Brisani prostor – Desnooki komentar : Jugocentričari su zajahali Tuđmanovu ostavštinu

Iz objektivnih razloga nastalih 1. prosinca ove godine, baš na visoku obljetnicu kobnoga jugoslavenskoga „prisajedinjenja“, ovaj komentarić pišem desnim okom. Lijevo koristim mimo preporuke samo kad se zabunim. Zato molim da me za eventualne zatipke čitatelji ne razapinju, jer uredništvo nema love za lektora. Zbog svega, bit ću kratak. Što hoću reći? Jugovići (komunjare i četnici) su trenutno gore. Mi smo dolje. Evo kako.

Dudekima država, judekima moć

Tuđman: „Imamo svoju Hrvatsku. Naša je. I bit će onakva kakvu sami želimo…“. To je ostavština. Kako se prema njoj odnose dvije osnovne silnice u Hrvatskoj, kroatocentrična i jugocentrična? Zašto njih dvije? Zato jer je to osnovno političko, gospodarsko, sigurnosno, povijesno, kulturalno i svako drugo pitanje koje opterećuje hrvatski narod još od bečkoga dogovora do danas, a koje je, mislili smo, prelomljeno izbornom pobjedom 1990., međutim, nije i borba se nastavila između kroatocentrista koji su izborili državu i jugocentrista koji su je, opetovano, zajahali. Tuđman je godine 1990. uoči prvih izbora bio kroatocentrist. Račan, Tripalo i Mažar vidjeli su Hrvatsku kao sastavni dio Juge. Bili su, dakle, jugocentristi.

Već na prvi pogled može se kazati da je manjinska jugocentrična Hrvatska puno ozbiljnije shvatila Tuđmanovu ostavštinu, premda je Tuđman na njezinu opasnost na vrijeme upozorio. Od trenutka kad je Tuđman definirao, obranio i oslobodio Hrvatsku te ju uveo u Ujedinjene nacije, jugocentrična se struja prihvatila ozbiljnoga posla u izmijenjenim okolnostima. Zauzela je kontrolu nad ustanovama, državnom upravom, pravosuđem, strankama, izbornim sustavom, nacionalnim „resursima“ i napunila džepove. Ona danas s pravom može reći – imamo Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu mi, jugocentričari, želimo, dudeki su htjeli državu, imaju

Osnovne karakteristike jugocentrične struje: Otvoreno žalovanje za raspadom Jugoslavije, onemogućavanje lustracije, zaštita jugokomunističkih zločina i zločinaca, relativiziranje velikosrpske agresije kovanicama koje govore o sukobu „konglomerata loših politika“, izdaja nacionalnih interesa, građenje novih i popravljanje starih mostova jugoslavenskoga bratstva i jedinstva, zatvaranje vrata hrvatskom iseljeništvu, otvaranje vrata svekolikom iseljavanju, jednoumni monopol nad javnim prostorom, ideološko arbitriranje počevši od rodilišta, preko dječjih vrtića, hrvatskoga jezika i sustava obrazovanja pa do najsitnijih detalja koji bi mogli narušiti jugocentrističke interese i načela.

Teologija s poligona niških specijalaca

Jugocentrična Hrvatska radi sustavno i radi non-stop svih tristošezdeset i pet dana u godini. Ona je pobijedila spore, trome, neorganizirane i izbušene kroatocentriste, odnosno njihove ostatke preživjele u velikosrpskoj agresiji. Dokaz tomu je činjenica da jugocentričari nemaju oporbu, a i kad se sramežljivo pojavi, ona je samo tehničke naravi. To znači da je „u pravnom okviru“ Tuđmanove ostavštine ostvarila ciljeve. Ona je danas spremna, ako se ukaže prigoda, vratiti Hrvatsku u jajce, ispričavam se Jajce, isporučiti je Beogradu i revitalizirati svoju poziciju produžene ruke Beograda. Nadzire sve poluge moći u hrvatskoj državi. Jugocentričari su se namirili za buduća tri, još nerođena, pokoljenja. Dio toga može se trošiti na Adi Ciganliji i hodočasteći karavanama bratstva i jedinstva u Kuću cveća.

Što radi kroatocentrična većina u Tuđmanovoj ostavštini? Uglavnom se loše brani od nasrtaja jugocentrista. Samozadovoljava se mrvicama s vlastitoga prebogatoga stola prepuštenoga neprijatelju. Uspostavlja nove oblike staroga hrvatskoga minimalizma. Još misli da se može osoviti na noge uz pomoć magle vjerodostojnosti, i baš kad pomisli da je dohvatila slamku spasa zapadne je nekakva čudnovata, trenutno europska dimenzija. Rastjerana je od mjesta odlučivanja, bez ikakva otpora. Radi prigodno, povremeno, već odavno ne i sustavno. A i kad radi, radi usklađeno s jugocentričarima. Izdaje Tuđmana mic po mic, da se ne skuži europska dimenzija veleizdaje. Šuti kad treba reći, govori kad treba šutjeti. Pristaje na apsurdistan. Prihvaća i uvodi novogovor. Dopušta da je vode jugocentristi različitih stranačkih boja, često puta na razini najobičnijih judeka. Tu i tamo vodi sporadične okršaje s njima, koje jugocentristi vješto koriste kao smokvin list navodne demokracije i pluralizma.

Zanimljivo je kako benevolentno pristaje da joj po prirodno pripadajućem političkom prostoru igru vodi udbodesnica. Od udbodesnice gora je samo jugodesnica, koja nadzire onaj dio koroatocentrične većine koji ne nadzire udbodesnica.

Pravaši su do korijena izbušeni udbodesnicom. Demokršćani se kao prirodni dio kroatocentrične struje od 30. svibnja 1990. do danas nisu konsolidirali na političkom tržištu. To znači da Katolička crkva u Hrvata nije spremna dočekala demokratske promjene u kojima bi po Kristovu poslanju dobro svjetlila u društvenom nam mraku i solila bljutavu nam stvarnost. Srpska pravoslavna crkva bila je 1990. pod patrijarhom Pavlom spremna na crti „ujedinjenje ili smrt“, kao i danas kad joj visokim crkvenim dužnosnicima postaju niški specijalci. Ne može se reći ni da se i muslimanska vjerska zajednica nije snašla u proteklih dvadeset i pet godina. Osobito u Bosni i Hercegovini gdje minareti niču poput gljiva poslije kiše proporcionalno s nestajanjem Hrvata – kako to gordo zvuči – „jednoga od tri konstitutivna naroda“.

Gdje je izlaz iz situacije?

Hrvatski narod pod jarmom jugocentričara funkcionira, ma, robuje, jedino kao porezni obveznik. No, i ta mu je pozicija ugrožena budući da najvitalniji dio naroda iseljava. Iako nitko od njega ne polazi, stanje Tuđmanove ostavštine jednostavno je dijagnosticirati: 1. Osiromašen narod koji je htio svoju državu. 2. Etablirani jugocentričari koji nisu htjeli hrvatsku državu. 3. Odnarođeni judeki raspoređeni po funkcijama. 4. Jugocentričarima prilagođen izborni i ostali sustavi. 5. Izdaja na svakom koraku od iznimke postaje pravilom. 6. Lopovluk od općine prema gore, što je veći to je opravdaniji. 7. Uspostava judosfere kao kulturalni sustav, kao prelazno razdoblje do nekoga novoga „eurojugoprisajedinjenja“. 8. Totalitarizam bez pendreka, dublji je od onoga u osamdesetima (ciljevi su isti). 9. Uspostavljeno je načelo: Izumiranje ne smije stati i zato okrenimo se budućnosti i zaboravimo prošlost, ono je zamijenilo načelo „smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Iako smo članica NATO i EU Hrvatska i hrvatski narod u istoj su gabuli kao i u Jugi. U tomu se ogleda pobjeda jugocentrične struje i njezinih brigada judeka. Unatoč tomu judeki nam se prikazuju kao izbavitelji, a njihove gazde kao savjetnici za ovo i ono. Ovaj naraštaj Hrvata, koji trenutno hoda hrvatskim međunarodno priznatim teritorijem, nažalost, ne samo da je ispustio uzde, on nije u stanju promijeniti poredak stvari. Iscrpljen je materijalno i duhovno jugocentrizmom od 1918. do danas. Osim u slučaju velikih promjena na širem planu. To nam je jedini spas gledajući ljudskim očima, odnosno, ovim desnim okom s kojim pišem zbog poznatih razloga. Lijevo je, hvala na pitanju, nešto bolje, ali to nema sveze s izborima u SDP-u, već s oftalmologijom i disciplinom pacijenta.

Glede spominjanoga spasa Tuđmanove ostavštine, budući da je riječ o nesagledivom, ne ulazim u eventualnu Božju intervenciju, ali ju ne isključujem kao mogućnost. Ona, istina, puše kad i gdje hoće, vjerojatno i danas samo mi to ne vidimo. A trebali bismo.