Ivica Ursić -Uvijek nedjeljom : Kralj i mi …

NEDJELJA 21. studeni 2010.

Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.” Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”

(Luka 23,35-43)

Kada je Isus došao u Galileju svoje propovijedanje je započeo porukom: „Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo.“ (Matej 4,17)

I očekivanja naroda su narasla do neslućenih visina. Do visina većih nego za vrijeme kralja Salomona. Jer narod bijaše potlačen, u depresiji, u nevoljama i čekali su dan kada će doći Mesija, koji će ostvariti sva njihova nadanja i očekivanja.

Zemlja će, vjerovali su, opet procvjetati, siromaštvo će zamijeniti obilanca, a mačevi će se prekovati u plugove.

Ribari su ostavljali svoje mreže i išli su za Isusom. Zeloti su se oduševili na sam spomen kraljevstva. Carinici su se odricali svojeg unosnog zanimanja. Ljudi su mu dovodili svoje bolesne, gubave, oduzete i sumanute, jer ih je iscjeljivao od boleština i iz njih istjerivao demone.

Njegova se slava proširila od Jeruzalema na jugu do Sirije na sjeveru. Nebesa su bila vedra i prepuna obećanja.

Jasno nam je raspoloženje koje je vladalo u narodu. Koliko je samo tu sličnosti s našim narodom. Potlačeni, u patnji, pod tuđom vlašću i mi smo sanjali slobodu.

I mi smo slušali obećanja, ali nama su obećavali raj na zemlji, a ne kraljevstvo na nebu. Uvjeravali su nas u bolju budućnost, u vremena mira, u visoki standard i u razno razna čuda koja nas čekaju.

Svako malo su nas s brojnih naslovnica ohrabrivali najavom novih lijekova i metoda liječenja. Govorili su nam o bezbolnom i dugom životu.

Samo smo se trebali odreći sebe, braće svoje i svoga Boga.

I mi smo se odrekli.

Slušali smo, nadali smo se i vjerovali smo. Vjerovali smo svijetu, a ne Bogu.

I ništa od svega toga nismo dočekali. I razočarali smo se.

Isusovi suvremenici su se također razočarali ali Isus nije lagao. Isus je jasno i glasno govorio:

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Marko 8, 34-35)

“No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.” (Luka 21, 12-13)

„A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.“ (Luka 21,16-17)

Je li Isus mogao biti jasniji?

Isus ove riječi nije upućivao samo svojim suvremenicima. Upućivao ih je kako njima onda tako i nama danas. Nažalost svijet je slušao samo sebe i svoje želje. Njihova očekivanja su rasla, baš kao i naša, i zato su njihova, baš kao i naša, razočaranja bivala sve veća. Vizija je isparila. Ideali su nestali. Ostala je samo surova stvarnost, a ona glasi da ni oni, a ni mi, nismo slušali Isusa.

Oni su slušali sami sebe, a mi smo slušali lažne proroke.

I s njima i s nama je zavladalo raspoloženje onih učenika na putu za Emaus.

„A mi se nadasmo …“ (Luka 24, 21)

Nadali su se Mesiji po svojoj mjeri. Nadali su se ispunjenju svojih želja i ostvarenju svojih nadanja. Baš kao i mi.

Oni nisu željeli vidjeti svojega kralja razapetoga na križu između dva razbojnika, a mi nismo željeli obratiti se i ponijeti svoj križ. Ni svoj ni brata svojega.

Postoji scena u romanu (i u filmu snimljenom po romanu) Kurta Vonneguta („Breakfast of Champions“) u kojoj glavni junak romana Kilgore Trout (Bruce Willis) ispija piće za šankom u jednom baru i razmišlja o svojim problemima. Odjednom osjeti da je netko ušao u bar. Ugleda pridošlicu i oblije ga hladan znoj.

U bar je ušao Kurt Vonnegut. Ušao je pisac. Autor romana.

Kada je autor romana ušetao u roman, kako bi posjetio svojega junaka, Kilgoreova percepcija njegovog svijeta okrenula se je na glavu. On sada shvaća da on u biti ne postoji kao neovisan. Dapače, svaki trenutak njegovog života zahtjeva novi potez autorovog pera. Bez autora on prestaje postojati.

Kilgore također shvaća da njegov univerzum postoji samo u autorovoj glavi i da dalje i iznad ovog prolaznog svijeta postoji viša dimenzija, a to je kraljevstvo Kurta Vonneguta, kraljevstvo koje je puno stvarnije od onog u kojem živi Kilgore Trout.

Kilgore također otkriva da je doslovno sve u njegovom univerzumu u biti izraz Kurta Vonneguta, jer u Kilgoreovom svijetu autor je jedino biće koje uistinu postoji.

Kada bi Kilgore mogao posegnuti izvan stranica romana i dodirnuti svoga autora, doživio bi nevjerojatno transcendentalno iskustvo.

Ovaj naš prolazni svijet također je svijet kreacije. Stvaranja. Sve je u njemu izričaj Božjeg nauma. Bez novog čina Božjeg stvaranja ništa ne bi postojalo. Jedino istinsko i stvarno postojanje je u Bogu. Jedino je Bog istinit i ništa drugo ni ne posjeduje istinu koja bi se mogla mjeriti s Božjom istinom.

To znači da je Bog – Kralj.

On, samo on, vlada svemirom.

Bog je jedini, trojedini, apsolutan i vječan. Sve je drugo prolazno.

Ako mi Boga prihvatimo, svojom slobodnom voljom, za svoga kralja, znači da mi biramo transcendenciju umjesto prolaznosti, da biramo beskonačno umjesto konačnog, da biramo stvarnost umjesto iluzije i da biramo istinu umjesto laži.

Ako bismo to izabrali onda nikada u našim srcima ne bi bilo ni tuge ni razočaranja. Ali mi neprestano biramo ovaj svijet i njegov način razmišljanja. Mi sebi biramo Mamona za kralja i gospodara kojemu se klanjamo, a okrećemo glavu od Krista Kralja koji je razapet na križu. Križ sigurno nije mjesto gdje bismo mi željeli i voljeli vidjeti svojega kralja ali kod Krista nikada nije onako kako to mi očekujemo.

Krist je kralj koji se odbiva prilagoditi našim željama i očekivanjima ovoga svijeta.

Krist je kralj koji se ne želi baviti niti našim sustavom vrijednosti, a niti našim pojmom pravde.

Krist je kralj koji se ne zadovoljava vladanjem iz daleka. On je kralj koji dolazi do nas kako bi nas susreo u svim našim slabostima i potrebama.

Krist je kralj koji je voljan sve nas zagrliti, svima oprostiti, sve nas iskupiti, jer je Krist – ljubav.

Krist je kralj koji dolazi kako bi nas uveo u svoje kraljevstvo, u kraljevstvo od kojega mi bježimo.

Krist je kralj koji vapi do neba i koji se za nas moli:

“Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34)

A mi? Što mi činimo?

Mi razdijelismo među se haljine njegove, bacivši kocke.

Ivica Ursić /HR svijet/Uvijek nedjeljom /Hrvatsko nebo