Marin Miletić: Oprostili bi jednome tisuće ubojstava, drugome Hrvatsku oprostiti ne mogu

Apsurdistan jednoumlja ljubitelja druga Tita nema premca. Oni pljuckaju po prvom hrvatskom predsjedniku samostalne i neovisne države, optužujući ga za notorne gluposti, naravno u ogromnoj većini bez ikakva dokaza, a pritom se ne libe javno iskazivati ljubav prema diktatoru i zločincu drugu Titu. O tempora, o mores, koliko li je duboka ljudska glupost.

Hrvatska povijest je teška. Katkada ju teško mogu razumjeti i načitani ljudi budući je mnoštvo izvora ovih ili onih, autora koji su po narudžbi nalogodavaca prekrajali istinu u laž, a laž u istinu. Hrvatska povijest je prepuna rana. Duboke podjele čine okosnicu našeg društva stoljećima. Jako smo mali narod, ali smo nekako spremni na užasne međusobne prijepore.

10. prosinca je sedamnaesta godišnjica smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Možemo li se malo vratiti u povijest kako bismo mogli približiti si lik Tuđmana. Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, uslijedio je sudski progon. Okružno javno tužiteljstvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a
nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Tuđman je tako prošao katarzu, od mladog komuniste došao je k pameti upoznavši režim iznutra te naposljetku i sam osjetivši tvrdoću te iste čizme koja je i njega poprilično nagazila.

Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica, najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju hrvatske države.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine.

Tuđman je uspio pomiriti sinove ustaša i partizana, pokazavši kako je za stvaranje neovisne hrvatske države potrebna žrtva i jednih i drugih, potrebno je zajedništvo svih – kako bi se uspjeli othrvati velikoj komunističkoj vojnoj sili JNA i pobunjenom stanovništvu te dobrovoljcima četničkih snaga.

Hrvatski narod je to u većini prepoznao. Tuđman i njegova stranka HDZ dobivaju tada plebiscitarnu podršku građana koji se odlučuju za slobodu. Treba biti iskren, nisu svi htjeli slobodnu Hrvatsku, a da prostite, suze i plač narikača ljubitelja Jugoslavije i danas odzvanja hrvatskim medijskim prostorom što je svojevrsni oksimoron bez premca.

Tuđman je na čelu mlade Hrvatske, ostavljene od Europe da umremo i budemo uništeni (EU nam je u presudnim trenutcima borbe za slobodu zabranila braniti se, uvela embargo na uvoz oružja) okupio hrvatsku emigraciju, povezao sve domoljubne Hrvate, osnovao prve postrojbe, pozivao i koordinirao ratnim akcijama… imao je presudnu ulogu u stvaranju i obrani slobodne Hrvatske. Tuđman se tada morao okrenuti svakome tko je na ikoji način mogao ponuditi se pomoći oko obrane države. Budući da su svi legalni načini tada bili nam zabranjeni i zatvoreni, Tuđman dopušta pomoć i svih onih kojima nije bilo strano kroz mutnije priče nabaviti prijeko potrebno naoružanje. Nažalost, kada radiš s takvim ljudima, oni poprilično napune i svoje džepove, koliko god to frustrirajuće i izdajnički u određenom pogledu bilo. S druge strane, oružja nema, ljudi ginu, sela i gradovi nam padaju, Europa se pravi blesava i čeka da prođe baba s kolačima. Samo, ova baba s kolačima Jugoslavenske komunističke narodne armije nije nosila nikakve baklave, već smrt, uništenje, plač i jauk. Učinilo se tada što se moralo činiti.

Važno je ipak progovoriti i u drugom smjeru. Danas je jedan riječki portal, pogubljen kakav već jest, objavio huškački tekst notorne difamacije spram prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. Sprdaju se s količinom zapaljenih svijeća na Jadranskom trgu, sprdaju se s Predsjednicom Kolindom, sprdaju se ustvari sa žrtvom hrvatskih branitelja i sa svima nama.

No, ne sprdaju se oni s drugim vrlo zanimljivim zlikovcem – drugom Titom. Pod zapovjedništvom druga Tita dogodili su se zločini revolucionarnog terora motiviranog doktrinom o klasnoj borbi koja predstavlja habitus komunističke zlikovačke ideologije. Bez suđenja masovno su ubijani vojnici, ali i najveći broj civila iz svih bivših republika tamnice naroda Jugoslavije. Samo na području susjedne Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih skrivenih grobišta zlikovačkih komunista s preko stotinu tisuća ubijenih ljudi, a u našoj Hrvatskoj preko 900 stotina masovnih mjesta groze s gotovo devedeset tisuća ubijenih osoba. A gdje su svi zatvori, Goli otoci manje i više poznati?

Drug Tito naredio je ubijanje 515 katolička svećenika i 33 časne sestre. Pročitajte još jednom, molim vas, ovaj broj. 515 svećenika i 33 časne. Ubijeni. Svatko od ovih ljudi ubijeno je jedino i samo iz mržnje prema katolicima i prema Crkvi. Zato su i zatvorili i otrovali Stepinca. Jer je kao hrvatski kardinal štitio integritet Crkve i svoga naroda hrvatskoga.

Apsurdistan jednoumlja ljubitelja druga Tita nema premca. Oni pljuckaju po prvom hrvatskom predsjedniku samostalne i neovisne države, optužujući ga za notorne gluposti, naravno u ogromnoj većini bez ikakva dokaza, a pritom se ne libe javno iskazivati ljubav prema diktatoru i zločincu drugu Titu. O tempora, o mores, koliko li je duboka ljudska glupost.

Titu treba priznati ulogu u borbi protiv fašizma i nacista, ali treba reći kako je pokazao sve svoje ludilo u odmazdi protiv neistomišljenika i u svim ubojstvima i progonima koje je naredio poslije Drugog svjetskog rata. I tu bi priča mogla stati. Mogli bismo se okrenuti napokon u ovaj smiraj godine na zalasku.

A oni? Oni se drznu sprdati utemeljitelja samostalne i neovisne hrvatske države koji je vodio častan obrambeni rat protiv agresora, možda su mu se pogotovo poslije rata dogodili previdi… ali… niti je bio zlikovac, niti ubojica.

Da prostite, budimo iskreni, Tuđmanu jednostavno ni danas ne mogu zaboraviti onu njegovu: «Imamo Hrvatsku!» Oni je naprosto nikada nisu niti htjeli biti.

Dakle, imamo Tuđmana, imamo Hrvatsku. Neki će prigovarati o ovome ili onome, o tome da se moglo bolje, da privatizacija nije bila dobra, da je kapitalizam donio to i to… no… imamo Hrvatsku, zar ne? Tu je. I mi smo u njoj. Na žrtvi i krvi tisuće hrvatskih branitelja. I svih nedužnih stradalih civila. I četiri stotine ubijene hrvatske djece. I što mi činimo da nam bude bolje? Što ja radim za sebe i svoju Domovinu? Koliko predano radim i trudim se ostvariti sve svoje talente? I za koga glasam na izborima? Izlazim li uopće? Koji je moj doprinos u razvoju demokracije? Ili i sam spadam među sve one heroje dnevnih boravaka oboružan 22′ ekranom i top računalom preko kojega bespuća interneta upoznajem s vlastitom frustracijom. Jer, bubrezi se baš nikako ne mogu prodati za – muda.

 Marin Miletić/rijecanin.com/Hrvatsko nebo