G. Borić: Plenković (ni)je izdajnik

Plenković vjerodostojan samome sebi

Zahvaljujući unutarnjoj demokraciji u ovom tjedniku, njegovi autori mogu pisati i nešto što se ne slaže s mišljenjem glavnoga urednika, isto tako kao što je tjednik donosio pisma čitatelja koja su protiv nekih njegovih suradnika, a među njima i moje malenkosti, ponekad bila na rubu utuživosti.

Odmah ću izbaciti mačka iz vreće: držim da predsjednik Hrvatske vlade i HDZ-a Andrej Plenković nije izdajnik.Netko može biti izdajnik samo ako je iznevjerio svoje prijašnje stavove i svoja negdašnja ponašanja, koji je, narodski rečeno, okrenuo kabanicu ili matematički opisano promijenio smjer za 180 stupnjeva. A to Andrej Plenković nije učinio, on je uvijek bio štreber, karijerist, taktičar, ziheraš i ‘čovjek za sva vremena’. Nije slučajno dao ostavku na položaju zastupnika u Europskom parlamentu tek nakon, naglašavam nakon što je dobio mandat za sastavljanje vlade. Možemo tvrditi da bi ostao u udobnom Bruxellesu da je HDZ poražen na izborima. Ostao je vjerodostojan, ali samom sebi. Svoju samo pohvalnu biografiju objavljenu na internetu naslovio je ‘Moj europski angažman’, a trebao ju je nazvati onako kako piše u podnaslovu, no nije imao previše štofa za to: ‘Moje europsko zauzimanje za hrvatske interese.’ Znači borio se za Hrvatsku, ali ne na hrvatski nego bruxelleski način. Usput rečeno, ovakav tekst biografskoga sadržaja trebao je napisati netko drugi, a ne onaj o kome je riječ. Ispričavam se što ću ovdje navesti jednu njemačku izreku Eigenlob stinkt, samopohvala smrdi. No vrijedno je pročitati ovu Plenkovićevu hagiografiju da se vidi koliko se više zauzimao za druge nego za svoju domovinu, odnosno koliko su europske teme za njega bile mnogo važnije od onih domovinskih od kojih zavisi budućnost naše Republike, pogotovo s obzirom na očevidnu činjenicu da se Europska unija nalazi na silaznoj putanji i mogla bi za dogledno vrijeme postati prošlost, što bi bilo žalosno, ali ne krivnjom Hrvatske i njezinih bruxelleskih prerevnih đaka.

Ima ih koji se uzbuđuju, čak i na tzv. konzervativnim internetskim portalima, radi toga što hadezeovska desnicakritizira premijera Plenkovića, uglavnom radi njegova samovlašća pri imenovanju HDZ-ovskih članova vlade. Ponavlja se ono što se događalo za vrijeme Ive Sanadera. Njega su medijski milovali lijevi i desni autori, više lijevi nego desni. Jedan od njih u tadašnjemu je vladinu Vjesniku gotovo svaki dan služio ‘mise zahvalnice’ nenadmašivome Ivi, čak je obećao da će napisati njegovu biografiju, a danas u lijevome Globusu isto tako kadi nenadmašivom Andreju. Oni koji naveliko brane Plenkovića bacaju drvlje i  kamenje na bivšega šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, otkrivajući njegovu politički ‘šarenu prošlost’, kao da takvu nije imao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je od najmlađega Titova generala, marksista i ateista postao povijesno najvažniji hrvatski državnik, demokrat i vjernik. To mu zamjeraju samo bivši crveni drugovi koji su ostali vjerni svome komunizmu i jugoslavenstvu. Pa zašto jedan Karamarko u tome ne bi bio sličan Tuđmanu? Ako slučajno Plenković ode nazad u Bruxelles nakon izgubljenih komunalnih izbora iduće godine, napadat će ga isti oni koji mu danas podilaze. To je žalosno stanje služničkoga mentaliteta hrvatskih medijskih suncokreta.

Politička karijera jednoga prerevnog službenika jačih igrača

Plenković navodi sve postaje svoje zavidne školsko-studentske, diplomatske i političke karijere u posljednjih 20 godina, ne prepustivši spomenuti i najmanju sitnicu, čak i u športu. Ali iz rečenoga vidimo da je najmanje energije i vremena potrošio na krčenju stranačke njive u domovini. Piše da se tek 2011. upisao u HDZ. Malo prekasno, naime tek nakon što je pretrpio prvi politički poraz kao šef izbornoga stožera predsjedničkoga kandidata HDZ-a Mate Granića koji je još za vrijeme Tuđmana, iza Predsjednikovih leđa, kao šef diplomacije stalno šaptao antituđmanovska ‘tješenja’ stranim moćnicima, navodno ispravljajući ‘grube’ Tuđmanove poteze u vanjskoj politici. Tuđman je bio suverenist, Granić zagovornik inozemnih namjera.

Iz sveukupne Plenkovićeve karijere vidi se da je bio ziheraš, odnosno onaj koji je mijenjao pozicije kad je vidio da njegovi nadležni gube. Riječju, bio uzorit tehničar vlasti, dužnosnik koji izvrsno obavlja svoju dužnost dok mu je od koristi. Ovo nije nikakva zamjerka, svaka država treba takove činovnike, ali ne na čelu vlade. Mogli bismo zamisliti Andreja Plenkovića kao vještoga ministra vanjskih poslova, ali ništa više. I njegovo angažiranje kao zastupnika u Europskomu parlamentu više je u korist bruxelleske administracije nego Hrvatske kao države i društva. Dobro je što se angažirao u korist tzv. europeizacije Bosne i Hercegovine, no svi znamo da o sudbini te nesretne države odlučuju Amerikanci i Rusi, a ne Europska unija. Sadašnja uhićenja časnika HVO-a u Bosni samo dva dana poslije Plenkovićeva i Stierova posjeta toj zemlji pokazuju kako su uzaludna hrvatska traženja glede jednakopravnosti b-h Hrvata sve dok se u nekom Daytonu 2 Bosna i Hercegovina ne federalizira. Plenković također upada u zamku nekih iz inozemstva koji sugeriraju da bi za Hrvatsku bilo dobro ako bi susjedne države na istoku zemlje ušle u Uniju. A to ne samo što nije dokazivo, nego čak i vidljivo krivo, barem što se tiče Srbije koja bi kao članica EU itekako vanjskopolitički pritiskala Hrvatsku, gore nego danas kad nas ‘šiša’ čak i u Vatikanu gdje je sugerirala latinoameričkom Papi da ‘slučaj Stepinac’ prebaci u mjerodavnost jedne katoličko-pravoslavne komisije, koja našega velikog mučenika i pravednika nikad ne će osloboditi ‘krivnje’ hrvatskoga rodoljublja sve dok sadašnji papa bude njegovao ekumenske iluzije.

Nevjerojatnom akribijom Plenković navodi svoje zasluge za Hrvatsku u Europskom parlamentu, ali kakve je od toga konkretne imala naša Republiku na terenu, u domovini, o tome nema previše zbora. Natuknice: iskoristivost europskih fondova, demografske mjere europskim sredstvima, stvaranje uvjeta za povratak iseljenika, europska uvjetovanja Srbiji i BiH itd. Plenković je kao sposoban administrativac stekao mnogo veće zasluge za bruxellesku središnjicu nego za jadnu Hrvatsku. To je u tradiciji hrvatskih kadrova izvan domovine, bilo u Beču, Budimpešti, Beogradu ili Bruxellesu. Uvijek smo bili ‘dobre sluge loših gospodara’, premda ipak EU nikako nije moguće uspoređivati s Austro-Ugarskom i dvjema Jugoslavijama. Unija je konfederacija, ili čak nešto dublje od toga, što se nedavno vidjela kad je mala Valonija gotovo oborila europsko-kanadski sporazum o gospodarskoj suradnji. Zašto se Hrvatska ne bi ugledala u još manju Valoniju?

Plenković je doveo svoje i podložne u vrhove hrvatske vlasti, ali to nije kraj

Jedno je sigurno, Plenković je od hrvatskih kadrova u Europskom parlamentu formirao utjecajnu ‘skupinu za pritisak’ s kojom se, nakon što je Karamarko radi nevažne gluposti svoje supruge bio prisiljen napustiti kormilo HDZ-a, popeo na vlast u stranci i državi, dajući u kadroviranju prednost vjernima i prije odbačenima nego dosad uspješnima. Apsolutno je neshvatljivo da su ‘njegovi’ ministri mogli postati i oni koju su osorno napustili HDZ i nakon toga djelovali protiv stranke, kao i oni koji s Tuđmanovom strankom nisu imali nikakve veze, baš obratno koji su ju napadali. Stalno je tvrdio da se nitko ne smije miješati u njegovu kadrovsku politiku, ali je u tome itekako pokleknuo pred Srbima i Talijanima u ‘slučaju Hasanbegović’, čak ne pokušavajući namjesto izrazito ljevičarske Nine Obuljen dovesti na osjetljivo mjesto ministra/ice kulture nekoga/neku iz hadezeovske ‘ergele kulturnjaka’, a takvih je bilo dovoljno, ponudivši Hasi mjesto predsjednika saborskoga Odbora za kulturu, u kojemu bi morao braniti politiku koja je sušta suprotnost njegove, što se može označiti cinizmom bez premca. Dovođenjem gospođe Obuljen na čelo ministarstva kulture, Plenković je počinio svoj prvi i vjerojatno odlučujući politički grijeh. Sad mu čak i Pupovčevi Srbi postavljaju uvjete za smještaj svojih kadrova u kulturne i dobro plaćene institucije premda srpska stranka nije u koaliciji. Nevjerojatno je da u HDZ-u nisu zazvonila sva zvona na uzbunu kad je Milorad Pupovac, faktično srbijanski ambasador u Zagrebu, nazvao Plenkovića ‘suhim zlatom’! Sve to novi premijer smatra normalnim te svojom kontroliranom verbalnom mirnoćom i glumljenim govorom tijela stalno demonstrira stanovitu otuđenost od hrvatskoga načina komuniciranja; temeljem daljinskoga promatranja izgleda da mu nedostaju osjećajnosti i empatija za nevolje običnih ljudi, da je došao iz onoga tankog sloja hrvatskoga društva koji je u jugoslavenskim dimenzijama Milovan Đilas nazvao ‘novom klasom’, pa i onih koji nisu bili komunisti. Odbacujući Milanovićeve grube napade na njegovu majku, ipak valja reći da njegovo podrijetlo nije nevažno jer se u Hrvatskoj još uvijek nekoga ocjenjuje prema onoj tradicionalnoj ‘s kim si, takav si’, ali to je ipak sporedna stvar pri kvalificiranju neke osobnosti, no ne smije se zanemariti.

Ocjena Plenkovićeva starta iz pera jednoga dobronamjernog kritičara

Nitko ne bi bio sretniji od potpisnika ove raščlambe da je nova hrvatska vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića zaista predstavila vrijedan program svoga budućeg rada i još vrjedniju ekipu koja bi ga ostvarila, ali tome nije tako. Hrvatska i dalje ima 20 ministarstava, više nego dvadeset puta napučenija Njemačka. Vladin program uglavnom je ekonomski i bez temeljnih promjena Izbornoga zakona i Ustava, bez rokova njegova izvršenja. Premijer je tvrdio da je sam odredio svoje ministre, no njihov popis govori drugim jezikom, važne su odredili predstavnici nacionalnih manjina i skupina za pritiske iza kulisa. Ovo nije novi početak u hrvatskoj politici nego staro krparenje tako tipično za hrvatsku politiku. Nitko ne zna zašto su pali u nemilost najuspješniji bivši ministri. Predsjednik vlade obraća se javnosti uštogljenim birokratskim jezikom, glumi nadmoćnoga državnika, ali po svemu izgleda da je lutak s kojim upravljaju neki anonimci, Bog zna odakle, vidjet će se uskoro.

Da nas ne napadnu neki zlonamjerni kako novoj vladi tražimo dlaku u jajetu, prepustit ćemo riječ jednomkonzervativnom komentatoru iz ‘Večernjaka’, Zvonimiru Despotu, koji bi po svome ideološkom i političkom habitusu morao biti blizak ekipi Andreja Plenkovića: ‘Kako objasniti reformu u kojoj će u konačnici doći do poskupljenja najnužnijih proizvoda? Kako ljudima prodavati maglu o povećanju plaća, a ubrzo će poskupjeti hrana koji svi mi najviše trošimo? Niz je apsurda i proturječnosti u predloženoj poreznoj reformi, a ključno je na kraju to da ona ne će nešto posebno pokrenuti dugogodišnje posrnulo hrvatsko gospodarstvo… Kako očekivati ozbiljnu Vladu koja u sebi nosi niz apsurda, a oni su sadržani i u dva ministra Marića i potpredsjednici Vlade? Koju će to ekonomsku politiku Vlada provoditi? Nikome nije jasno, a očito i Plenkoviću. Reforme su otpale onoga trenutka kad smo ostali na istom broju ministarstava, dobili više državnih ureda, još povećali birokraciju, pa je sve drugo samo pokušaj kozmetike. Nema tu ni ozbiljne politike ni ozbiljnih namjera, samo lijepa bruxelleska retorika.’ Ovome se nema što dodati. Očito se Plenković sa svojom vladom i verbalistikom nalazi na lažnoj desnoj strani hrvatske politike, ali sadržajno ne donosi ništa revolucionarno, temeljito i trajno što bi trebalo pokrenuti hrvatsko društvo i državu. U tome je, ali samo sa suprotnim predznakom, donekle sličan samoproglašenomu glasnogovorniku Živoga zida, Ivanu Pernaru, koji svojom žestokom lijevom agitacijom uznemiruje javnost i šteti Hrvatskoj u slobodnome svijetu, premda iza sebe nema veći dio svoje stranke, a da o njezinim biračima i ne govorimo. Plenković i Pernar puštaju maglu kako bi skrili svoje prave namjere koje će izbiti na površinu možda prije nego što misle njihovi pozadinski šaptači iz Bruxellesa i Moskve.

Pernar svojim proruskim i antizapadnim stavovima ugrožava hrvatsku nacionalnu sigurnost .

Treba li zastupnika Živoga zida Ivana Pernara shvatiti ozbiljno? Na prvi pogled ne, ali ako ovako nastavi sa svojimverbalnim provokacijama koje nailaze na opasne odjeke u Putinovoj Rusiji, svakako. Neovisni politički savjetnik Vjekoslav Krsnik ovako ocjenjuje Pernarove nastupe u Saboru: ‘Kao saborskomu zastupniku nitko Ivanu Pernaru ne može zabraniti da govori što hoće, pa tako i njegove poglede na hrvatsku vanjsku politiku. Treba podsjetiti da je Ivan Pernar tek svršeni medicinski tehničar, a ne nikakav politolog, odnosno stručnjak za teme u kojima iznosi anarhistična stajališta. Nevolja je u tomu što u Saboru sjede, uz vrlo rijetke iznimke, uglavnom neznalice koji nemaju pojma ni o domaćoj, a kamoli o vanjskoj politici, a tu su se našli po inerciji potpuno pogrešnoga izbornog zakona. Zato nije bilo replike na njegove hvalospjeve Putinu i ruskoj vanjskoj politici koja nikad pa ni danas nije sklona kad se radi o hrvatskome susjedstvu Republici Hrvatskoj. Ivanu Pernaru samo je trebalo staviti pod nos da nije Rusija bila ta koja se zauzimala za hrvatsko osamostaljenje, nego je u doba velikosrpske agresije otvoreno stajala na strani Slobodana Miloševića.’ Sam Vladimir Putin nedavno je izjavio kako je rusko-zapadno sukobljavanje počelo raspadom Jugoslavije, dok je propast Sovjetskoga Saveza označio ‘najgorom geopolitičkom tragedijom 20. stoljeća’. Možemo s velikom vjerodostojnošću tvrditi da je Rusija u to vrijeme imala Putina za predsjednika, Moskva bi oružjem i tzv. dragovoljcima poduprla agresiju Miloševićeve Srbije protiv Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Pernar to uopće ne želi znati već bezočno tvrdi kako je NATO prijetnja cijelom svijetu, kako da nema Rusije SAD bi bio u mogućnosti bombardirati i uništiti svaku zemlju koja ne služi američkim interesima, kako je SAD kriv za migrantsku krizu itd.

Pernar se nalazi u službi najgore ruske propagande kad u Saboru, obraćajući se premijeru Plenkoviću, dokazanolaže: ‘Rekli ste da treba poštivati teritorijalni integritet pa su zato Rusi navodno krivi za krizu u istočnoj Ukrajini, što je po meni pogrešna činjenica jer u istočnoj Ukrajini Rusija nema svoju vojsku niti policiju, niti djeluje tamo. A što se tiče Krima, Krim nije na silu zauzet, to je bila volja naroda, građana Krima. Rekli ste da zauzimate stav EU prema Rusiji zbog situacije na Krimu. Ali na Krimu nije jedan metak bio ispaljen tamo su građani Krima sami na referendumu odlučili da žele biti dio Rusije.’ (hr.n1 info.com). To je toliko izvan svake istine da normalnome promatraču izgleda kao da se zastupnik Pernar pretvorio u primitivnoga glasnogovornika Putinove administracije. Postoje bezbrojni dokumenti, pogotovo satelitski snimci, iz kojih se vidi da su Rusi sa svojim kolonama vojnih kamiona opskrbljivali proruske pobunjenike u istočnoj Ukrajini oružjem, municijom i drugom ratnom opremom, da su ruski tenkovi i oklopljanci, topništvo i druge oružje snimljeni na ukrajinskom teritoriju, da je čak i Putin priznao kako je poslao svoju vojsku na Krim, (bez vojničkih oznaka što je protivno Ženevskim propisima o vođenju rata), da je tzv. referendum na Krimu bio održan pod prijetnjom ruskih tenkovskih topova, da su ukrajinski vojnici na poluotoku dospjeli u rusko zarobljeništvo, da su ruski ratni brodovi napali ukrajinske i zaplijenili ih, da strani promatrači, osim nekih iz europskih desničarskih (!) stranaka, nisu smjeli doći na Krim da nadgledaju referendum i izbore itd. Scenarij ruskoga osvajanja Krima bio je sličan srbijanskoj intervenciji pri proglašenju tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Njemački lijevo liberalni tjednik Spiegel (br.36/2014.) pisao je kako Rusija vodi protiv Ukrajine ‘rat bez objave rata’. Sve do danas!

Moskva je više puta pregovarala sa zapadnim predstavnicima (razgovori u Minsku) o okončanju ‘hibridnoga rata’protiv Ukrajine, ali uvijek je kršila svoja obećanja da će utjecati na pobunjenike u istočnoj Ukrajini, dok Krim nikad ne želi vratiti Ukrajini, čijim ‘prisajedinjenjem’ je prekršila dva važna dokumenta europske i svoje politike, Helsinšku povelju o nepromjenjivosti europskih granica bez pristanka pogođenih država i Budimpeštanski protokol o teritorijalnome integritetu Ukrajine u zamjenu za kijevsku predaju atomskoga oružja Moskvi. Sve bi to zastupniku Pernaru moralo biti poznato, ali on i dalje širi, čak preko ruskih režimskih medija, najprimitivniju moskovsku propagandu, a ostali u Saboru, osim Plenkovića i maloga broja zastupnika, i dalje drijemaju u svojim dobro plaćenim foteljama. Pernar hvali i rusku intervenciju u korist diktatora Asada u Siriji, intervenciju u kojoj ruski zrakoplovi ubijaju školsku djecu i uništavaju konvoje humanitarne pomoći. Može li zastupnik Pernar mirno spavati gledajući na televiziji razmrcvarena dječja uda, njihove mrtve oči i vapaje roditelja?

Njegova usporedba NATO-a s Njemačkom pod Hitlerom, odnosno slanje jedne male postrojbe Hrvatske vojske u okviru NATO-a u baltičke zemlje, koje je Pernar doveo u vezu s Hrvatskom legijom na istočnoj fronti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (!), izazvali su u Saboru burna negodovanja, ali treba ići dalje i u javnosti organizirati bojkot Živoga zida kao nove ‘ibeovske partije’. Zašto predsjednik stranke, Ivan Vilibor Sinčić, odnosno budući da je papučar, njegova životna družica, ne interveniraju protiv ruskoga agitatora Pernara? Čak ni najgori kominformovci za vrijeme komunističke Jugoslavije nisu tako afirmativno govorili o ‘majčici Rusiji’ kao što to sad čini Ivan Pernar.

Jesu li zastupniku Pernaru razvidne činjenice da su se dvije autoritativne, ako ne i diktatorske države, preko svojih prijateljskih zemalja i stranaka opasno približile Hrvatskoj, gotovo na puškomet, naime Putinova Rusija i Erdoganova Turska?

Rusi su itekako nazočni u Srbiji i Republici Srpskoj, investicijama i vojnim instruktorima. U reportaži o tzv. vladi u egzilu samoproglašene Republike Srpske Krajine sa sjedištem u Beogradu, (Globus 28.10.) saznali smo kako se ti jadnici nadaju ‘pogodnome geopolitičkom momentu’ u kojemu bi uz pomoć Putinove Rusije ponovno zavojevali protiv Hrvatske i uspostavili svoju pseudo državu. Oni računaju da bi to moglo biti u skoroj budućnosti, za oko pet godina. Ovo nije bezazlena prijetnja. Rusija već po drugi put priređuje s Republikom Srbijom zajedničke vojne manevre nedaleko od hrvatske granice. S druge pak strane u susjednoj Bosni i Hercegovina sve je nazočnija Erdoganova Turska čije se vodstvo brzim koracima udaljuje od Europske unije. Turski predsjednik najavljuje uvođenje smrtne kazne, a prema podatcima ‘Frankfurter Allgemene Zeitunga’ (31.10.) u Turskoj je dosad izbačeno iz državne službe više od 60.000 činovnika, što je čistka neviđena u bilo kojoj demokratskoj državi. Preminuli bošnjački prvak Alija Izetbegović svojedobno je Bosnu i Hercegovinu ‘ostavio u amanet Turskoj’! To nije šala, to je potajna želja i sadašnjega bošnjačkoga vodstva.

Nisu to prijetnje bez konkretne pozadine, jer što se Turska bude više udaljavala od EU-a, ona će se sve intenzivnije infiltrirati na Balkanu i u srednjoj Europi, jer više ne će imati obzire prema Bruxellesu. Osim toga, teroristički islamisti gotovo ne skrivaju svoje položaje u susjednoj Bosni i Hercegovini, državi bez državotvorne kohezije, i upravo radi te mlitavosti njezino bošnjačko vodstvo sve više biva ekstremno i ekspanzionistički nastrojeno, što se tako zorno vidi u njegovoj ‘ofenzivi na Stolac’ s ciljem da prodiranja na Jadran, što Mletačka Republika i Austro-Ugarska nikad nisu dopustile, osim željom Dubrovačke Republike u Sutorini i Neumu, koji hrvatski komunisti, za razliku od crnogorskih u Sutorini, nisu htjeli priključiti Hrvatskoj. Ove vanjskopolitičke ugrozbe trebale bi izazvati itekako velike zebnje i pripreme vojne naravi u Hrvatskoj, a zastupniku Pernaru treba s time u vezi podatcima i argumentima ‘začepiti gubec’. Svatko može zaštićen saborskim imunitetom govoriti što ga je volja, ali i tu postoje granice, naime one na kojima izabrani predstavnik naroda ugrožava sigurnost naroda i države koja ga plaća.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo