Proročanstva Ilije Vincetića : VODI LI SE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE SPECIJALNI RAT ? DRUGI DIO

Ilijino  elaboriranje  siguronosne situacije u Hrvatskoj objavljeno na FB-profilu   Ilije Vincetića 15. srpnja 2015  a nastavljeno   u više dijelova .Hrvatsko nebo će objaviti  u nastavcima sve dijelove osvrta Ilije Vincetića na siguronosnu situaciju . Rezultati lošega siguronosnoga   stanja  su sada eksplodirali pred nama.

Tko je kriv za ovakovo stanje ?  Isprike nema  izrečene u riječima  “nismo znali “, jer se moralo znati…….

             Daran Bašić /Hrvatsko nebo 

Drugi dio, Razlike između Hrvatske i Srbijanske političke elite.

Doista, koje su razlike između hrvatske i srbijanske političke elite? Sveukupnost odnosa između dva naroda, dvije države, dvije kulture, dva gospodarstva, ka uostalom i sve drugo na ovome svijetu, je moguće usporediti, moguće je kroz tu usporedbu „izmjeriti“ razlike, ali nije moguće odgovoriti na pitanje:

–„Gdje je uzrok?

Temeljni uzrok je u razlikama između hrvatskih i srbijanskih političkih elita, njihovom shvaćanju vanjske politike i međunarodnih odnosa, različitih (dijametralno suprotstavljenih) ciljeva i strategijama njihove provedbe. Razlike su tolike da je uspoređivanje „neprispodobivo“ ! Ne bi bilo korektno uspoređivati samo ovu aktualnu vladu (koja uzgred nije usporediva za potrebe ozbiljne raščlambe, prije svega zbog toga što predstavlja ova vlada nije“tipična“, nego predstavlja niz apsurda, nezabilježenih u povijesti. Milanović nije samo šarlatan, dezerter, radi se o egoističnom derištu bez odgovornosti, koje se ponaša impulzivno, ponekad ne može kontrolirati svoje ispade do granice neubrojivosti. Sve ono što predsjednik Vlade ne bi smio biti. Pored njega imamo ministricu vanjskih poslova, koja, iskreno, ne razumije vanjsko politički kontekst nacionalnih interesa države i naroda koje predstavlja.) No ostavimo po strani ovu, aktualnu vladu. Bilo bi dobro da je vlada Republike Hrvatske “hrvatska vlada”, ali nije. Ona je anomalija, nepogoda koje je već prošla.

Dublje, detaljnije raščlambe bi nas daleko odvele i o tome će biti riječi u zadnjem,  dijelu ovoga simplificiranog pokušaja elaboriranja stanja u odnosima dvije zemlje i dva naroda.

Srbijanska politička elita djeluje sa platforme „mutatis mutandis“ modificirane političke platforme, temeljene na „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. i strategije njene provedbe, koja svoje korijene vuče iz perioda „uoči i nakon 1878.godine“.

Naime Srbija je, prije početka pregovaranja (Berlinski kongres 1878.) radi bolje pregovaračke pozicije, inicirala ustanak u graničnim područjima Makedonije (koji je propao a njoj je na kongresu donio konkretne benefite), a nakon kongresa nastavila sa politikom instrumentaliziranja svojih „isturenih“ dijelova, u „oba balkanska rata“, te u politici prema Bosni i Hercegovini od svog osamostaljenja, do I SR. Ista ta politika, se u nužno modificiranom obliku (mutatis mutandis), primjenjuje prema republici Hrvatskoj i danas, sa nekim bitnim razlikama.

Prvo, nakon I SR prešla je Dunav i Savu, proširila se na sjever i zapad. Izašla na otvoreno more. Istina, nakon II SR, potisnuta je u nešto uže okvire, ali je zadržala „stratešku osnovicu na prostoru Bačke i Srijema, sa koje je 1991. pokušala oružanu agresiju na „ostatke“ povijesne Hrvatske države.

Drugo, 1992. je prešla Rubikon, psihološku granicu. Prešla je rijeku Drinu i utemeljila Republiku Srpsku na 51% teritorija Bosne i Hercegovine. Ta u agresivnom ratu genocidnim sredstvima dostignuta crta, međunarodno je „de facto“ priznata Daytonskim sporazumom. Sviđalo se to kome ili ne Republika Srpska je stekla „de facto“ (nepotpuni) međunarodni subjektivitet (o tome detaljnije u raščlambi odnosa RH-BiH).

Sve vlade SRJ, kasnije Republike Srbije, zadržavaju ovaj kontinuitet (čak i Đinđićeva-Đinđić je ubijen zbog unutarnjepolitičkih razloga). U najkraćem, to je agresivna politika, „projicirana“ na prostor Republike Hrvatske, vodi se proaktivno, kontinuirano i planski. Istina, Srbi kronično imaju problem strateškog planiranja ito je naša jedina sreća. Svojom „strategijom „sitnih uboda“, (na taktičkoj razini), često odašilju impulse koji bi „izludjeli2 sustav „ranog otkrivanja“ kada bi on postojao u našem sigurnosnom sustavu.

Hrvatska politička elita, (sa izuzetkom dr. Franje Tuđmana), kronično boluje od sindroma „bečkih konjušara“, „mađarskih podrepaša“, „jugoslovenskih izdajnika“. Naglašena anacionalna crta, nesigurnost, identitetska nedefiniranost, politička naivnost i sljepilo, oslanjanje na „razne kišobrane“ velikih i moćnih, nespremnost preuzimanja odgovornosti, nedostatak vjere u svoj narod i državu, „post festum“ reagiranje na „izazove“, zabrinjavajuća indolencija, u neshvatljivoj mjeri izražen „stokholmski sindrom“ u odnosu na Srbiju i srbijansku politiku, su značajke hrvatskih političkih elita, od 2000.godine, do danas. Razlike može jednostavnom usporedbom, ustvrditi svatko za sebe.

Odnos narod -narod

Srbi su duboko inkorporirani u Hrvatski politički korpus, i bez obzira na brojnost, uporno od etničkog i kulturnog, stvaraju politički entitet. I nažalost, do sada uspijevaju u tome. Nakon Sanaderove katastrofalne pogreške, uvođenja Pupovca, SDSS-a i SNV na nacionalnu političku pozornicu, Srbi u Hrvatskoj su se etablirali kao čimbenik na nacionalnoj razini, i tu činjenicu će biti teško promijeniti.

Posebno nakon četvorogodišnjeg mandata ove (u vođenju unutarnje i vanjske politike) protuhrvatske, a najblaže rečeno anacionalne Vlade i petnaestogodišnjeg razdoblja vladavine još gorih Predsjednika države, u dva mandata Stjepana Mesića i jednom mandatu Ive Josipovića.

Naime sve ono što je Sanader učinio (ili nije) na području klasičnog kriminala, minorno je u odnosu na ono što je učinio na području “političkog kriminala”.

„Dizanje“ Pupovca i njegovog SDSS-a sa „manjinsko-lokalne“, na nacionalnu političku razinu, uz istodobno “razbijanje” HSP-a, kao (jedine) normalne protuteže aspiracijama srpske etničke zajednice da se „transformira“ u političku, bio je krajnje opasan, nepromišljen, samoubilački potez, sa nesagledivim posljedicama.

Naime, uzimanjem SDSS-a za koalicijskog partnera (u inače) nestabilnoj vladi, Sanader je zadao je duboku ranu hrvatskoj suverenističkoj politici, sa dugoročnim posljedicama.

Koalicija HDZ-a sa SDSS-om, dovela je HDZ, ali i republiku Hrvatsku, na slijepi kolosijek. U pogledu praktičnog provođenja državne politike, položaj HDZ-a sveo se na razinu ravnopravnog političkog partnera, u ugovornom odnosu, sa strankom koja nema isti ugovorni kapacitet, ali ima enormne zahtjeve i suprotan politički cilj. Sa političkog gledišta, Sanader je HDZ smjestio u politički centar, čak i malo lijevo, ušao u koaliciju sa radikalno desnim (pročetničkim) SDSS-om, i razbio umjereno desni HSP. U daljem razvoju situacije, HDZ, sputan obvezama u predpristupnoj fazi procesa pristupanja EU, izložen neviđenim pritiscima, nekorektnim zahtjevima i poniženjima (slučajno ili ne) išao je na ruku petokolonaškoj politici SDSS-a, koji je to stanje obilato iskoristio. Nametnuo se kao ravnopravan politički partner HDZ-u.

I tu je bio početak kraja političke suverenosti Hrvatskog naroda i erozija unutarnjeg i vanjskopolitičkog položaja republike Hrvatske.

 Sprega na osobnoj razini Sanader – Pupovac, rezultirala je nekim drugim „plodovima“, o kojima će više reći DORH, ako ikada na njegovo čelo dođe pošten, čestit čovjek, politički Hrvat. Ignoriranje činjenice da je srpski etnički korpus (najvećim svojim dijelom) u Republici Hrvatskoj trajno u službi velikosrpske ideje, utemeljene i osviještene daleke 1844.godine i nikada iskreno napuštene, i ekspanzionističke politike, oličene u konkretnim teritorijalnim zahtjevima i otvorenim miješanjem u „unutarnje stvari“ Republike Hrvatske, skupo nas je koštalo i još dugo ćemo „plaćati“ tu nepromišljenost, infantilnost, i zašto ne reći, „političko sljepilo i glupost“.

Sa druge strane Hrvati u Republici Srbiji su malobrojni, u većini protjerani ’90.-ih godina izravnim fizičkim terorom, prijetnjama i otvorenom antihrvatskom politikom, o čemu Hrvatska (politika) sramotno šuti. Hrvatska manjina u Srbiji je obespravljena, razbijena, pacifizirana, šutljiva, kao i “hrvatska” politika Republike Hrvatske. Zadovoljava se mrvicama. Briga Republike Hrvatske (kao matične države) za njih se svodi na razinu „pomoćnika pomoćnikovog pomoćnika u ministarstvu kulture”.

Te razlike su jedva dostižne, i svakim danom se povećavaju, od potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa između republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (potpisan 23.08.1996.) a stupio na snagu 18.10.1996., do danas.
Ovo što iznosim nije nikakva novost. To zna svaki domoljub u Republici Hrvatskoj, ali se nijedan „etablirani“ političar ne usudi javno izgovoriti, niti se ijedna parlamentarna politička stranka usudi staviti u svoj politički program. To sve govori o stanju duha Hrvatske nacije.

Ovdje možete pročitati prvi dio Proročanstva Ilije Vincetića 

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2016/11/11/prorocanstva-ilije-vincetica-vodi-li-se-protiv-republike-hrvatske-specijalni-rat/

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo