Nacija, narod i građani i manjine

Nacija, narod i građani i manjine

U tjedniku Hrvatsko slovo objavljena su dva napisa koja se tiču poimanja nacije, naroda i građanina. Riječ je o članku g. Rudija Tomića pod naslovom “Je li hrvatski narod još nacija?” (Hrvatsko slovo br. 801 od 27. kolovoza 2010. ) te o članku g. Branka Barbića pod naslovom “Diskriminacija među državljanima” (Hrvatsko slovo br. 804 od 17. rujna 2010.)

Cijenim dobru nakanu autora, nu držim da nisu na najbolji način unijeli jasnoću u temeljne pojmove koje su tretirali u svojim radovima.

Neka mi bude dopušteno intervenirati u ovoj stvari jer je neophodno pojašnjenje i unošenje jasnoće u pojmove glede kojih postoji prava zbrka i nerazumijevanje, ne samo u široj javnosti nego i u političkoj i znanstvenoj javnosti.

Tko je građanin?

Gospodin R. Tomić s pravom ističe uporabu pojma “građanin” umjesto Hrvati i hrvatski narod. Jasna ja nakana onih koji to čine da se ne spominje ili da se što manje spominje hrvatsko ime bilo za pojedinog građanina ili za narod u cjelini. Međutim, argumentacija mu nije najbolja. Kad spominje da riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje i navodi : pripadnika građanskog staleža, čovjeka rođenog u gradu, stanovnika grada, naslov koji se dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu. G.Tomić je izostavio još jedno značenje te riječi : državljanina tj. čovjeka koji uživa sva građanska prava.

Ne mogu, a da ne istaknem još jednu netočnost i napisu g. Tomića. Među inim veli : ” Da nije bilo takvih građana (političke izdajice) nikad se hrvatski narod ne bi ‘ujedinio’ sa Austrijancima , Madžarima, Talijanima i Srbima … U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporabe jezika i kulturnih manifestacija.”

Ne znam čemu mu je trebalo to pretjerivanje. Moj je otac pod Austrijom u Pazinu polazio Veliku hrvatsku gimnaziju i imam o tomu njegove svjedodžbe među inim i s potpisima hrvatskog pjesnika Vladimra Nazora koji je na toj školi predavao matematiku. U Jugoslaviji pak sam se uvijek izjašnjavao Hrvatom, a znamo da su postojale i pod tom bivšom državom kulturne manifestacije posve hrvatskog kulturnog identiteta. Podsjetimo se na festivale Kajkavske popevke, MIK, Split itd. itd. Dakle, nije bilo zabranjeno biti Hrvatom, nego nije bilo poželjno isticati svoje hrvatstvo. Isticanje hrvatstva se tretiralo kao provokaciju.

Što je to nacija?

U Rječniku stranih riječi B. Klaića nacija se određuje na sljedeći način:

nacija lat. (natio – rod, svojta, pleme, skup) narod, historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika , teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, a prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti.

Nisam zadovoljan tom definicijom nacije. Ne pravi razliku u odnosu na narod.

Za razliku od Klaića u Rječniku hrvatskoga jezika u redakciji Ante Šonje naciju se određuje tako što se čini razliku između dva poimanja riječi “nacija” i to na sljedeći način:

nacija (lat) ž pol 1. osviješten narod koji ima svoj teritorij, zajedničko podrijetlo, povijesnu svijest te jezično, kulturno i gospodarsko jedinstvo: hrvatska …, poljska …, njemačka …, flamanska …, 2. politička zajednica okupljena pravnim i gospodarskim normama unutar jedne države, politički narod: američka…, švicarska …, belgijska …

Dakle, u Šonjinom rječniku je jasno ukazano na razliku između pojma nacije i naroda.

Međutim pojam nacije nije istoznačan u cijelome svijetu.

Što je pisao o naciji Josip Županov?

Naš znameniti sociolog Josip Županov je pisao o različitom poimanju nacije u knjizi “Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma” pod naslovom “Nacionalitet i etnicitet “. Piše među inim o različitom poimanju nacije u Americi, i Zapadnoj Europi i u srednjoj Europi i u našim prostorima. U SAD-u je nacija identična s državom: svi pojedinci koji imaju američko državljanstvo pripadnici su američke nacije.

Tamo gdje se nacionalna država formirala u ranom razdoblju industrijalizma, – npr. u Engleskoj i Francuskoj, pojam nacionalnosti približio se američkoj definiciji. Francuzi, francuski državljani se privatno mogu smatrati Normandijcima, Korzikancima, Alzašanima itd. ali službeno je njihova nationalite francuska, svi su Francuzi.

Županov veli da je u Francuskoj “samorazumljivo da Senegalac koji ima francusko državljanstvo ‘politički Francuz’, ali nazvati Srbina koji ima hrvatsko državljanstvo “političkim Hrvatom” smatralo bi se provokacijom.”

Priznajem da bi se to i tako smatralo kako veli g. Županov, ali to je objašnjivo samo time što su pojmovi nacionalnosti i etnciteta – pobrkani i što se ne razumije ili ne želi prihvatiti to što znači biti pripadnik određenog političkog naroda. Jer nacija i nije ništa drugo nego drugo ime za politički narod. Pa se na taj način u toj zbrci koristi dva imena za isti pojam ovisno o tome što nekome odgovara. Kad je riječ o korištenju državljanskih prava tada su pripadnici hrvatskog političkog naroda, a kada se radi o korištenju etničkih prava tada se pozivaju na nacionalna prava. U tom slučaju svoj etnicitet izjednačuju s nacionalitetom.

Postoje li nacionalne manjine?

Ne postoje. Ne postoji drveno željezo, pa tako niti može postojati manjinska nacionalnost. Županov nije uočio da je pojam nacionalne manjine u sebi proturječan, jer drži da su nerazjašnjeni pojmovi oko nacionaliteta i etniciteta nešto što je samo po sebi datost u srednjoj i jugoistočnoj Europi, a ne posljedica političke nezrelosti i zaostalosti tih područja, koju je zaostalost moguće i nužno – prevladati odnosno od etničkih se manjina svjesno stvara konkurenta naciji. Naime, jednoj državi postoje jezične, etničke, i kojekakve druge manjine, ali ne i nacionalne. To ne znači da u jednoj državi ne može postojati više nacija, ali one u tom slučaju nisu manjinske bez obzira na broj njihovih pripadnika. U saveznim državama ako ih čine pripadnici različitih naroda tada su oni ravnopravni bez obzira na njihov broj. Etničke manjine nasuprot tome su uklopljene u matičnu naciju, a nacionalne manjine su pak sa svojim proturječjem u sebi po svojoj biti subverzivni element u svakoj državi. Traže veća politička prava od onih koja imaju drugi građani i teže ka pretvaranje jednonacionalne države u višenacionalnu. To je ona slabo prikrivena opasnost od “nacionalnih manjina”, što se u nas ponajbolje vidi kod srpske etničke manjine.

Hrvatska je nacionalna država Hrvata već samim tim što su u njoj većinski narod odnosno već samim tim što je Hrvatska neovisna država. Naime, nacionalnost se ostvaruje kroz državu, narod se konstituira u naciju kroz svoju državu. I svi pokušaji definiranja hrvatske države kao nacionalne države Hrvata su samo zamaglili tu očiglednost. Jer se u definiranju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, uvijek pristupalo s nepotrebnom obazrivošću odnosno sa strahom, te se definiranju Hrvatske dodavalo i druge narode ili narodnosti (što je isto) kao, eto, Hrvatska je i njihova država. Ta naravno da je Hrvatska i njihova država, ako su hrvatski državljani.

Na taj se način u definiranje hrvatske države svjesno ili nesvjesno unosilo – pomutnju.

Naima, nepotrebno je ili bolje reći , pogrješno je isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, jer je ona isto tako nacionalna država i srpskog naroda, kao što je i nacionalna država svih drugih naroda, ali uvijek i samo pod uvjetom da su i prvi i drugi i svi drugi – njezini državljani. Oni kao državljani hrvatske države svi zajedno čine hrvatsku naciju.

Do takve zbrke u našemu Ustavu je došlo zbog pojmovne zbrke i izjednačavanja pojmova nacije i naroda. Pa tako, nakon što su u Ustav uvršteni Bošnjaci i Slovenci, ipak su u Ustavu izostavljeni pripadnici svih drugih naroda koji nisu spomenuti u Ustavu, a hrvatski su državljani i Hrvatska je njihova država kao i etničkih Hrvata koji su državljani Hrvatske. Zar nisu ravnopravni državljani Hrvatske i Sudanci, Brazilci, Iračani, Indijci i toliki drugi koji imaju hrvatsko državljanstvo i koji čine hrvatski politički narod, hrvatsku naciju. Što ćemo učiniti kad bude u Hrvatskoj nekoliko stotina ili tisuća Kineza? Zar ćemo i tada mijenjati naš Ustav?

Ja sam se zgrozio kad sam saznao za slučaj jedne 85-godišnjakinje koja živi u Italiji. Ona je talijanska državljanka, a potječe iz Istre. Ona Hrvatica, u ono doba, optirala je za Italiju. Inače je rođakinja poznatog pok. prof Novljana koji je bio sveučilišni profesor u Zagrebu. Pred kraj života htjela je posljednje godine života provesti u rodnom kraju i biti pokopana na groblju u rodnom mjestu. Podnosila je molbe našim vlastima preko odvjetnika i rođaka i do sada je četiri puta bila odbijena od hrvatskih vlasti. A imala osiguran smještaj u Hrvatskoj, zdravstveno osiguranje i mirovinu dovoljnu za život. Prema tome, bila bi samo od koristi za Hrvatsku, a ni na kakvu štetu.

Pogleda li se propise o kretanju i boravku stranaca u Hrvatskj vidi se kako se Hrvatska odnosi prema etničkim Hrvatima jednako kao prema nekome koji nema i nikada nije imao nikakve veze s Hrvatskom.

Čemu služi ono razvodnjeno definiranje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda ? Za unutarhrvatske odnose, da Hrvati ne bi bili svoji na svom, a prema Hrvatima u inozemstvu pak se ponašaju naše vlasti kao da je riječ o mogućim špijunima koji bi mogli nauditi sigurnosti Hrvatske.

Sporne Izvorišne osnove Ustava RH

Budući da je riječ o zbrci koja ima u nas ustavni značaj jer je unijeta u naš Ustav citiram taj relevantni dio Izvorišnih osnova kako bi se vidjelo svu apsurdnost toga dijela Ustava koji je još i sam po sebi proturječan.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

Što je, dakle, nacija?

Državljanstvo je pravni pojam i označuje pripadnost određenoj državi. Pravni izraz toga je domovnica i putovnica. Naravno da državljanstvo daje i kojekakva druga prava: pravo birati i biti biran, pravo na socijalnu pomoć, pravo biti nastanjen u svojoj državi itd. Sva su ta prava neovisna u etnicitetu, o narodnosti državljana. Državljani su isti bili oni Hrvati, Srbi, Mađari, Slovenci itd.

Nacionalnost nije pravni pojam. Mislim da spada u sociološke pojmove. Nacija nije pravno određena. Zato se toliko i priča o njoj i izaziva zbrku, jer svatko podrazumijeva pod tim pojmom nešto drugo. Koliko se sjećam u talijanskom Ustavu nema ni riječi o tome da je Italija nacionalna država talijanskog naroda. Međutim, to ne znači da ona nije nacionalna država talijanskog naroda. Nacija je sociološka činjenica, a ne pravna činjenica. Nacija postoji ili ne postoji, ali neki se narod ne može konstituirati kao nacija ako nema svoje države. Međutim, nije dovoljno da postoji zajedničko državljanstvo da bi nastala nacija. Tome mora pridoći i još jedan nepravni, nematerijalni duhovni činitelj.

Naciju bi se moglo definirati kratko i jasno:

Naciju čini narod ili narodi koje veže zajedničko državljanstvo u dužem vremenskom razdoblju i koji imaju svijest o svom zajedništvu u državi koju drže svojom domovinom.

Zato je uzaludno isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, ako smo Ustavom ustanovili nacionalne manjine. One su same po sebi negacija Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Naravno, hrvatski su državljani i prema tomu pripadnici hrvatske nacije, ne samo pripadnici hrvatskog etniciteta nego i pripadnici svih etničkih skupina koji imaju hrvatsko državljanstvo.

Jedno su jezična, kulturna i druga prava kao naroda, a posve je nešto drugo imati u političkom ustroju posebna prava. I zato je u Ustavu trebalo istaknuti ne u izvorišnim osnovama nego kao ustavnu normu da se svim etničkim manjinama jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti ostvarivanje etničkih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnog svijeta. Ništa manja, ali niti ništa veća prava od onih koja se jamče etničkim manjinama po važećim konvencijama o zaštiti etničkih manjina.

Jer, posebna politička prava, pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor od strane etničkih manjina je u izravnoj suprotnosti s temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti građana. Zato plediram za građansku državu Hrvatsku u kojoj će svi građani biti pred zakonom jednaki. Jednako izborno pravo aktivno i pasivno. Jer ovako kako je ti uređeno danas, imamo građane koji su jednaki i koji su jednakiji.

Vinko Buretić/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo