Davor Dijanović HKV : Naši sugovornici o uhićenjima branitelja u Orašju

O uhićenjima hrvatskih branitelja u Orašju

O uhićenjima hrvatskih branitelja u Orašju za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore Miroslav Nikolić, Ante Čuvalo, Damir Pešorda, Stipe Kutleša, Josip Jović i Matko Marušić.

Miroslav Nikolić, brigadni general HVO-a, predsjednik HKZ TROPLET: Zločin je (o)braniti se

Uhićenje deset pripadnika HVO-a u Orašju je samo zadnji, nažalost ne i posljednji udarac na dugom putu obespravljivanja Hrvata u BiH i ostvarivanja ratnih ciljeva u miru. Za ovo odgovornost snosi i hrvatska strana kao imeđunarodna zajednica. Od jednakopravnog naroda i pobjedničke vojske pretvaramo se, odnosno pretvaraju nas u drugorazredni narod i gubitničku vojsku. Sam odabir vremena uhićenja na Svi svete je izuzetno ponižavajući, a takvu odluku je mogao donijeti samo netko tko istinski mrzi Hrvate i katolike.

Svi se pitaju tko je sljedeći, jer ovakvim širokim tumačenjem zapovjedne odgovornosti svaki pripadnik HVO-a se može sutra naći na optuženičkoj klupi. Ovaj slučaj otvara mnoštvo pitanja koja traže odgovor, a od kojih ćemo spomenuti samo neka.

Kako je moguće da agresor tuži i sudi žrtvu, one koji su se samo branili? Zašto se načelo zapovjedne odgovornosti primjenjuje samo na Hrvate? Za zločine drugih odgovaraju samo izvršitelji, pješaci, prašinari. Ako i oni, jer za mnoštvo teških ratnih zločina nad Hrvatima nije nitko odgovarao niti je postupak pokrenut. Sjetimo se samo uspješne karijere Đevada Mlaće, gospodara života i smrti u ratnom Bugojnu i sličnih mračnih likova. Njega sam sudac upozorava da ne čita ono što je zapisao u svom ratnom dnevniku „Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira“, jer bi mogao biti optužen.

Svaki zločin zaslužuje kaznu, a svaka žrtva zaslužuje pijetet. No zar po logici stvari sud ne bi ipak trebao krenuti od onih najtežih, masovnih zločina. Kako je moguće da je veći prioritet potencijalni progon i zločin nad nekoliko stotina ljudi na području Orašja, za koji su osumnjičeni uhićeni, od progona i zločina nad nekoliko stotinatisuća ljudi koje su počinile srpske snage na prostoru Posavine, za što nije osumnjičen nitko?

Zar je po mjerilima suda BiH zločin nad Hrvatima dopušten? Mnoštvo je ratnih zločina nad Hrvatim, puno strašnijih od onoga za što su osumnjičeni pripadnici HVO-a iz Orašja, za koje nitko nije odgovarao niti je pokrenut postupak. Takvo stanje je od ratnih vremena pa do današnjih dana. Sjetimo se brojnih zločina nad Hrvatima povratnicima u Središnjoj Bosni, zbog kojih nitko nije odgovarao ni na koji način, a istovremeno su hrvatski načelnici općina smjenjivani zbog toga što je netko bacao kamenje na bošnjačke povratnike. Sjetimo se samo zločina u Kraljevoj Sutjesci prošle godine, kad je počinitelj je Arnes Delić, Bošnjak, priznao da je ubio i opljačkao dvoje staraca Hrvata, a bošnjački sud ga je oslobodio unatoč priznanju.

Prisjetimo se samo karikaturalne optužnice za ratni zločin protiv Suada Ramića, koji je u ratnom Uskoplju tjerao civile Hrvate da plivaju u praznom bazenu i pucao im iznad glava. Vjerojatno BH tužiteljstvo htjelo reći da je to najstrašniji zločin koji su počinili Bošnjaci na području na kojem je počinjeno mnoštvo strašnih ratnih zločina, ritualnih odsjecanja glave, mučenja, silovanja, upotrebe zarobljenika kao živog zida, nestanaka ratnih zarobljenika i slično.

Kako je moguće da je HVO optužen za etničko čišćenje a drugi nisu, iako činjenice, pa i zadnji popis u BiH, jasnopokazuju da su jedino prostori koji su bili pod kontrolom HVO-a ostali istinski multietnički. Prostori pod kontrolom ARBiH i VRS su u pravilu potpuno jednonacionalni, očišćeni od drugih. Zašto sud BiH (pa i Haški sud) temelji optužnice na tvrdnjama koje su protiv jasnih, dokazanih činjenica?

Posebna priča su „nacionalni interesi” koji su motivirali Hrvatsku da potpišu bilateralni sporazum o istraživanju ratnih zločina. Taj sporazum je konzumiran jednostrano, dopuštajući bošnjačkim i srpskim istražiteljima neograničeno vršljanje po arhivima RH. Istovremeno hrvatsko pravosuđe nije pokazalo nikakav interes, nije pokrenulo nijedan postupak niti istraživalo arhive VRS ili ARBiH zbog zločina nad hrvatskim državljanima. Pomalo se plašim ovih naših, kako domaćih tako i ovih iz Hrvatske što nas „brane“.

Je li ovaj progon branitelja u skladu sa najnovijim svjetskim trendom koji nameću globalisti, da se ne treba suprotstaviti zlu, boriti se protiv zla. Taj koncept je jasno vidljiv i u postojećoj migrantskoj krizi gdje vojno sposobni muškarci bježe umjesto da se suprotstave zlu. Oduvijek je bilo jasno da ljudi imaju prava ali imaju i dužnosti, obveze. Jedna od obveza je bila borba protiv zla, dužnost suprotstaviti se zlu, braniti obitelj, dom, narod i domovinu. Sad se nameće mišljenje da se zlu ne treba suprotstavljati, treba mu se prepustiti ili pobjeći (u Njemačku). Kažnjavaju li ovo gospodari svijeta sve one koji smognu hrabrosti suprotstaviti se zlu? I što ako odemo svi u Njemačku a tamo nas dočeka veće zlo?

Prof. dr. sc. Ante Čuvalo: Jedino Hrvati u BiH vjeruju u europsku budućnost svoje zemlje

Nedavna uhićenja hrvatskih časnika i branitelja Orašja nam (među ostalim) govore:

-Da su na optužničkoj klupi oni koji su branili svoje a ne oni koji su napadali i otimali tuđe. Ta i sami smo izručivali hrvatske časnike. (Bojim se da će toga biti još!) Gdje su optužnice protiv, što bi komunisti nekoć rekli, “okupatora i njihovih pomagača”! Neki su za nagradu na važnim političkim funkcijama i kulturnim ustanovama. Hrvatska je rijetka država koja je institucionizirala i plaća one koji otvoreno protiv nje rade!

-Da se ratne zločine, kojih je bilo, ne želi individualizirati nego se ostavlja mogućnost “bacanja mreže na široko” kad god se kome prohtije. Naravno, ne radi pravde nego radi političkih ciljeva.

-Da su nedavna zatvaranja selektivni i tempirana bomba, za Hrvate u BiH i RH politička a za one koje je direktno pogodila ubojita.

-Da su hrvatski političari u RH i BiH, kao i čelnici specifičnih državnih institucija RH, plesali kako “okruženje” svira dok su im “ispod radara” prošetale (i prolaze) krupne “zvjeri”, ili je to ipak dio zajedničkog “plesa” iz “regiona”.

-Da su hrvatski političari spremno potpisivali sve što im se stavilo na stol a potom sa sebe skidaju odgovornost za takve čine. Nek samo netko pobroji što su sve olako potpisali od početka rata do danas ili sve tajne spise koje su, uz branitelje, “izručili”!

-Da hrvatski političari imaju nagon dokazivati se. Kome i zašto? Ili smo tako slabi, ili poslušni, ili ne znamo bolje, ili svega pomalo? Lijepa naša je divna turistička zemlja i mnogima se sviđa ali to ne znači da se naši političari moraju svakome svidjeti, pa i zlonamjernima.

-Da hrvatski političari stalno pričaju kako “traže prava” svom narodu u BiH. “Traženje”, moljakanje ne donosi rezultate, nego uporan rad i borba za svoja prava.

-Da “međunarodnjaci” stalno ponavljaju priču o “procesima” a nikako o konkretnim temeljnim problemima koje bi trebalo u BiH riješiti. Njima je stalo da se “sapunica” nastavlja jer “procesi” donose konkretne “rezultate” njima, njihovim karijerama i domaćoj vladajućoj klasi, političkoj i inoj.

-Da jedino Hrvati u BiH vjeruju u europsku budućnost svoje zemlje (ogromna većina njih već i pripada EU), ali se bojim da će tijekom “procesa” ulaska BiH u Europsku uniju oni sami “ishlapiti” iz BiH, odnosno iz Federacije jer RS je već odavno etnički “čista”. Dok puzamo u Europu, RS je sve više u zagrljaju Rusije a u Federaciji “proces” erdoganizacije, arabizacije i wahhabizacije je u punom jeku. I mnogi Bošnjaci će prekasno shvatiti što im se dogodilo!

-Stići će pomoć nedavno pritvorenima, ali to ne riješava temeljne probleme hrvatskih branitelja, koji su pobjednici u ratu a žrtve u miru, niti probleme hrvatskog naroda u BiH.

-Da Hrvatima općenito i Hrvatima u BiH neće pomoći “međunarodna zajednica”, niti “partneri” u EU, NATO savezu i slično, nego Bog pomaže one koji se za sebe pobrinu! A za to treba ljubavi i nesebičnog rada na svim poljima!

Dr. sc. Damir Pešorda: Iza progone stoje snage koje za cilj imaju obnovu Jugoslavije

Većina komentara nedavnih uhićenja hrvatskih branitelja u Orašju govori o utjecaju Putina i Erdogana na recentna događanja u BiH, kao i svojevrsnoj poruci koju tim uhićenjima šalju bošnjačka i srpska politika hrvatskoj vlasti na čelu s Andrejom Plenkovićem. Ja cijelu tu stvar vidim ponešto drukčije. Ne niječem da gore spomenuti razlozi ne igraju određenu ulogu o ovim događajima, međutim držim da u pozadini konstantnog progona hrvatskih branitelja, osobito onih iz BiH, stoji nešto još zloćudnije od ruske, turske, srpske ili bošnjačke politike!

Iza toga progona stoje snage koje za cilj imaju obnovu Jugoslavije u bilo kakvom obliku, pa čak i u okviru Europske unije. Da bi se ikakva Jugoslavija obnovila, Domovinski rat i hrvatski branitelji moraju biti kriminalizirani i osramoćeni. Za uhićenja u Orašju krivi su i određeni krugovi u Hrvatskoj. Uostalom, netko je potpisao dogovore o razmjeni dokumentacije sa srpskim i bosanskohercegovačkim tužilaštvom, a netko je tražene dokumenti i proslijedio državnom odvjetništvu drugih država.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Patologija

Uhićenje Hrvata u BiH za navodne ratne zločine zahtijeva višeslojnu analizu. To je posljednjih dana glavna političkatema o kojoj se naveliko raspravlja. Teško je ulaziti u sve aspekte toga slučaja, ali se i manje upućenima nameću pitanja na koja zapravo odgovor trebaju dati oni koji su za to zaduženi, tj. državne strukture RH. Za sada su njihovi odgovori neuvjerljivi. Istina je da oni moraju biti odmjereni u svojim izjavama i nastupima. Iz iskustva znamo da su zatajili mnoge stvari koje su morali javno iznijeti. Tako je i u ovom slučaju. To samo pokazuje da nemaju baš najčistije namjere.

Mnogi od bivših, a vjerojatno i neki od sadašnjih vladajućih, svjesno i planski su radili na tome da se dogodi što se uhićenjem i dogodilo. Nije to jedina stvar gdje su pojedinci i skupine iz tzv. hrvatske vlasti kumovale destabilizaciji pa i rušenju države i onih koji su tu najzaslužniji za stvaranje te države, a to su branitelji. Njihov je grijeh već u tome što su se drznuli rušiti „omiljenu im bivšu državu“. Kad su već to učinili platiti će za tu svoju drskost. I to se događa već preko dva desetljeća. A vlastodršci, svih boja, prave se kao da se ništa ne događa. Oni čuvaju tekovine svoje države, makar je nominalno više nema, koja im je osigurala i zajamčila „kruha bez motike“ kroz nekoliko generacija. To pustiti nije baš jednostavno. I zato Hrvatska još uvijek, nažalost, nije ni slobodna ni suverena država. Nad Hrvatskom se kontinuirano provodi vanjska i unutrašnja agresija: agresori su odveć poznati.

Kakva je to neovisna i slobodna država kada joj susjedi mogu nametnuti što god zažele: oni uhićuju „ ratne zločince“ (treba naglasiti da su to isključivo i ovaj puta samo Hrvati), a hrvatske se vlasti natječu u tome da nepovrijede „susjede“ i da im ne spriječe ulazak u već sada klimavu i nesposobnu zajednicu EU (sic! ima li to ikakve veze sa zajednicom ili s nečim drugim?). Zar to nije bilo obećanje s najviše instance? Dok Hrvati strahuju od uhićenja kada ulaze u BiH ili u Srbiju, Srbi po Hrvatskoj (ali ne Srbi nego četnici, jer pravi Srbi su dobrodošli Hrvatskoj jer su se mnogi za nju borili) slobodno žive, štoviše dobivaju visoke položaje, dužnosti i povlastice od iste države koju su tako zdušno rušili. No oni su zaštićeni, ili kako kažu abolirani. To je ta tzv. hrvatska „velikodušnost“. To već spada u patologiju. Hrvatska bi mogla uhititi, i to opravdano, na stotine i tisuće onih koji su napadali RH, a bosanski Hrvati su branili svoje. No da oni ne budu sigurni kao „svoj na svome“ desetljećima se brinu tzv. hrvatski politikantski uhljebi, suradnici uhititelja.

Još je jedno važno pitanje: kako to uhićenici nisu bili ratni „zločinci“ sve do sada. Valjda su BiH vlasti od svojih jataka čekale „dokazne materijale“ koje su, nema dvojbe, obilato dobile. I zna se točno poimence od koga. A to je već postalo toliko „normalno“ da više nitko na to ne trza. Uhićenja bi se mogla povezati još s nizom događaja počevši od komemoracije žrtvama Hude jame na mariborskom groblju Dobrave preko prikazivanja filmova o partizanskim i komunističkim zlodjelima nad Hrvatima. Hrvati su se, očito, naglo počeli osvještavati. To treba odmah prekinuti skretanjem pozornosti na druge teme i akcije koje će Hrvate „podsjetiti“ da nisu bili žrtve ni drugog svjetskog ni domovinskog rata nego da su oni jedini krivci za sva stradanja drugih. Nitko ne poriče da se treba procesuirati sve zločine bilo s koje strane. Ali gdje je tu „ravnoteža“?

Sve dok je tako, tj. dok tzv. hrvatske vlasti ne mogu (pitanje je da li i hoće) zaštititi hrvatske građane i postaviti se prema drugima kao suverena, a ne kao nesposobna, štoviše kao ulizivačka vlast, Hrvatska se može uspoređivati s banana državama i takvom će vjerojatno još neko vrijeme i ostati.

Josip Jović: Ili se poklonite ili uklonite

Hrvatska javnost i politika su je uhićenjem i pritvaranjem desetorice zapovjednika HVO, čiji je grijeh, izgleda, u tome što su branili i obranili dio Bosanske Posavine. Većina ovdašnjih analitičara smatra kako je to odgovor Kitarović-Plenkovićevoj inicijativi za promjenama neravnopravnog položaja Hrvata u susjednoj državu. I nisu daleko od istine. Ali, to naravno, nije od jučer.

Izabravši upravo „prijateljsko“ Sarajevo za svoj prvi vanjskopolitički izlet s krajnje dobrom namjerama i čista srca, a na tragu rezolucije Europskog parlamenta o BiH koju je predložio zajedno sa skupinom hrvatskih zastupnika, premijer RH je obećao potporu BiH na njezinom putu prema EU. Zauzeo se za cjelovitu i suverenu BiH, pri čemu je također istakao, ne spominjući federalizaciju, koja se ističe u spomenutoj rezoluciji, kako će se Hrvatska zalagati za ravnopravniji status Hrvata u toj državi u skladu s proklamiranim načelom o konstitutivnosti i jednakosti sva tru naroda koji u njoj žive, računajući logično da bez načelnog rješenja tog pitanja nema ni stabilne države. Još ranije je predsjednica država sa svoje strane najavila angažman oko promjene Daytonskog sporazuma, kojim, iz različitih razloga, nitko nije zadovoljan. No, još se Plenković nije ni vratio iz Sarajeva dobio je snažan odgovor od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića

Nikakve ustavne promjene, poručuje Bakir, ne dolaze u obzir, ne dolaze u obzir ni promjene odredbi izbornog zakona, čak ni ona po kojoj Hrvatima njihove predstavnike biraju drugi narodi. Njemu nije jasno što ti katolici uopće hoće, pa oni su potpuno ravnopravni i svi prigovori o neravnopravnosti su posljedica krivog informiranja. Nije Izetbegović posebno impresioniran na obećanjima o potporu europskom putu. On ima svoj drugi put.

I uhićenja, sadašnja i buduća, i Izetbegovićev odgovor i incident u Stocu, gdje su aktivisti SDA pobacala izborne kutije kako bi onemogućili volju naroda nose jasnu poruku koja živi još od fra Anđela Zvizdovića, a koja glasi: Ili se poklonite ili se uklonite. Hrvatska politika traženja milosti i sitnih ustupaka je osuđena na neuspjeh. A kad nema dogovora, svatko je pozvan sam o sebi odlučiti. Krajnje je vrijeme da Hrvati iziđu s jasnim konceptom preuređenja države na principu triju (kon)federalnih jedinica, za što za sada imaju potporu dobiti potporu srpskog entiteta. Ali stvari se brzo mijenjaju. Izgledan je muslimansko srpski odnosno rusko turski sporazum i o formalnoj podjeli BiH na srpski i bošnjački dio. Milorad Dodik u nedavnom razgovoru za Večernji list kaže kako se u razgovorima koje vodi sa stranim predstavnicima uvijek govori o srpsko-bošnjačkim odnosima, dok se hrvatsko pitanje smatra riješenim. Kaže se da nema BiH bez Hrvata, što je potpuno pogrešno. Ona već sada postoji bez Hrvata kao političkog naroda, sutra će možda postojati i bez njih kao etničke skupine.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Orašjem Hrvatska plaća nerad i nemar

Događaji su poznati pa ih ne ću ponavljati. I reakcije su poznate. A čini se da ni odgovora nema. No, ima, ima, samo treba gledati objektivno, hladne glave.

1. Hrvatska

Sve se vraća, sve se plaća: Orašjem Hrvatska plaća nerad i nemar, a nažalost, plaćaju je i ljudske sudbine. Nevjerujem u izdaju, a smišljenu, odgovornu i stratešku hrvatsku politiku prema zločinima koji su se dogodili u ratu 1991.-1995. nikad nisam uspio naslutiti, iako sam je iščekivao: Hrvatska je, jednostavno, slabo radila na tom pitanju. S Hrvatske strane ni jedna optužba za srpske zločine nije poslana u Hag, to se ne smije zaboraviti. Nedovoljno pažljivo i promišljeno su davani dokumenti drugim stranama: sjećam se da je Srbija zacrnjivala dijelove dokumenata koje je morala dostaviti Hagu, a Hag se na to nije bunio; to znači da je to legalno, tj. da treba otkriti samo dio na koji se odnosi zahtjev za informacijom. Molim ministra pravosuđa za službeni i javni odgovor je li Hrvatska tako radila.

Nema govora o tome da se ne surađuje prema dogovorima i nema govora da se negiraju i zataškavaju zločini koji su počinjeni. Ne mogu se zanemariti zakoni o aboliciji koje smo donijeli (a trebali smo ih, i morali, donijeti) i ne mogu se suditi zločini koji nisu počinjeni u Hrvatskoj a koje su počinili ljudi koji nisu hrvatski građani.

Ono što se moglo raditi u odnosu na zločine nad Hrvatima u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, trebalo je raditi, ali nije se radilo. Ni jedan srpski zločin u Hrvatskoj nije prijavljen Hagu, ni Ovčara, koja je suđena, ali ne na hrvatsku prijavu. No, ni da je to činjeno i učinjeno, ne bi se danas olakšala situacija Orašanima, niti drugim Hrvatima koje progone druge države. Tu, dakle, ne leži odgovor na pitanje zaštite naših ljudi.

A gdje leži? U znanju i marljivosti, koje hrvatskim braniteljima nisu dane. Kao što ih se s mirovinama prepustilo PTSP-u i samoubojstvima, tako ih se prepustilo na milost i nemilost, na istrage i suđenje, Srbiji i BiH, za koje to odrađuju majstori Titovih tajnih službi.

2. Srbi i Bošnjaci

Ne ulazeći u povijesne nacionalne i vjerske prijepore, sukobe i mržnje, današnja mržnja dijela Srba i Bošnjaka prema Hrvatskoj i Hrvatima zacijelo donekle proistječe iz najobičnije ljudske ljubomore. Prvo su izgubili ratove, Srbi protiv Hrvata, a Bošnjaci protiv Srba. Ratni je poraz teško preboljeti, napose ako si bio uvjeren da si jak a da je neprijatelj slab i kukavica. No, slijedilo je i nešto mnogo gore: Hrvatska se oporavila ekonomski, politički i društveno, postala članica europskih zemalja s visokim prosječnim prihodima, postala članica Europske Unije i NATO-a, a rečeni susjedi nemaju ni jedno od toga, a nisu mu ni blizu. Budući da istine ne smiju izreći, jer su one njihova sramota, izmišljaju nove, koje su stare: zločini, ustaše, fašizam. Otrcano i bijedno; zar je to jedino što su mogli smisliti? No, ima i gore – u Hrvatskoj slobodi i demokraciji, usprkos svim otporima, nezaustavljivo na svjetlo dana izlaze istine o ustaškim i partizanskim zločinima. I istina je jako, jako različita od onoga što su nas učili dok su vladali.

Sasvim je izvjesno da će pasti sve laži i maske, a time i mitovi, mitovi na kojima je građena protuhrvatska politička sila od 1945. do danas. I kad istina postane sasvim jasna i legalna, pokazat će se da je Hrvatska Europa, a oni nisu. Bolno je to, ali bol se ne liječi nanošenjem boli drugima, nego liječenjem samoga sebe. U tom kontekstu, ono što sam gore nazvao hrvatskim neradom i nemarom, ima i jaku, možda i jaču, komponentu brige za liječenje vlastitih rana, a ne za osvetom i nenavidnošću. Hrvatska se nakon 1995. nije prepustila ni osveti ni zavisti, nego oporavku porušenoga, brizi za ljude, demokraciji. Za one koji su nezadovoljni ovdje ne mogu, jer nema mjesta, nabrojiti sve divne stvari koje su se otad u Hrvatskoj dogodile i stalno se umnožavaju i rastu, postaju bolje i bolje. Čak smo nakon krize dobili Vladu koju gotovo svi vole, koja smiruje napetosti i koja i djeluje i funkcionira na najvišoj europskoj uljudbenoj razini.

Kažu ljudi „ponizili su Plenkovića“, a ja kažem „a što su time postigli“? Što su postigli pubertetskom uvredom, osim što su pokazali stupanj svojega intelektualnoga i uljudbenoga razvoja, svoju iskonsku pripadnost Balkanu? Da možda nisu smanjili hrvatski visoki BDP, da nisu smanjili naš ugled u Europi, da nisu možda ojačali hrvatsku petu kolonu? Nisu čak ni to potonje, dapače, domoljubi su složniji nego ikad, kolebljivci se ljute zbog uvrede, a neprijatelji kažu da se svi zločini moraju suditi. Pa naravno da moraju, ne trebaju nam oni to govoriti, mi smo uljuđena, pravna država koja radi po najvišim europskim pravilima.

3. Visoka politika

Nitko ništa pametno, konkretno i bitno nije rekao nakon događaja u Orašju. Ne ćete vjerovati – osim hrvatske Vlade, odnosno Plenkovića, Stiera i Medveda! Oni su rekli da će Hrvatska smirivati odnose i ustrajati na europskom putu za Bosnu i Hercegovinu (BiH). To se pak nije činilo naročito pametnim, ni novim, a napose ne odgovorom na vrlo neugodnu situaciju. No, ako dobro pogledamo stanje u BiH vidjet ćemo, kao što je rečeno, da su jedino tamošnji Hrvati za opstanak te države i za njezino priključenje Europskoj uniji. Tamošnji Srbi brutalno ustraju na odcjepljenju, a Bošnjaci se „okreću Turskoj“. No, to „okretanje Turskoj“ ima dublje korijene! Oni znaju da ne mogu ukinuti Republiku Srpsku, a vjeruju da mogu podložiti BiH Hrvate, dakle – jednako kao Srbi, rade na – podjeli vlastite države. A podjela države po pola sa Srbima ima cijenu odstranjenja Hrvata, koji su im jedini prijatelji.

No, to je račun bez krčmara i iole obrazovan i pametan čovjek (ne mora biti demokrat i dobronamjeran) morao bi vidjeti da EU ne će dopustiti podjelu BiH. Sile podjele u BiH nemaju snagu za rat bilo koje vrste, a Europi ne treba ni velika Srbija ni muslimanska državicu u svojemu trbuhu. Ne treba zaboraviti da Hrvatska nikad ne će odustati od zaštite Hrvata u BiH, a još bi manje trebalo smetnuti s uma da je Hrvatska jedna jaka država, a Hrvati jak narod: 888 godina nisu odustajali da dobiju slobodnu i samostalnu državu i dobili su je, u našim životima! Preživjeli su progone, zatiranja, podmetanja, odnarođivanja i krivotvorenja najgore vrste, zatim su se oprli srpskoj agresiji pri stanju snaga 1:300 (u srpnju 1991.) i nakon rata su sagradili državu demokracije, slobode i blagostanja kakve u povijesti nisu zapamtili.

A da se BiH i podijeli između Srba i Bošnjaka, nastradali bi – upravo i samo Srbi i Bošnjaci: Srbi, jer bi onda sandžački muslimani dobili oslonac za borbu za priključenje muslimanskoj BiH, a muslimani, jer Srbi ne bi časa časili da nad njima svima s guštom po tko zna koji put ponove genocid.

Hrvatska je sigurna od takvih stvari, jer su militantni Srbi otišli, a militantni muslimani nisu došli. Nema izlaza za BiH i njezine narode osim izlaza u Europu. Hrvatska Vlada to zna i prema tome se ponaša. Proces je spor i bolan, ali nema mu alternative.

Davor Dijanović/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo