TJEDNI PREGLED HRVATSKE POLITIČKE GLUPOSTI – Oni uhićuju Hrvate, mi im financiramo filmove!

Političari su rijetko kad iskreni, jer iskrenost nije uvijek dobra za popularnost. Zato tim više treba cijeniti iskrenost, pa i kad se ne događa namjerno. A Predsjednica sasvim sigurno nije imala namjeru biti iskrena kad je rekla, u intervjuu za RTL, ‘Amerikanci će odlučiti tko će biti naš sljedeći predsjednik – ovaj, njihov sljedeći predsjednik’.

“Big shit”

Milanović je bio posve u pravu kad je rekao da je BiH, što se tiče pravosuđa, “big shit” i da se nema s kime tamo razgovarati. To je rekao braniteljima govoreći o popisima krivično gonjenih osoba. Upravo ovo što se sad događa pokazuje da su napadi na te njegove riječi bili posve neosnovani.

Samo dva dana nakon što je Plenković sa svitom hodočastio u Bosnu, uz moto “BIH nema većeg prijatelja od Hrvatske”, uslijedila su uhićenja u Orašju. Kao što je poznato, 31. listopada je u Orašju uhićeno deset bivših pripadnika HVO-a pod optužbama za ratne zločine.

U Orašju, gdje nakon prolaska srpske vojske niti jedan starac, civil, nije ostao živ! A ni BIH ni Hrvatska nikad nisu potegnuli pitanje stvarnih ratnih zločina u Posavini. Je li BIH tužiteljstvu stvarno trebalo preko 20 godina da istraži stvar, ili se radi o zastrašivanju i političkom pritisku, te šamarčini novom hrvatskom premijeru?

Očito, potonje. I to netom nakon što je Plenković izjavio je kako je europska budućnost BiH od strateškog interesa za Hrvatsku, i kako će nova vlada učiniti sve što može kako bi BiH nastavila napredovati na europskom putu. Gdje je tu strateški interes za Hrvatsku, nije objansio. Vjerojatno je pitao one u Buzinu i Bruxellesu što je naš strateški interes. Pa su mu objasnili da je naš strateški interes da nemamo vlastiti strateški interes.

Naš strateški interes je, jasno, prije svega položaj Hrvata u BIH, ne BIH kao takva. Od nas ne ovisi hoće li taj međunarodni protektorat koji glumi državu opstati ili ne, pa se time ne trebamo previše niti zamarati, jer na to ne možemo bitno utjecati. Ne može čak ni Srbija, koja kontrolira pola teritorija BIH. Zato je naš strateški interes planirati s jedne strane kako zaštititi interese preostalih Hrvata u BIH, i sam njihov opstanak, a s druge se strane pripremiti na mogućnost da danas-sutra Međunarodna zajednica digne ruke od BIH, i imati plan što uraditi u tom slučaju. Mi takav plan nemamo, mi smo sve karte, očito, stavili na to da će BIH opstati. A to nije pametna politika, jer opstanak BIH ne ovisi o nama.

A kako je Hrvatska reagirala na taj cirkus? Blokadom pristupa EU? Povlačenjem veleposlanika? Uvođenjem carinskih i drugih mjera? Ne. Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier komentirao je uhićenja izazivši zabrinutost, usput ponovivši kako jeVlada odlučna u potpori BiH na njezinom europskom putu! “Izrazili smo zabrinutost i preko veleposlanstva u Sarajevu, kontaktirali smo nadležne institucije Bosne i Hercegovine a ja sam osobno dao instrukciju našem veleposlaniku da zatraži od nadležnih stupanje u kontakt s hrvatskim državljanima, koji su uhićeni, a državljani su i BiH; tako da ih institucije BiH tretiraju kao svoje državljanine”, izjavio je Stier. Usput je pokušao smiriti duhove rekavši kako su samo pozvani “da daju iskaze”, a ne i optuženi! Zašto su onda uhićeni i privedeni, a ne pozvani redovnim putem da daju iskaz?

Ovime je Stier, zapravo, priznao gdje se i kako kreira vanjska politika RH. Sad jasno vidi kolika je razlika između Kovača i Stiera, koji, kao niti Plenković, nikad ništa neće nazvati pravim imenom niti se kome zamjerati. Strah me i pomisliti što će tek biti kad na red dođe prijem Srbije u EU, ako ikad dođe. A hrvatska politika prema BIH je doživjela potpuni fijasko. Koji ne želi priznati, već i daje ustraje na istoj politici moljakanja bošnjačkih lidera da lijepo postupaju s Hrvatima u BIH. Na što se ovi grohotom nasmijaše.

Naknadna pamet

Rekaciju vlade na uhićenja u BIH kritizirali su, očekivano, oporbeni političari, ali i HDZ-ovi koalicijski partneri iz MOST-a. “Tužno je da predstavnici najviših državnih institucija RH smatraju da je dovoljno izraziti zabrinutost zbog uhićenja hrvatskih branitelja i državljana RH u BIH”, kaže Bulj. “Uhićenjem državljana RH u BiH, koji su branili svoj dom, potvrđuje da su Hrvatski branitelji bez zaštite, lovina na otvorenom lovištu . Ovo je potpuni poraz krive politike hrvatske diplomacije vođene od završetka Domovinskog rata i, ono najgore, potvrda nefunkcioniranja sigurnosnih službi”, kaže on. Bulj smatra da se trebamo početi ponašati kao ozbiljna država, i problemu pristupiti – državnički.

Mali problem je što je Bulj zaboravio da je on bio predvodnik u napadima na Karamarka i u rušenju prethodne HDZ-Most vlade, u kojoj je ministar Kovač malo drukčije pristupao problemu susjeda, i što je zajedno s Orepićem bio protiv bilo kakvih smjena u SOA-i i policiji, te ćišćenja udbaških kadrova. Upravo je njegov stranački lider Petrov zajedno s Oreškovićem i u suradnji s veleposlanostvom u Buzinu odabrao novog šefa SOA-e. A sve ovo što se događa je posljedica upravo tog novog “euroatlantskog kursa” hrvatske politike, koja ništa ne radi bez dogovora (direktiva) od strane EU i veleposlanstva u Buzinu, što su uostalom potvrdili i Stier i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Stier je rekao kako “pripremaju korake prema BIH u dogovoru sa SAD i NATO paktom”, što vjerojatno treba čitati kao “išli smo ih pitati smijemo li ih ometati u uhićenima Hrvata”. A vjerojatno će završiti trpanjem svega skupa pod tepih zbog zajedničkih, europskih, viših interesa. A Predsjednica je rekla da će sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost. Možda. A možda i neće. Treba vjerojatno pitati je li to uopće problem.

Isto važi za Kotromanovića, koji je jako ljut jer vlada ne poduzima ništa glede uhićenja Hrvata u BIH. “A baš volim ove čiste, bezgrešne, nepogrešive domoljube. Dobro je da su oni komunistički gadovi i j…vjetri na čelu sa Zokijem pali, dobro je jer su oni hapsili i izručili sve generale od Blaškića do Brodarca. Ajmo Šeks, daj neki savjet što da napravimo. Revolucija!!”, napisao je Kotromanović. Ma za ne prepoznati! Je li to onaj isti Kotromanović koji je ugovarao kriminalni remont MIG-ova?

A što je njegova vlada poduzimala 4 godine oko optužnica Srbije? Oko Veljka Marića? Oko situacije s Hrvatima u BIH? Ništa. Baš ništa. Što je on radio da zaštiti bivše suborce od tih optužbi, i optužbi u samoj Hrvatskoj na račun branitelja, medijske pa i policijske hajke na njih, premlaćivanju na Markovom trgu? Sad su i on i Matić strašno zabrinuti za hrvatske branitelje. Dok su bili na vlasti, bili su zabrinuti jedino da im Nijemci ne uhite Perkovića, pa su i Ustav htjeli mijenjati. To što nam Srbija uhićuje branitelje ih nije previše brinulo tada, pa ne mora ni sada što to radi BIH.

Vijak-terorizam

Život u Hrvatskoj je zamalo stao. Prekinuta je sjednica Sabora. Više saborskih klubova u petak je zatražilo hitno organiziranje tematske sjednice Odbora za medije. U drugi plan je pao i pokop žrtava antifašističkih zločina iz Hude jame. Umalo da nije proglašena opća mobilizacija i na ulice izvedena policija s dugim cijevima.

Jer je predsjedniku HND-a, cehovske udruge koja okuplja manji dio novinara u Hrvata, mehaničar u Srbiji rekao da mu je netko do pola prepilio dva vijka na prednjem desnom kotaču auta, nakon što mu je isti počeo vibrirati na auto-cesti. Leković, naravno, o tome nije izvijestio policiju u Srbiji, niti u Hrvatskoj, nego je čitavu priču, onako profesionalno, temeljem ekspretize anonimnog mehaničara negdje iz Rume ili Stare Pazove, zaključio da je netko pokušao atentat na njega. To se zove profesionalizam u novinarstvu! Pustiti optužbu na račun N.N., vjerojatno Hrvata koji ga, onako ugroženog borca za istinu i pravdu, žele ubiti, ustaše jedne.

Priča je bila glavna tema medija iduća tri dana. Da su meni pukla dva vijka na kotaču, i da sam optužio “antifašiste” ili koga već da me žele ubiti, jer mi je Muso automehaničar rekao da mi je netko do pola prepilio vijke na jednom kotaču, to bi zacijelo naišlo na sprdnju u medijima, ako bi itko primijetio. S razlogom.

Leković, koji inače radi i uglavnom i živi u Beogradu, je ustvrdio: “Nije prvi puta da se netko ‘igra’ zavrtnjima/šarafima na kotačima mojega auta. Jednom su ih samo odšarafili napola, ali je auto bio relativno nov pa sam brzo shvatio da nešto nije u redu. Ovaj stari ionako stalno ‘drnda’ pa ne primijetim odmah promjenu. To je inače jedna od češćih metoda ‘opstrukcije’”, napisao je Leković.

Osobno, mislim da bi Leković trebao posjetiti nekog tko se bavi paranojom. Istina, desi se da novinare ubiju tako da im prčkaju po autu. Recimo, tako da im pod njega postave pet kila eksploziva. Ali šanse da ćete nekog ubiti oštećivanjem dva šerafa na jednom kotaču su ravne tome da ćete ga ubiti tako što ćete mu ulaštiti pod u dnevnoj sobi, u nadi da će pasti i udariti glavom u radijator i pritom poginuti. Ako želite nekog ubiti, ili na nekog izvršiti atentat, ma koliki diletant bili, izabrat ćete metodu koja će ga s bar 90% sigurnosti usmrtiti. A ne onu koja s 99.9% neće.

Naime, Lekovićeva priča ne da je šuplja, nego je nakaradna. Vijci (ne šrafi ni zavrtnji, kako on piše, bar ne u Hrvatskoj) na kotaču se lako oštete ako su prejako zavrnuti, ili nedovoljno zavrnuti. Ako vam otpadnu na auto cesti, sigurno ih nećete naći, kao što ih je on “pronašao”. Treba vam laserski vid za to. Nadalje, ako su vam dva vijka na jednom kotaču odvinuta, auto i dalje vozi najnormalnije, jer ih ima pet, a dovoljna su tri. Dodatna dva su radi sigurnosti. Šanse da će vam otpasti kotač radi dva vijka su nikakve, trebalo bi prepiliti sve, i moliti Boga da svi popuste u istom trenutku, i to nakon nekoliko stotina kilometara vožnje (Leković je prošao bar 300 km auto-cestom prije nego je uočio da mu kotač vibrira). A i da vam otpadne kotač, vjerojatno vam se neće desiti baš ništa, osim ako vam otpadne baš na auto-cesti, što je praktički nepredvidivo. A i da vam otpadne na auto-cesti, i dalje se vjerojatno neće desiti ništa što bi vas ubilo, uz današnje sustave sigurnosti, pojaseve, zračne jastuke, i ostalo. U najgorem slučaju, završit ćete bokom uz ogradu auto-ceste. Ako vam je prepiljen lijevi kotač, ne desni. Ukratko, sve skupa je priča za malu djecu. Ni u trash-krimićima nitko nikog ne ubija piljenjem dva vijka na kotaču, previše je neuvjerljivo.

Glavni tajnik HND-a je, pak, u izjavi Hini kazao da je, ukoliko se pokaže da su vijci zaista prepiljeni, riječ o pokušaju ubojstva. Ja bih rekao da se tu prije svega radi o pokušaju difamacije, i skretanja pažnje na sebe. A iskustvo mi pak govori da su, kad Srbi počnu pričati o svojoj ugroženosti u Hrvatskoj, obično ugroženi svi ostali. Tako je bilo i 1971. i 1991.

No, Leković je otišao osobno Orepiću, ministru, što pripadnici neugroženih vrsta u Hrvatskoj ne mogu. A Orepić, kao ministar, ne bi smio ni na koji način utjecati na istrage, jer bi time kršio zakon. Za nadati se je, ipak, da će ovaj put istraga, za razliku od slučaja “svastika” i još nekih, dati rezultata. Pa ako se pokaže da je sve skupa rezultat paranoje, loše obavljenog mehaničarskog posla, ili tako nečeg, onda Leković u najmanju ruku treba odgovarati zbog uznemiravanja javnosti i lažnog prijavljivanja pokušaja ubojstva.

P.S., dok ovo pišem računalo mi ispušta čudne zvukove. Sumnjam da je netko prčkao po kablovima kako bi me ubila struja. Lastane, jesam li ja normalan?

Trenutak iskrenosti

Političari su rijetko kad iskreni, jer iskrenost nije uvijek dobra za popularnost. To je, uostalom, politologija davno ustvrdila. Previše iskren političar ne traje dugo. Zato tim više treba cijeniti iskrenost, pa i kad se ne događa namjerno.

A Predsjednica sasvim sigurno nije imala namjeru biti iskrena kad je rekla, u intervjju za RTL, “Amerikanci će odlučiti tko će biti naš sljedeći predsjednik – ovaj, njihov sljedeći predsjednik”.

Neki psihijatri i psiholozi tvrde da nema slučajnih pogrešaka, već da lapsusi u govoru odražavaju ono što stvaro mislimo a ne želimo reći. U svakom slučaju, ukoliko Amerikanci odluče tko će biti naš slijedeći predsjednik, to neće biti prvi put. Nije daleko od pameti ni pretpostaviti i da su upravo oni odlučili tko će biti premijer, i tko to ne smije biti zbog nekih veza s Rusima i nekih stavova koje nisu na liniji partije, odnosno na liniji razmišljanja “slobodnog svijeta”.

“Naravno, svi ćemo se prilagoditi i prihvatiti izbor američkih građana”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović, i dodala: “kad je tiječ o odnosima SAD-a i Hrvatske, mislim da ovo postignuto strateško partnerstvo ne može biti narušeno”. To da ćemo prihvatiti zbor Amerikanaca nije sporno, jer tu nemamo izbora ionako. No kad bi naš odnos sa SAD stvarno bio partnerski, a ne vazalni, onda bi to podrazumijevalo da i oni prihvate naš izbor, kakav god bio. I predsjednika, i premijera, i stava o bilo čemu od pobačaja do istospolnih brakova. A ne vidi se da je tome baš tako: strateško partnerstvo zadnjih dana sve više liči na čisti podanički odnos, a sve manje na partnerstvo.

Ministarstvo kulture regiona

“U pozadini te lavine napada na HAVC, koji simbolizira najuspješniju kulturnu reformu koju smo poduzeli u Republici Hrvatskoj i koja je nota bene započeta za vrijeme HDZ-ove Vlade u kojoj sam sudjelovala, stoje interesi i nezadovoljstva ljudi koji iz ovog ili onog razloga ne vide svoju budućnost ili sebe u takvom složenom, ali vrlo transparentnom sustavu”, rekla je za Večernji list nova ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek.

Nju jako smeta što je optužuju da želi prikriti kriminal u HAVC-u. No, nije bitno tko što misli. Bitno je da je njena pozicija ministrice nespojiva s njenim donedavnim angažmanom u upravi HAVC-a i prijateljskim vezema s njegovim čelnicima, u osjetno većoj mjeri nego što je pozicija Tomislava Karamarka kao potpredsjednika vlade bila s njegovim prijateljstvom s čovjekom koji radi za MOL, i poslovnih veza svoje tada buduće supruge s njim. Radi se o školskom primjeru sukoba interesa. Što se financija HAVC-a tiče, one su transparentne koliko i Mamićevi transferi nogometaša, što jasno pokazuje financijsko izvješće koje je objavio njen prethodnik.

Ali poanta ovdje je njena izjava kako je HAVC “simbol najuspješnije kulturne reforme”. Po čemu je ona uspješna? Po tome što se godišnje potroši stotinjak milijuna kuna, dobrim dijelom utjeranih od osiromašenih poreznih obveznika preko TV pretplate, za snimanje filmova koje nitko ne gleda, koji nikog ne zanimaju, i koji nemaju nikakav propagandni učinak za RH, osim eventualno negativnog?

Ili po tome što smo svojevremeno Jasmili Žbanić, koja je Milanoviću poručila “Mrš kući” kad je došao u posjet BIH, izbrojali par milijuna kuna za film koji joj je BIH odbila financirati jer, kako su obrazložili, promiče pedofiliju? Ili zato što smo dali 500.000 kuna za ovogodišnji film o “Pišonji i žugi” koji se snima u BIH, sa sarajevskim glumcima i redateljem, i koji govori o sarajevskom bendu i herojima njihove pjesme? Kakve to veze ima s hrvatskom kulturom, osim što financiranje filmova u zemlji koja zadnjih uhićuje Hrvate pod optužbama za “ratne zločine” graniči s čistim ludilom? A filmovi o bilo čemu što se tiče kulture u Hrvata i Hrvata kao takvih godinama ne prolaze na natječajima HAVC-a i Ministarstva kulture.

Kruh, mlijeko, knjige, i porezi

Kad tekst počinje sa “stručnjaci tvrde”, obično ga ne pročitam, jer “stručnjaci tvrde” je bezvrijedna argumentacija, “argumentum ad verecundiam”. Ipak, zaintrigirao me tekst u “Slobodnoj dalmaciji” naslovljen “stručnjakinja analizira: što nam donosi porezna reforma?” u kom se Dr. sc. Marina Tkalec, znanstvena suradnica na Odjelu za makroekonomiju i međunarodnu ekonomiju Ekonomskog instituta u Zagrebu, osvrće na nedavno predstavljenu poreznu reformu.

Ono što svi znamo, poskupjet će kruh i mlijeko, te knjige, a za sve ostalo većinu ionako nije previše briga. Vlada tvrdi da ćemo živjeti bolje, plaćati manje režija, imati više novca, a narod kao narod, poučen iskustvom, ne vjeruje da će išta plaćati manje, ali vjeruje da će kruh plaćati skuplje. Usto, poučeni iskustvom, vjeruju da će bogati zbog smanjenja poreza na dohodak biti bogatiji, a siromašni zbog skupljeg kruha siromašniji. A što se pojeftinjenja plina i struje tiče, većina bi vladi ionako pustila i struju i plin. Besplatno.

No zanimljiva je u tome rečenica: “Jedan od argumenata za provođenje reforme je i visoka porezna nestabilnost uzrokovana čestim izmjenama i dopunama u posljednje četiri godine.” Ako išta znam o logici, onda je ovo skakanje samom sebi u usta. Istina je da česte promjene poreznog sustava loše djeluju na ekonomiju, i odbijaju ulagače koji ne znaju što mogu očekivati u budućnosti. Dakle, protiv čestih promjena poreza ćemo se boriti još jednom poreznom reformom kojom ćemo iz temelja sve promijeniti. Dok ne dođe iduća vlada, koja će, kako bi ispalo da nešto i radi, opet novim izmjenama i dopunama poreza liječiti “nestabilnost uzrokovanu čestim izmjenama i dopunama poreza”.

Nama koji pokušavamo logično razmišljati takva razmišljanja obično uzrokuju glavobolje. Nije li ipak bolje konačno taj porezni sustav ostaviti na miru, smanjiti troškove države, i kad se budžet poravna, jednostavno smanjiti poreze?

Na što imaju pravo Hrvati u BIH?

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je ovog tjedna briljirala, ne samo lapsusima, već i hotimično izrečenim tvrdnjama. Najzabavnija od njih je ona da Hrvati nemaju pravo na neki treći entitet, ni na “traženje prava na koja nemaju pravo”.

Njena izjava, dana povodom uhićenja veterana HVO-a pod optužbama za ratne zločine u BIH, glasi: “Cilj je ne narušiti odnose s BiH, oni moraju ostati prijateljski, dobrosusjedski, Hrvatska će nastaviti podržavati BiH kao suverenu, teritorijalno integralnu državu, i njezin europski put, ali isto tako, vrlo, vrlo ozbiljno ćemo se držati, kao supotpisnici Daytonskog sporazuma, i slova i duha tog sporazuma, što znači konstitutivnost i jednakopravnost svih triju naroda na cijelom području BiH.

To nitko ne treba tumačiti kao nekakav zahtjev za trećim entitetom ili traženje nekih prava na koja Hrvati nemaju pravo. Ne, tražimo upravo jednaka prava za sve državljane, za sva tri naroda”.

Prvo, zašto je nama cilj ne narušiti odnose s BIH kad je BIH narušila te odnose ovim uhićenjima? Drugo, koji je naš interes da podržavamo “europski put” BIH i njenu “teritorijalnu cjelovitost” kad je na okupu drže tek druge države, međunarodna zajednica, i kad svi znamo da bi se raspala u tri dana da je se prepusti samoj sebi? I koji je to “europski put” BIH, gdje se on manifestira?

I, najvažnije, što znači da ćemo tražiti jednaka prava za sva tri naroda, a ne i “prava na koja nemamo pravo”, što god to značilo, a ne i entitet? Ako druga dva naroda imaju svoje entitete, Srbi svoj, a Bošnjaci de facto svoj u kom su Hrvati tek manjina, onda bi jednaka prava trebala podrazumijevati i entitet za Hrvate u BIH. Sve drugo, jednostavno, nisu jednaka prava. Jer Srbi imaju veća.

Marcel Holjevac /Dnevno hr./http://www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo