Institut Ruđer Bošković prvi je test za Kurikulnu reformu

Budak-Jokićeva reforma hrvatskog obrazovanja – ustvari svjetonazorski pomak prema ateizmu i mehaničkom evolucionizmu – zamišljena je u SDP-ovoj kuhinji i dio je većeg plana uspostave „reformiranih“ komunističkih vrijednosti u novim društveno-političkim okolnostima tehnološke revolucije i globalizacije planeta.

Nepregorivi sovjetski um ugrađen u SDP nije nikad prestao stvarati Republiku Hrvatsku kao „Socijalističku Republiku Hrvatsku“, sa svim potrebnim ljevičarskim atributima, marksističkim teorijama i samoupravnim praksama. Naravno u sklopu nekakva „regijona“, dakle sa Srbima kao konstituitivnim narodom, pa je partijski cilj (čim ponovno dođu na vlast) srpsku manjinu u Hrvatskoj ugraditi u preambulu Ustava RH.

Nedvojbeno, projugoslavensko komunističko ljevičarenje je za srpsku manjinu u Hrvatskoj vrst privremene paradomovine, prijelazna faza i povijesna čekaonica do uspostave nekakve nove Jugoslavije i u konačnici velike Srbije.

I to je kontekst Saše Lekovića, predsjednika HND-a, srednjoškolca, pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj; to je Slavica Lukić Pupovac, potpredsjednica HND-a iz istog legla; to je srpsko-srbijansko provociranje s dvojezičnim pločama na javnim zgradama i ustanovama u Vukovaru; to je navodno neprestano ugroženo srpstvo i genocidni Hrvati „koji su bre pobili preko milijun Srba za vreme NDH“, kako to priseže prvi čovjek SPC-a, patrijarh Irinej; to su „mešani brakovi“ u kojima sve postaje srpsko, čak i kućni mezimci; to je Pupovčevo otvaranje ždrijela na fotelje (pomoćnika) ministra, predsjednike i dopredsjednike uprava u javnim poduzećima… To je i Jokićeva Kurikulna reforma: ispiranje mozga mladim naraštajima socijalističkim svjetonazorom i ugradnja okorjelog ateizma.

I to sada više nisu „ugledne“ partijske škole po kumrovcima i korčulama i za Hrvate pogubne šuvarice pod ravnateljstvom partijskih ideologa i batinaša, nego Kurikulna reforma sašivena po mjeri i naputku Partije. Ta Milanović-Budak-Jokićeva reforma obična je agresija komunističke ideologije i oblik specijalnog rata što ih partijski umovi vode protiv Republike Hrvatske. Takva se reforma trebala provoditi od vrtića do fakulteta i doktorskih studija te samoupravljačkom indoktrinacijom obuhvatiti sve slojeve i razine obrazovanja i školstva. Kurikulna reforma vođena dirigentskom palicom Borisa Jokića, Srbina školovanog u Londonu, Nevena Budaka i Zorana Milanovića trebala je postati „konačno rješenje“ hrvatskog pitanja u školstvu i obrazovanju.

Neven Budak, posljednji partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (neka nas njegovo „ustaško“ prezime ne zavara, ima on i majku), Boris Jokić, prema riječima akademika Vladimira Paara, jedna nekompetentna osoba bez iskustva, Pupovčevi uhljebi i kadrovska iznenađenja – to bi trebao biti uzorak kadrovskih križaljki i kompromisa po ministarstvima i javnim tvrtkama u novoj vladi.

Takvu je reformu trebalo srušiti već u veljači ove godine, a ne činiti igrokaz za javnost i komisiju krpati novim članovima. Institut Ivo Pilar i HAZU bili su nedvosmisleni u svojim recenzijama o Kurikulnoj reformi školstva i obrazovanja pa je to više nego dovoljno da se partijski plan indoktrinacije cijelog jednog naroda i njegove mladosti u potpunosti diskreditira i sruši.

U svjetskim okvirima sramotno nisko plasirano visoko školstvo u Hrvatskoj treba hitne rezove i oporavak. Osim nekoliko solidnih fakulteta „inžinjerskog“ profila (FER, studij farmacije, Tehnički fakultet…) na svjetskoj karti visokog obrazovanja hrvatskih sveučilišta i fakulteta nema; nisu čak niti uvršteni, o njima nitko ne vodi računa. Kad se zna način na koji se postajalo nastavnik na fakultetima (mpp, moralno politička podobnost, partijska knjižica, nepotizam) i način na koji se napredovalo u zvanju – a i nakon demokratskih promjena 1991. godine ostalo je isto i jednako – nije ni čudo da hrvatskog visokog školstva nema na svjetskim zemljovidima. Kasno je za inovacije i reforme iz vlastite pameti, treba se priključiti onome tko zna i tko nas hoće.

Ako ova hrvatska Vlada, sva njena ministarstva a naročito ministarstva obrazovanja, gospodarstva i kulture, žele konkretno započeti s izgradnjom modernog i učinkovitog školskog i obrazovnog sustava, onda neće dangubiti s komisijama, povjerenstvima, akcijskim planovima i potkomisijama, nego će vođeni načelom dobronamjernosti prema mladim ljudima koji se iskreno žele educirati, od Instrituta Ruđer Bošković (IRB) uz pomoć najkvalitetnijih fakulteta u Hrvatskoj, a pogotovo uključivanjem njemačkog TUM-a (Technische Universitat München) i zürichog ETH-a „složiti“ jedan ozbiljan institut koji bi proizvodio hrvatsku izvrsnost inžinjerskog predznaka. Upravo one stručnjake koji najviše trebaju i Hrvatskoj i Europi, ono što se danas u svijetu znanosti i tehnologije „nosi“. Dakle ne sveučilišta tzv. regijona („gde se govori po naški i svi se razumemo“), već ozbiljan rad po uhodanom anglosaksonskom načelu izvrsnosti.

Promocija načela izvrsnosti na takvom jednom Institutu poput „Ruđera Boškovića“ može postati čvrsta jezgra učinkovitog visokog školstva koje će zdravom konkurencijom potaknut ostale da se mijenjaju u skladu s modernim vremenima tehnološkog napretka. Naravno, ni u IRB stvari nisu sjajne, i tamo se desetljećima kadroviralo po načelu partijske podobnosti, ali zbog naravi posla događalo se to u nešto manjem intezitetu, i zato postoji nekakva šansa.

Danas Europa i svijet trebaju inžinjere; Hrvatska još i više, jer njihova „produkcija“ u Hrvatskoj je sramotno niska. U Hrvatskoj odrasli žele biti rentijeri, a mladost želi studirati filozofiju, i to je teška dijagnoza hrvatskog društva. Sve dok filozovski fakulteti u Hrvatskoj imaju na destke tisuća studenata, a „inžinjerski“ samo na stotine, tu previše toga ne valja.

I. Sertić/HRsvijet/Hrvatsko nebo