Damir Pešorda : Obrazac
Vrijeme:3 min, 18 sec
Ustvrdim li da je demokracija u krizi, neću reći ništa novo. Demokratski sustav izložen je razornom djelovanju ljudskopravaške ideologije s jedne strane te reakciji konzervativnih snaga s druge strane.
Čovjek je po naravi konzervativno biće, nastoji očuvati, konzervirati krhki svijet koji ga okružuje, to jest varljivo sigurnost koju je vlastitim naporom izgradio. U stalno promjenjivom i neograničeno plastičnom svijetu običaji, zakoni, kultura kao takva ne mogu postojati. Ideologija globalizma i stalne proizvodnje novih ljudskih prava, uz permanentno zatiranje izvornih ljudskih prava, uništavaju demokratski sustav i vode društvo u pravcu hirovite diktature. Instinktivno se opirući takvom nasilju nad ljudskom naravi, ljudi pristaju i na određene oblike radikalizma i autokracije ako im se čini da je to jedini način da se sačuvaju neke stare i provjerene vrijednosti.
U tom smislu može se konstatirati da se već ustalio jedan zakonomjerni obrazac društvenog razvoja: iz otpora lijevoliberalnom društvenom eksperimentu i totalitarnom konceptu političke korektnosti ljudi sve više pristaju uz konzervativne političke opcije kao jamce očuvanja tradicionalnih vrijednosti. I to, čini mi se, ne toliko zbog samih tih vrijednosti nego radi osjećaja sigurnosti i jasnoće koje te vrijednosti pružaju pojedincu u prilično konfuznom svijetu. Lijevoliberalni mediji – a to su gotovo svi mainstream mediji – u pravilu države s takvom političkom opcijom na vlasti optužuju za autoritarnost i nedostatak demokracije. Usprkos toj stigmi nekoliko važnih država mogu se svrstati u tu kategoriju ili ih barem mediji tako svrstavaju: Rusija, Turska, Madžarska, Poljska. Istodobno značajne promjene događaju se i u drugim državama, svojevrsna ”konzervativna revolucija” prijeti Francuskoj, Nizozemskoj i nekim drugim europskim državama.
Može se govoriti o svojevrsnom globalnom sukobu, sudaru dvaju principa. Jedan vuče u smjeru još veće globalizacije i zatiranja nacionalnih posebnosti, drugi u smjeru jačanja nacionalnih država. Ipak, pogrješno bi bilo izjednačavati procese u Turskoj i Madžarskoj, recimo. Turski režim uistinu klizi prema diktaturi, dok Orban u Madžarskoj nastoji osnažiti i učvrstiti, da tako kažem, tradicionalni tip demokracije, zasnovan kršćanskoj kulturnoj podlozi, prosvjetiteljskom racionalitetu i ravnoteži između pojedinačnog i kolektivnog. Režim Vladimira Putina, svakako, nije uzorna demokracija, no može se reći da su u njemu, barem za sada, dobro balansirane silnice koje vuku u diktaturu i one koje vuku u demokraciju. Uostalom, u ruskoj je tradiciji da im društveno uređenje nikada u povijesti nije bilo u potpunosti lišeno azijske despocije.
Gdje se u svemu tomu nalazi i kako se snalazi Hrvatska? Nigdje i nikako, čini mi se! Naša nepokolebljiva vjernost bruxelleskim dogmama nije nam dosada donijela bogzna kakvu korist niti nas zbog nje previše cijene u zapadnim centrima moći. S druge strane Rusiji smo se zamjerili više puta, a ni prema Madžarskoj nismo pokazali prijateljstvo. Naši mediji ustrajno žigošu populizam kao najveće zlo, a populizmom se obično proglašava politika jednog Orbana, Kaczyńskog ili Trumpa. Nakon Brexita, poraza politike Angele Merkel i poraza demokrata u SAD-u to se kukurijekanje pokazalo kratkovidnim. ”Inkluzivnost” Andreja Plenkovića i ”nova paradigma” Davora Ive Stiera već sada se pokazuju neodgovarajućim strategijama za hvatanje u koštac s globalnom situacijom.
Hrvatskoj bi trebala znati kojim će putem krenuti dalje: nastaviti dosadašnjim putem bruxelleske kolonije, putem suverenizma i okrenutosti tradiciji ili putem Slovenije, male i nesimpatične države koja vodi računa isključivo o vlastitim interesima i ne zamara se previše globalnim ideološkim konceptima. Sve glasnija ratnohuškačka retorika iz susjedne Srbije upozorava Hrvatsku da se okane tlapnji o svršetku povijesti u zaštitničkom krilu EU-a i NATO-a i da se pripremi za vrijeme koji dolazi. A koje bi moglo biti vrlo zanimljivo, to jest kaotično i ispunjeno sukobima. Neki novi sukob globalnih razmjera možda bi mogao započeti vrlo blizu, takoreći u prvom susjedstvu.
U svakom slučaju, prostor demokratskih sloboda u svijetu bit će sve suženiji. Kako u onim društvima koja nastave putem ljudskopravaške ideologije i društvenog eksperimentiranja, tako i društvima koja pokušaju ustuknuti u ”bolju prošlost”. Tako će biti jer je, bojim se, krhka ravnoteža između kršćanske vjere s jedne strane i racionalizma s druge strane nepovratno narušena.
Damir Pešorda/HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
