M. Ljubić : Zašto se o kriterijima izbora rukovodstva HRT-a ne vodi žestoka stručna i javna rasprava?

 Zašto šutnja o izboru rukovodstva HRT-a – najvažnijega društvenog regulatora?

Jedno od najčešćih pitanja u hrvatskom političkom i javnom diskursu, a isključivo vezanih za aktualne površinske, te prije svega dubinske prijepore, jest – može li se bez državne i jasne političke intervencije aktualne vlasti, uspješno uspostaviti primjerena društvena ravnoteža u Hrvatskoj? Bitno je to naglašavati, jer je jasno svakome da je neravnoteža u dubini hrvatskoga društva golema, da je potpuno neproporcionalna i da s političkog i svjetonazorskog stajališta izrazita manjina u hrvatskom narodu, zapravo kontrolira najvažnije centre moći i upravlja u biti svim relevantnim nacionalnim resursima. Tu valja naglasiti da stalno inzistiranje na tome da pojedini politički, javni ili aktivistički istupi stvaraju atmosferu sukoba ili podjela u društvu, nije ništa drugo nego pokušaj stvaranja lažne atmosfere i privida stanja, koje u biti ima za cilj prikriti stvarne razmjere dubokih društvenih podjela, koje realno postoje i koje su izraz potpuno nepomirljivih interesa. A to je izravno podupiranje zadržavanja postojećega neodrživoga stanja.To se najbolje i najočitije vidi u javnosti, a javnost kreiraju upravo mediji pod gotovo potpunom kontrolom te manjinske strukture.

Upravo zbog te nadmoći, svaki dolazak deklarirane desnice na vlast u Hrvatskoj, već godinama prati očekivanje i iščekivanje, hoće li se konačno uspostaviti zdrava, poticajna i razvojno konfliktna društvena ravnoteža, koja će na racionalnim i dijaloškim temeljima zapravo voditi pročišćavanju golemih nakupina naslijeđenih i nanovo stečenih, te proizvedenih vrijednosnih i ukupno društvenih slabosti u društvu. Činjenica jest da se nakon formiranja samostalne hrvatske države, proces uspostave nacionalne državnosti, političke i društvene kulture iako je sve predstavljano drugačije, usmjeravao unatrag, na trajnije učvršćivanje prethodno stečenih društvenih pozicija, još iz vremena komunističke Jugoslavije. A to je nužno, po definiciji bio i proces urušavanja nacionalne državnosti i sprječavanja razvoja autentične državotvorne kulture hrvatskoga naroda.

Nemoguće je naime pomiriti naslijeđenu antihrvatsku jugoslavensku političku kulturu i paradigmu uopće, s potrebom i vizijom kulture državnosti hrvatskoga naroda, jer su to međusobne negacije u svim bitnim elementima. Pogotovo je opasno pristajati na legitimitet strukture bivše Jugoslavije, koja je svoje izvorište nastavila tražiti i našla nakon propasti bivše države u širim globalističkim i internacionalnim identitetima, tražeći pokriće i polazište za osporavanje autentičnoga hrvatskog identiteta. Zbog toga je u Hrvatskoj nužno u svakome trenutku točno znati kakav sadržaj predstavljaju pojmovi europejstvo, demokršćanstvo, europske politike, europska sigurnost, europska vanjska politika, europski okvir prava nacija, naroda, nacionalnih manjina, do građanskih prava. Sve su to pojmovi i sintagme koje zbog naslijeđa koje imamo i aktualnih interesa u neposrednome susjedstvu čine prirodan zaklon otvorenim destruktivnim silnicama u Hrvatskoj, pa i otvoreno neprijateljskim programima i njihovim nositeljima.

Europejstvo u Hrvatskoj i Njemačkoj – nemaju veze jedno s drugim

Jednostavno, pri svakome pristupu bilo kojemu problemu u Hrvatskoj, mora se imati na umu da pojam europejstvo u Njemačkoj ima jedan sadržaj, u Hrvatskoj drugi, da pojam različitosti i politička konkurencija u Njemačkoj ima jedan, a u Hrvatskoj drugi sadržaj. Drugim riječima, njemačko europejstvo i europejstvo Ive Josipovića, Zorana Pusića,Gorana Radmana ili Milorada Šikarića s HRT-a nemaju veze jedno s drugim. Nijemci potiču njemačke različitosti, ova ekipa nameću hrvatskim različitostima – tuđe, Nijemci razgovaraju, ova ekipa pokušava uništiti suparnika i to nazivaju razgovorom. Naslijeđeno idejno izvorište im je uostalom – smrt, a suparnik – neprijatelj!

Ni jedna civilna i nepolitička organizacija u Hrvatskoj ne može postići svoju nacionalnu relevantnost bez najuže sprege s medijima, pri čemu je bitno postići privid relevantnosti ispod kojega se najčešće ne krije ništa dobro ni razvojno, izuzev obične i nasrtljive destrukcije ispod visokozvučnih internacionalnih pojmova. Posebni status ima HRT, ne toliko zbog svoje dominacije u gledanosti pojedinih programa, već zbog svoje realne moći i infrastrukture. Svi prijepori, svi sukobi u društvu, sve razdjelnice suvremene Hrvatske najbolje sei najočitije vide i prelamaju preko HRT-a za koji se godinama vodi otvorena bitka, sa stalnom, ponekad radikalnijom, ponekad puzajućom antifašizacijom ili deidentifikacijom te medijske kuće. Kad je na vlasti navodna ljevica, tada se primjenjuju radikalne i revolucionarne metode preuzimanja pozicija, a kad je na vlasti deklarirana desnica, te pozicije štite internacionalizirajući zatečeno stanje kao autonomnu profesionalnu stečevinu upravo nekritičkom primjenom standarda u zemljama u kojima ne postoji politički i javni prijepor o tome treba li ili ne treba nacionalna suverena država. Tako se izravni nasrtaji na same nacionalne državne temelje predstavljaju kao demokratska stečevina, destrukcija kao legitimna ideja, a njeni nositelji kao legitimni protagonisti i borci za uzvišene civilizacijske ciljeve. Tako predstavljena paltforma ima svoja uporišta i u zainteresiranim međunarodnim centrima moći i utjecaja, kojima je primarni interes modeliranje jugoistoka Europe bez obzira na volju naroda, pa često takav pristup postaje i konkretna politika prema Hrvatskoj.

Isti se model primjenjuje na obrazovanje, znanost, kulturu, zapravo na sva najvažnija identitetska područja državnoga uredovanja i djelovanja.

Je li to slučajno?

Naravno da nije.

HRT je najvažniji regulator društvene klime

Upravo je u tijeku izbor za novoga ravnatelja HRT-a, pa, iako u javnosti gotovo ni riječi nema o tome, nema nikakve sumnje da se već mjesecima vode žestoke priprema za zauzimanje te prevažne društvene i nacionalne pozicije. Upravo to i jest razlog zbog čega taj proces prolazi bez gotovo ikakvoga javnoga interesa politike, ali i najvažnijih medija. Prevedeno, i „naši“ i „njihovi“ rade svoj posao u tišini. Zbog toga ni jedni ni drugi nisu – naši.

HRT je apsolutno njavažniji regulator društvene klime u Hrvatskoj, instrument usmjeravanja cjelokupnih društvenih gibanja, afirmacije jednih i destrukcije drugih vrednota, poticanje savim konkretnih ideja, namjera, programa, te što je najvažnije u ovome trenutku, ključni društveni arbitar poželjnih vrijednosti hrvatskoga naroda. Koliko god to surovo zvučalo Maja Sever ili Jagoda Bastalić stvaraju društvenu klimu u Hrvatskoj. Hoće li Maja Sever ili Milorad Šikarić i nadalje odlučivati o stanju duha nacije izravno ovisi, prvo, od političke namjere vladajućih, drugo, od novoga ravnatelja HRT-a. Pa tko voli, nek izvoli. HRT, bez obzira na gledanost pojedinih emisija, pa i cijelih programa, ima infrastrukturu koja presudnu utječe na stvaranje dojma u javnosti, a dojam je u politici i društvenim odnosima najčešće vrlo materijalna kategorija, koja se nakon formiranja u javnome diskursu izravno prenosi i reflektira na sustave upravljanja hrvatskim društvom. Na državnu politiku, na politike u kulturi, obrazovanju, civilnom društvu, gospodarstvu, razvoju odnosa ljudi prema svome narodu, zemlji, svome užem ili širem okruženju, ukratko prema svemu. Razlog tome je što je HRT javna pozornica koja pripremom, odabirom, selekcijom i pružanjem infromacija jednostavno čini neke događaje stvarnima, neke nepostojećima. Tisuće je primjera za to.

Proizvodnja lažne bitnosti

Ako HRT pošalje novinarsku ekipu s kamerama na zagrebački trg i prenese u informativnim emisijma bilo kakav događaj, pa i navodni prosvjed „žena“ protiv Trumpa, kojemu će nazočiti desetak plaćenih aktivistkinja, onda je taj događaj postao relevantan, poruka, nosi određeni značaj, a te žene, koliko god bile realno nebitne a njihove ideje i programi opskurni, postaju važne. A da se na drugom zagrebačkom trgu dogodio skup s deset tisuća ljudi, ako kamere nisu zabilježile događaj i novinari prenijeli informaciju o tome cijeloj Hrvatskoj, jednostavno će ostati da događaja nije bilo. Televizija je zbog toga apsolutna nužnost svakodnevnoga ravnanja ljudi prema svemu izvan njihovoga vidokruga, a poglavito prema društvenim vrednotama i činjenicama.

Krug u upravljanju društvenim procesima se zatvara tako, što tako proizvedena lažna bitnost, kad je već proizvedena i o njoj formiran javni dojam, postaje subjekt u donošenju odluka o politikama, pa i o izravnom utjecaju na programe HRT-a. Krug se tako zatvara, postaje sve nepropusniji što je njegovo polazište podmuklije, a ciljevi u odnosu na proklamacije lažniji, a posljedice takvoga sustava odlučivanja sve pogubnije.

Očekivati zbog toga da se taj krug sam od sebe otvori relevantnoj konkurenciji, da se proširi, da u njemu sudjeluju uistinu relevantni i konkurentni subjekti, bilo personalni, bilo institucionalni, bez intervencija nadležne države je – smiješno. Niti se na taj proces može primijeniti princip autonomije i regularnoga društvenoga konflikta, jer ga ne može biti u situaciji kad je jedini način opstanka tako formiranoga lažnoga dojma, privida – eliminacija pitanja, radoznalosti, konkurencije, takmičenja. Konkretno, očekivati da Radi Borić proradi svijest o društvenoj odgovornosti ili minimum političke etike pa se nakon formiranja opskurne Nove ljevice zahvali na sudjelovanju u Petom danu, je budalaština. Taj kriterij, kao i sve slične etičke, civilizacijske, u konačnici kriterije pristojnosti, Rada Borić i kompanija primjenjuju na – drugima, jednako kao što je primjera radi primjena znanstvene etike na Barišiću, makar i etičkih svetaca poduprtih gomilom nadriznastvenika, težak društveni poremećaj, koji svugdje u svijetu riješava onaj tko je odgovoran za društvena pravila.

A to u uređenom društvu može samo – država.

Odnosno u slučaju Rade Borić – ravnateljstvo i urednička hijerarhija HRT-a. Šutnja o tome, toleriranje takvih incidenata, nužno vodi u razvoj incidenata u pojavu, a pojave u zakonitost. Tako se dobija kvarno društvo kakvo danas imamo.

Jedan od čelnika udruge UiO Krešimir Planinić neki je dan upozorio na posljedice takvoga utjecaja Televizije, iako nije izravno apostrofirao ni HRT ni medije u cjelini. Upozorio je na zastrašujuću politiku državnoga poticanja civilnih udruga, koje dobivaju iz državnoga proračuna milijarde kuna već godinama bez ikakvih valjanih kriterija, bez mjerljivosti rezultata ili ciljeva. Pojmovi kao zalaganje za demokratizaciju, suočavanje s prošlošću, bolje obrazovanje, zalaganje za toleranciju, dijalog, su najobičnije floskule, jer se ni jedan od tihpojmova ne može mjeriti valjanim društvenim ili egzaktnim mjerilima, niti je moguće steći valjani uvid u rezultate takvih programa, a njihova relevantnost se isključivo vrednuje i određuje preko stvarne sprege s medijima, njihove prisutnosti u javnosti i na temeljutoga stečenoga javnoga dojma o njihovoj snazi. Koje u stvarnosti nema.

Tako je postalo normalno da se udruga GONG doslovno uslikava svakodnevno na HRT-u, zatim čitav niz već uveliko notornih „analitičara“ kao što su Puhovski i kompanija, iako se o njihovoj praktičnoj ili društvenoj relevantnosti ne može odavno ozbiljno govoriti. Ista stvar je s navodnim istraživanjima političkoga raspoloženja nacije, ljestvicama popularnosti, rejtingom stranaka i političara, koje su već godinama izraz najobičnije manipulacije i nevjerojatne nesolidnosti, pa i otvorene sprege agencija i Televizije, koja strahovito smrdi na klasičnu korupciju zbog golemih novaca koji se izdvajaju u tu svrhu. Izravno poticani od HRT-a prije svih, zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj su se razvili opasni društveni mutanti antihrvatskih ideja i projekcija, koji upravo zbog te televizijske moći i dojma, postaju snažni moderatori društvenih pa i političkih događaja. A u biti radi se o nekolicini običnih plaćenika kojekakvih struktura o kojima bi svaka relevantna država odavno povela računa i najčešće ih stavila na crnu listu unutranacionalnoga djelovanja. Ako već ne bi u Remetinac.

Zašto ovo sve ističem?

O proceduri izbora rukovodstva HRT-a javno se šuti

Jer se o proceduri izbora rukovodstva HRT-a javno šuti, pri čemu se jedino pozornost usmjerava na imena kandidata, a da se o kriterijima i ciljevima relevantne Televizije ne progovara ni jedne jedine riječi. Kako izabrati ljude ili sredstva za put, ako nemamo pojma kamo idemo, koliko to putovanje traje, što od njega očekujemo i konačno, s obzirom na izazove puta, koju ćemo agenciju izabrati za organizaciju, te koje vozače s obzirom na očekivane zahtjeve? Odgovore na ta pitanja bi istodobno morala poticati i Televizija, zatim sami kandidati, a prije svih vladajuća politika. Nije li vrijeme da se u taj proces uvedu relevantni modeli propitkivanja i odlučivanja, sukladno najboljim europskim stečevinama na kojima su razvijena suvremena europska društva, ona uvjerljivo naprednija od našega. To je istinska europska paradigma, ali ne ona nastala u labirintima birokracije, sama sebi svrhom, već stečevina na kojoj su nastale europske društvene vrednote komplementarne s tradicijom i stečevinama europskih naroda. Nema prihvatljivih europskih niti bilo čijih vrednota, kako ih god nazivali, ako nisu nastale na mjerljivim, provjerljivim i dokazano uspješnim razvojnim iskustvima.

Šute mediji, šuti HRT, šute političari, šute protagonisti, šuti Hrvatska. A ne bi smjela, jer sam dio razloga upravo naveo.

Nejasno je kako je moguće pristupiti izboru novoga rukovodstva bez duboke analize stanja na HRT-u, bez jasno naznačenih i otvoreno raspravljenih elemenata u stručnim i relevantnim krugovima, pogotovo programa te Televizije, te izravne odgovornosti ljudi u toj nacionalnoj instituciji. Cinizam je da aktualni natječaj suhoparno propisuje višegodišnje iskustvo na najvišim rukovodnim mjestima na HRT kao eliminacijsku prednost, umjesto da se postavi pitanje nije li, i to vrlo vjerojatno, višegodišnje upravljačko iskustvo na HRT-u upravo zbog toga što je HRT u tako lošemu stanju, eliminacijski prag za većinu kandidata? Bez zavirivanja u sadržaj ili efekte toga iskustava potpuno je prirodno očekivati da se netko tko je godinama uništavao HRT i hrvatsku društvenu strukturu u samim temeljima, zapravo s tim i sličnim natječajima nagrađuje upravo zbog toga nedjela.

Kao i uspjesi, postignuća, tako i nedjela i slabosti u organiziranom i uređenom društvu moraju imati svoje ime i prezime, i svoje lice. U protivnom dobijamo bezimene rukovodioce i bezlične poltrone. Kako konkretno vjerovati da će sadašnji ravnatelj HRT-a uspostaviti nove, poželjne i u konačnici nacionalno relevantne standarde i ostvariti takav program na HRT-u, ako je nekoliko mjeseci pod njegovim ravnanjem Maja Sever, Novokomet, Stanković, Šikarić i čitav niz takvih radio to što je radio?

U konačnici, kako imati povjerenja u osjećaj odgovornosti aktualne većine u Saboru, ako su na svoje oči doživljavali urlanje i pljesak Maje Sever divljaštvu, na sjednici koju je kao profesionalac pratila, pred svojim stvarnim – vlasnicima, a oni ostali nijemi?

Vrijeme je da hrvatska javnost i narod jasno vidi kriterije na temelju kojih se odlučuje, da vidi jasan proces, da na tome što vidi i zna, a ne samo vjeruje, da može znati da njegova autentična vlast upravlja državom na temelju proklamiranih kriterija koje su ljudi poduprli na izborima, a ne na temelju još jednoga pogubnoga svrstavanja na „naše“ i „njihove“, pri čemu takav odnos stvari nužno pogoduje onome tko trenutno ima bolje pozicije. A to su – njihovi, koji su poraženi na izborima, a prije toga utemeljenjem suvremene hrvatske države, koju već dvadeset i šest godina grickaju kao pirane, a kosti na nogama se već vide.

Marko Ljubić/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo