M. HOLJEVAC -TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI : Plenkoviću, Ukrajina nije ‘Srpska Krajina’!

Da, Rusi s ‘niže razine’ imaju pravo. Pa nije valjda Plenković očekivao da će reagirati osobno Lavrov? Plenković i njegova Vlada nisu uputili prosvjednu notu kad su Rusi zajedno sa srpskim četnicima imali vojne vježbe nekoliko kilometara od naše granice, što je bila otvorena poruka Hrvatskoj. Ali su zato razmjestili hrvatske vojnike – doduše mali kontingent – praktički na ruskoj granici?

Lawrence od Ukrajine

Nije prošlo ni mjesec dana od šamarčine koju je Plenković dobio u BIH, a sad je dobio novu, i puno zvučniju, od Putina. Jer se petljao gdje mu, realno, nije mjesto. Odnosno, u nepostojeći “mirovni proces” u Ukrajini, gdje je predložio varijantu “mirne reintegracije”, poput one u Podunavlju. Zaboravivši da je “mirna reintegracija” bila posljedica vojnog poraza Srbije u Hrvatskoj, dok je u Ukrajini takav poraz ruskih snaga izostao.

To je, posve logično, razljutilo rusku diplomaciju, koja mu je istresla u lice da ima previše svojih problema doma da bi se bavio Ukrajinom. I drsko i bezobrazno apostrofirala “250.000 prognanih Srba”. Mi bismo rekli, izbjeglih, ali jasno da Rusi imaju svoje viđenje. Iskusni diplomat Plenković se, dakle, ne snalazi u diplomaciji. U svoja dva posljednja službena vanjska posjeta, BIH i Ukrajini, ponio se kao slon u staklarni, i napravio veliku političku štetu. A Rusi su u pravu kad kažu da imamo previše svojih problema da bismo se bavili Krimom, iako svakako ne onih koje oni apostrofiraju. Mi imamo svojih problema, i Ukrajina nije jedan od njih. Slijeđenje propalih politika zapada prema Rusiji jest.

Zašto je uopće išao u Ukrajinu petljati se u nešto što je toliko izvan njegove lige? U nešto što se Hrvatsku jednostavno ne tiče, niti ona ima ikakvog interesa sukobljavati se s Rusijom oko Ukrajine? U Europarlamentu je upravo on bio zadužen za praćenje i ubrzavanje pristupanja Ukrajine EU. On tamo ni ovaj put zapravo nije išao kao hrvatski premijer, već kao “povjerenik Europske komisije za Ukrajinu”. Hrvatsko–ukrajinski gospodarski forum je loš izgovor, jer mi s Ukrajinom nemamo nikakve gospodarske odnose, osim što su nam podvalili stare MIG-ove s “vraćenom kilometražom”, koje možemo baciti. Odnosno – izvarali nas maestralno. A za to nije pitao!

Tu istu Ukrajinu su eurobirokratske strukture gurnule svojevremeno u sukob s Rusijom, poduprijevši puč protiv proruskog predsjednika Janukoviča. Nebitno je pritom je li on bio od strane Putina zastrašen, ucijenjen, ili podmićen. Bitno je da je NATO prekršio obećanje da se neće širiti na zemlje bivšeg SSSR-a, a Putin je posljedično prekršio obećanje – i međunarodni ugovor – da će priznati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, zajedno s Krimom, u zamjenu za odricanje iste od atomskog oružja. A sad nas guraju u tu priču.

U toj politici Plenković je bio jedan od glavnih igrača, kao šef europske misije koja je promatrala izbore u Ukrajini 2014., i kao član grupe “prijatelja Ukrajine” u europarlamentu. Uz takve prijatelje, koji će vas gurnuti u rat s Rusijom a onda vam okrenuti vam leđa i pustiti da se sami mlatite s ruskim medvjedom, praveći se da nemaju ništa s tim, ne trebaju vam neprijatelji. A nama ne treba nepotrebno sukobljavanje s Rusijom. I Tuđman je bio svjestan koliko je bitno imati dobre odnose s Rusijom, i nije se povodio za time da nam je “zapad saveznik a Rusija neprijatelj”. Tim više što je Rusija tada pustila Srbe da “izvise” i nije prstom mrdnula za njih.

Zapad je, uostalom, već puno puta pokazao koliko nam je saveznik stajući na stranu BIH i Srbije: posljednji put kad je prisilio Hrvatsku da pristane na otvaranje poglavlja sa Srbijom odbacivši sve, utemeljene, hrvatske zahtjeve. Prvenstveno ukidanje univerzalne jurisdikcije. Usto, taj zapad nije Ukrajini obećao baš ništa, kamoli reintegraciju Krima. Taj zapad čak niti ne daje azil izbjeglicama iz Ukrajine, vjerojatno jer su previše bijeli i kršćani su. A i jedan Šešelj je oslobođen i vraćen u Srbiji, vjerojatno također kao dio politike koja ide za tim da odobrovolji Srbiju za ulazak u NATO i EU, naravno na uštrb hrvatskih interesa.

Plenković, dakle, odlazi u Ukrajinu provoditi politiku EU i NATO pakta, što je i prije radio, ali ovaj put kao premijer Hrvatske o trošku Hrvatske i na hrvatsku političku štetu. Što nama EU daje za uzvrat? Ništa, očito. Logično je da su Rusi na to uzvratili grubo, đonom. A ekstremno je glupo od Plenkovića, u trenutku kad Trump najavljuje resetiranje odnosa s Rusijom, ići tamo i provoditi propale politike Hillary Clinton, Angele Merkel i Obame. Oni su ionako svi na odlasku, a u novoj eri odnosa Rusije i Zapada nama nije u interesu eksponirati se i isrčavati, naročito dok ne vidimo u kom će smjeru ići ti novi odnosi.

Niža i viša razina kretenizma

Suočen s kritikama u Saboru zbog svog posjeta Ukrajini, Plenković je rekao kako je to “samo priopćenje jednog odjela ruskog Ministarstva vanjskih poslova”, i to niže razine, čime je “iznenađen”. “Moj službeni put u Ukrajinu bio je sadržajno fantastičan, razgovori su bili na najvišoj razini, predsjednik Porošenko, premijer Grojsman, predsjednik parlamenta, svi zastupnički klubovi, bio je fantastičan gospodarski forum, izuzetan interes stotinjak hrvatskih gospodarstvenika, imao sam vrlo dobro primljeno predavanje na Kijevsko-mogiljanskoj akademiji, medijski odjek je bio – top – kazao je Plenković.

Ja sam pak iznenađen njegovom iznenađenošću: on, izgleda, živi u nekom paralelnom svemiru, zajedno s euroliberalima i Angelom Merkel. U nekom u koji još nije došao glas o izbornom porazu Hillary Clinton, niti o debaklu liberalnih politika u Europi. Otići u Ukrajinu i govoriti da je Rusija okupirala Krim – iako jest – nije naročito diplomatski mudro, naročito za zemlju razine Hrvatske. I nije nešto što Rusi žele čuti. A “niža razina” mu je odgovorila upravo zato što je i Hrvatska nisko rangirana u međunarodnim odnosima: uostalom, zemlja s 4 milijuna stanovnika se nema u osnovi što petljati u odnose supersila, na bilo koji način. Ali tako je to kad vam vanjskopolitičke prioritete određuje američki veleposlanik, osuđeni ste na debakle.

Ali vratimo se na poruku Rusa, “gledajte svoja posla”. Da, Rusi s “niže razine” imaju pravo. Plenković i njegova Vlada nisu uputili prosvjednu notu kad su Rusi zajedno sa srpskim četnicima imali vojne vježbe nekoliko kilometara od naše granice, što je bila otvorena poruka Hrvatskoj. Ali su zato razmjestili hrvatske vojnike – doduše mali kontingent – praktički na ruskoj granici?

Plenković ne čini ništa u vezi Hrvata u Srbiji, gdje nemaju nikakvih prava. Zapadni tisak nerijatko piše o Hrvatskoj kao o “fašističkoj” i ultradesničarskoj državi, pišu o nama kao što su pisali o Trumpu, Plenkovićeva diplomacija ne čini ništa da se slika Hrvatske u inozemstvu promijeni, dapače je do sad hrvatska diplomacija, prožeta jugoslavenima i udbašima, sama poticala takvo viđenje Hrvatske. Još i vješaju slike Tita po veleposlanstvima!

Dakle, Plenković prima šamare čak i od nazovidržave poput BIH, ali se čudi zašto Rusi oštro reagiraju na nešto što vide kao ugrožavanje svojih interesa! Zato što se tako vodi diplomacija! A ne okretanjem drugog obraza! Ako Hrvati tradicionalno šute kad im netko opali šamar, Rusi sigurno neće. I tu nema mjesta za čuđenje.

Podlaci i bedaci

Kad bi netko na dan kad u SAD obilježavaju pad Alama, ili na dan kad se Engleska prisjeća bombardiranja Londona, ili na dan kad se bilo koja zemlja prisjeća bilo kojih svojih najsvetijih žrtava palih za neovisnost i slobodu nacije i države, rekao kako se eto na taj dan trebamo prisjetiti i svih drugih žrtava, recimo djece u Aleppu, svima bi bilo jasno da se tu radi o diverziji i pokušaju umanjivanja događaja skretanjem pažnje.

A upravo to je pokušao bivši pomoćnik ministra branitelja, Bojan Glavašević, napisavši “Ako možete, zbog onog ”nikad više” uputite danas molitvu i za sirijski Vukovar. Sjetite se da su ovako i vukovarska dječica molila za mir.”

Da, i djeca u Aleppu su djeca, ali trenutak u kom Glavašević šalje tu poruku je bitan. Otkriva podlost i bezobraštinu Glavaševića. Radi se o čovjeku kojem, dakle, ni tragedija Vukovara u kojoj je poginuo njegov otac nije sveta. Jer, on sebe želi predstaviti bezgrešnom, svetom osobom, moralnim uzorom i veličinom: on ima taj mesijanski kompleks, pa mora pokazati kako je “bolji” i “moralniji” od nas ostalih, kako on eto misli na sve ljude svijeta dok mi mislimo samo na “svoje” u Vukovaru.

U stvarnosti, ispao je samo ljigavac. Kao što je ispao ljigavac kad je otvorio stranicu “ja.ne.mrzim”, sebi u čast i slavu, nakon što je izvrijeđao branitelje na tribini “Documente” rekavši kako je PTSP izmišljotina i kako Srbi od toga ne obolijevaju (dakle, proglasivši sve HRVI s PTSP-om simulantima) prouzročivši time braniteljski prosvjed. Ljigavost je bila posebno naglašena njegovim bijednim pokušajima da sve koji mu imaju nešto, kao političaru, za poručiti, u svom pasivno-agresivnom stilu plačljivca proglasi “mrziteljima”. A tko koga stvarno mrzi, jasno je taj samozvani svetac pokazao brutalnim izrugivanjem invalida na prosvjedu, primitivnim arlaukanjem “Busovača zdraaaavooo” kad ga nitko, kako je mislio, ne sluša.

Ukratko, radi se o ekstremnom licemjeru koji se pokušava predstaviti savršenim i bezgrešnim, a ispod kože je zapravo ljigavac i primitivac, nasilnik i bijednik kakvog treba svijećom tražiti. U usporedbi s njim, Pernar, koji je rekao da se treba na dan pada Vukovara prisjetiti i Jasenovca, je samo običan bedak. Ni približno jednako opasan.

Pernar reality show

Pernar, doduše, nije ni posve bezazlena pojava na hrvatskoj političkoj sceni, jer diletantizam je uvijek prilično opasan kad dobije pravo građanstva. Ljudi danas, s i te kako dobrim razlogom, sve manje vjeruju lažljivim i pristranim mainstream medijima, sve manje vjeruju korumpiranim institucijama, a to je plodno tlo za šarlatane i diletante, teoretičare zavjera i vračeve s čarobnim rješenjem svakog problema. I teško je reći što je gore.

No Pernar se je, u pokušaju da se dopadne svima u “regionu”, uspio zamjeriti gotovo svakom. To je normalno, ako se dopadate jednima, ne možete drugima. Ako vas vole četnici u Srbiji, vjerojatno vas neće previše voljeti nitko osim “antifašista” u Hrvatskoj. A kako je Pernaru jedina ideja vodilja biti popularan, uvijek i svugdje, tako jednog dana izjavljuje jedno u Banja Luci, drugo sutra u Zagrebu, a posve treće prekosutra u Beogradu. Posljedica je da dečko skače sam sebi u usta iz dana u dan, što je dobro jer time razotkriva razmjere vlastite neozbiljnosti. Dosljedna kod Pernara je jedino njegova nedosljednost. I kapacitet za izazivanje svađa i sukoba.

Pa se tako uvaženi zastupnik uspio posvađati s putnicima u tramvaju koji smatraju da ih radi budalama jer oni plaćaju kartu a on ne, zatim se uspio posvađati s Plenkovićem u Saboru, a potom se uspio posvađati sam sa sobom oko toga jesu li Hrvati genocidni, ili su to ipak Srbi, ili su to Amerikanci. I oko toga je li genocid bila Oluja, ili Srebrenica, ili Vukovar, ili Jasenovac. Njegova tumačenja povijesti genocida i genocidnosti na tzv “ovim prostorima” su na razini ne naročito koncentriranog učenika osnovne škole, ali vjerojatno upravo u tome leži tajna čarobne privlačnosti Ivana Pernara određenoj kategoriji birača. Međusobno se dobro razumiju. Što ne znači da je Pernar u svemu u krivu. Samo znači da svojim diletantizmom radi štetu upravo strani u politici za koju misli da je podržava, jer ista ispada neozbiljna.

Gradonačelnica Kraljevice razočaranija od Vučića

Svoje razočaranje imenovanjem Ante Gotovine savjetnikom ministra obrane RH nedavno je izrazio stanoviti bivši Šešeljev četnik, Vučić. Taj četnik obnaša dužnost premijera susjedne, prijateljske i nesvrstane države, i minimum pristojnosti bi bio da se pokrije ušima i šuti, kao pripadnik agresorske i poražene strane, a poželjno bi bilo da javno izrazi kajanje i podršku generalu Gotovini. Da se javno pospe pepelom, odrekne četništva, i prihvati poraz. A hrvatska diplomacija bi morala odvaliti šamarčinu Srbiji kad god se bune oko proslava Oluje, ili imenovanja časnih hrvatskih veterana, naročito Gotovine, bilo gdje.

Plenković je međutim očito prezauzet prepucavanjem s Rusima oko Ukrajine da bi odreagirao. Ali je zato odreagirala gradonačelnica Kraljevice, inače uz Vesnu Pusić, Andreu Zlatar Violić, i Anku Mrak Taritaš još jedan iz kvote “plus size” modela iz HNS-a. Ona je, baš kao i Vučić, razočarana angažmanom Gotovine u ministarstvu. Jer je prihvatio poziv ministra Damira Krstičevića da mu bude savjetnik, ali nije prihvatio njen poziv da ‘podrži kulturnu manifestaciju “Tunolov u Bakarcu”‘.

Što ona smatra odvratnim. Jer nju je odbio, a njih nije. Ja pak odvratnim smatram da dotična gospođa prima 21.000 kuna – uz Dubrovnik, najveću gradonačelničku plaću u Hrvatskoj, veću od one Bandićeve – a Kraljevica je mjestašce od 4.618 stanovnika! Manje od “Mamutice” u Novom Zagrebu! A uz to je i saborska zastupnica: prima li obje plaće, ili samo jednu, nije mi poznato. Odvratno je i što je šutjela dok je njen stranački šef Čačić pred četiri godine zatvarao škver u Kraljevici, nakon što je isti nakupio miljardu kuna gubitka. Tada je inače gradonačelnik bio Josip Turina. Mjesto gradonačelnika, kako vidimo, ostaje u obitelji.
Također smatram odvratnim, ako je istina što se priča, da se dotična prilično obogatila u politici i stekla vrijedne nekretnine. Smatram odvratnim i njen komentar “čime je to general zaslužio da nam za budućnost bude savjetnik” jer po njenom mišljenju “nema za to obrazovanja a ni moralnih vrijednosti”. On je naime svoje moralne vrijednosti dokazao gdje je trebalo dok su HNS-ovi “tehnomenadžeri” pljačkali državu, a netko tko se nalazi u takvoj stranci kakva je HNS uostalom nema što propitivati bilo čije moralne vrijednosti. Uostalom, očito je da se Gotovina nije htio uključiti u “manifestaciju” jer bi se time uključio u njenu političku predizbornu kampanju, što je očito htio izbjeći. Pa je ona sad nadurena. Kao i Vučić. Možda najbolje da ode u Beograd, gdje mu može plakati na ramenu. Jer, putevi svih ogorčenih hrvatskih sponzoruša na kraju vode u Beograd.

Mesićev copy-paste institut

Izrada raznih strateških ili znanstvenih studija i projekata je unosan biznis, ako znate za koga ih mislite raditi i ako je taj netko spreman preko vas oprati novce. Zvučno nazvani IFIMES, Međunarodni institutu za bliskoistočne i balkanske studije, je tako općini Koper u Sloveniji naplatio povećih 69.000 eura za izradu studija o mogućnostima suradnje s državama jugoistočne Europe i Bliskog istoka.

Kog će vraga takva studija jednoj – općini?! Ali, puno zanimljivije od toga je otkriće slovenskih novinara, da su skupo naplaćene studije zapravo – javno dostupni materijali s interneta, uglavnom s Wikipedije, koje je netko lukav jednostavno iskopirao i prodao općini Koper! Da ne bude zabune: copy-paste tekstova s wikipedije je netko platio 69.000 eura!

Direktor tog instituta je stanoviti Zijad Bećirović, a studije i analize “međunarodnog instituta” su i ranije u Sloveniji bile dovođene u pitanje zbog općenitosti i beskorisnosti, odnosno zbog toga što se u “studijama” uglavnom nalaze dostupne i općepoznate činjenice.

A zašto je ova očito banditska slovenska institucija koja prodaje maglu za velike novce našla mjesto u pregledu hrvatske političke gluposti? Pa, razlog je jednostavan. Član vijeća tog ljubljanskog instituta, ujedno i počasni predsjednik istog, je bivši hrvatski predsjednik – Stjepan Mesić.

Treba li SDP postojati?

Suprotno očekivanjima, priznajem i mojima, da će Picula – kao pandan Plenkoviću, takoreći politički brat blizanac – voditi glavnu riječ u izborima za novog predsjednika SDP-a, to se nije dogodilo. U prvi plan su isplivali čelnik zagrebačke gradske organizacije, Bernardić, i donedavni prvi pendrek Hrvatske, Ranko “Selam Alejkum” Ostojić.

Pa iako Bernardić nije bog zna što, a ni preveliki odmak od Milanovića, valja priznati da je SDP postupio dosljednije od HDZ-a, odbivši postati transmisija Bruxellesa, što bi s Piculom zacijelo postali, i ujedno odlučivši odmaknuti se od glavnog političkog rivala umjesto da idu na približavanje i kopiranje strategije koja je HDZ-u donijela pobjedu na zadnjim izborima. Naravno, u SDP-u se neće previše promijeniti, ali u usporedbi s HDZ-om čijeg premijera euroatlantske političke elite šalju da sondira teren u Ukrajini kao kakvog Pedra, pa ako pokupi batine nije ga šteta, čak i SDP danas djeluje kao razmjerno suverenistička stranka. S blagim zadahom “regiona” i jugoslavenstva, doduše, ali ni iz Bruxellesa ionako ne dolazi muzika koja nije “regionalna”.

Bernardić je očito kandidat one umjerenije i više centrističke strane u SDP-u, ali i strane veterana iz KPH kojih se Milanović riješio. Ostojićeva strana, koju podržavaju Peđa Grbin i Željko Jovanović , je nešto više hard-core komunistička i projugoslavenska, dok Bernardića podržavaju Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, Franko Vidović, i Željka Antunović. Pri čemu valja napomenuti da su Rajko Ostojić i Željka Antunović svakako među pozitivnijim osobama koje se unutar SDP-a mogu naći, a oboje su bili na udaru Milanovića. Komadina je pak relikt komunizma, kao i riječki debeli šef Obersnel.

Rezultati izbora su jako razočarali Željka Puhovskog, koji svakog dana za medije komentira nešto u što se ne razumije. Doduše u SDP se razumije dosta dobro, za razliku od većine ostalih stvari koje komentira. ” Bernardić je socijaldemokrat podjednako kao i Milanović, dakle jako malo, a u političkim pogledima su prilično slični”, kaže razočarani Puhovski, i dodaje kako su ” izbori u SDP-u poraz demokracije i nepojmljiva sramota; žalosno je da jedna stranka ima manju izlaznost članova i članica nego nacionalni izbori općeg biračkog tijela, takva stranka ne bi trebala postojati”.

Dovoljno bi bilo da je rekao ovo zadnje, “takva stranka ne bi trebala postojati”. Na žalost, uz ovakav jalov HDZ, koji sad kao sestrinsku stranku u EPP-u ima i Vučićeve “naprednjake”, ne samo da je dobro da SDP postoji, nego više uopće ne izgleda tako odbojno.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr/http://www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo

Photo naslovnice/Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL