Ja sam braneći prvoga hrvatskog predsjednika zapravo raširio moj mali, primitivni štit ispred Hrvatske.

Nakon više od dvadeset godina našao sam se u sličnoj situaciji. Napadaju Hrvatsku napadajući neku zamjensku metu (hrvatske branitelje, istaknute domoljube poput Marka Perkovića Thompsona ili moga imenjaka, Katoličku Crkvu i njezine čelnike poput biskupa Košića itd), a hrvatska diplomacija kao da ne postoji. Zapravo bi bilo najbolje sve diplomate vratiti u Hrvatsku, a ostaviti samo konzularna predstavništva. Ništa se promijenilo ne bi.

Druga stvar koja je utjecala na moje angažiranje je promjena njemačke politike prema Hrvatskoj. Koliko dugo sam ja u Njemačkoj, ta je politika bila prijateljska i saveznička. Očigledno je da se tu nešto promijenilo, iako je ugled Hrvatske u njemačkome narodu nepromijenjen. Oko 20 milijuna Nijemaca svake godine idu na dopust svuda po svijetu, 2 milijuna od njih dolaze u Hrvatskoj, najveći broj od njih ponovno. U mojoj firmi polovica zaposlenih dolazi redovito u Hrvatsku, a naš predsjednik uprave je sigurno posve slučajno prebacio svoju brodicu iz Grčke u Skradin, gdje ja ljetujem. Puno bih Vam dobroga mogao pričati o položaju Hrvata u Njemačkoj. U takvome okruženju njemačka politika, koju predstavlja Angela Merkel, uspješna političarka na zalazu svoje karijere, sigurno ne moze ići protiv svog naroda, koji cijeni nas Hrvate. Po ugledu nismo ravni Švicarcima, Šveđanima ili Japancima, ali smo sigurno ispred Francuza i Talijana. Šteta da to hrvatska politika uopće ne koristi!

U takvom vrlo povoljnom okruženju objavljeno je lani više vrlo ružnih priloga o političkoj situaciji u Hrvatskoj, koji su očigledno bili napravljeni u Hrvatskoj i podmetnuti njemačkim novinarima, da bi se onda u Hrvatskoj prikazala tobožnja velika zabrinutost njemačke javnosti zbog tobožnje fašizacije u Hrvatskoj. Neke moje reakcije možete naći u knjizi.

Nakon što je na Drugoj njemačkoj televiziji (ZDF) objavljen jedan manipulativni prilog protiv tadašnjeg ministra Hasanbegovića, koji se temeljio na očigledno krivotvorenoj izjavi prof. dr. Renata Matića, hrvatskog branitelja, napisao sam oštro pismo glavnome uredniku ZDF-a. On mi je žurno odgovorio, ustrajavajući u iznesenim neistinama. Potom sam mu ja priprijetio kaznenom prijavom zbog očigledne krivotvorine, pa se razvila žustra rasprava, u koju se umiješala i gospođa Eva Schiller, za sporni prilog odgovorna urednica studija u Beču. U nekome trenutku sam ustvrdio da oni zbilja nemaju pojma o situaciji u Hrvatskoj, te pozvao gospođu Schiller da bude moja gošća u Kninu na Dan pobjede, hrvatskih branitelja i domovinske zahvalnosti. Uslijedio je šok, pa se gospođa nakon nekog vremena zahvalila zbog drugih obveza, te poslala televizijski tim da u Kninu preuzme izjave od autentičnih Hrvata poput akademika Reinera i Pečarića.

Gospodu Schiller držim za riječ pa se nadam da će moj poziv prihvatiti ove godine. Ne treba se čuditi činjenici da nakon tih mojih prosvjeda nije objavljen nijedan ružan prilog o Hrvatskoj na toj televiziji.

Ovaj mali primjer pokazuje zapravo u čemu je problem. Nitko se u Hrvatskoj javno ne pita (a) zašto je Njemačka promijenila svoj odnos prema Hrvatskoj i (b) kako taj odnos vratiti na onu razinu kakva je nekad bila. Ja naravno ne znam da li i što čini današnja hrvatska politika, ali bih mogao Vama nazočnima dati jedan vrlo konstruktivan prijedlog. Budući da među Vama vidim gospođu Rozaliju Bartolić, predsjednicu Udruge udovica Domovinskog rata, predlažem joj da sa skupinom udovica uputi poziv za razgovorom njemačkome veleposlaniku u Zagrebu, te da ga informira o široko rasprostranjenome mišljenju da njemačko popuštanje Srbiji vodi u novi rat. Isto tako predlažem da se okupi skupina hrvatskih dragovoljaca te da oni neovisno zatraže razgovor s veleposlanikom. Tko će njemačkoj politici bolje objasniti moguće probleme s razbojničkom državom Srbijom ako ne branitelji i stradalnici Domovinskog rata?

Takvi posjeti sigurno ne bi ostali bez odjeka. Ja sam za vrijeme Domovinskog rata s prijateljima često posjećivao njemačke političare, noseći im informacije za koje smo vjerovali da su im nove. Tako smo bez prepreke stigli sve do tadašnjeg predsjednika Vanjskopolitičkog odbora Bundestag-a Karsten Voigt-a.

….

I ja se moram osvrnuti na mučnu situaciju oko pozdrava “Za Dom spremni”, te napada na simbole domovinskog rata poput ploča u spomen poginulih pripadnika HOS-a. Bio sam zgrožen kad je hrvatski vitez Josip Šimunić bio onako bezdušno kažnjen, jer ga poznajem iz Njemačke, gdje je kao uzoriti športaš dao ogroman doprinos ugledu Hrvatske. Kod svojih prijatelja i znanaca širom svijeta raspitao sam se kakva je situacija kod njih. Da skratim: nisam našao nikoga tko ne bi bio za dom spreman, osim one radikalne manjine hrvatskih izroda i otpadnika. Ako bi hrvatska vlast pokušala kriminalizirati taj pozdrav, onda bi ona prekršila Pristupni ugovor Hrvatske Europskoj Uniji, jer je pojam “za dom spreman” dio europske kulturne stečevine. Onima među Vama, koji bi zbog tog pozdrava mogli imati problem s pravosudnim organima, nudim svoju pomoć kao svjedoka pred sudom.

Ako bi se hrvatska vlast zbilja usudila taj pozdrav staviti izvan zakona, onda već sada mogu najaviti da ću sa skupinom hrvatskih iseljenika tužiti Republiku Hrvatsku zbog grubog kršenja ljudskih prava građana Europske unije, koji su naviknuti da je biti “za dom spreman” nesto plemenito i lijepo. To bi bila zbilja groteskna situacija, ali morat ćemo to učiniti, ako nas na to prisile.

….

Svoje ću izlaganje završiti primjerom što bi se moralo dogoditi da bih ja povjerovao da je Hrvatska doista krenula naprijed. Svi znadete da je moj imenjak izvrstan matematičar na jednom izrazito teorijskom području, za kojeg ja dosad nisam našao prakticnu primjenu. Da je u Njemačkoj, tamošnji ministar znanosti sigurno bi mu ponudio da se uključi u kakav primijenjeni projekt npr. simulacija nastanka vodene stihije i obrane od poplave, kakva se svake godina dvaput događa npr. u Sisku. Dobio bi dodatak na plaću i priliku da sa skupinom znanstvenika drugih profila (hidrolog, građevinac, konstruktor) napravi nešto s praktičnim značenjem za opće dobro. To je na žalost jedan mali primjer o kojem hrvatska politika uopće ne razmišlja, pa je situacija takva kakva jest.

  Dr.Josip Stjepandić 

Hrvatsko nebo