Nina Obuljen kandidat je izbornih gubitnika

Srpski kompleks manje vrijednosti u odnosu prema pisanoj povijesti hrvatske književnosti očit je, među ostalim, po kontinuiranome prisvajanju dubrovačke književnosti. Srpski projekt „Deset stoljeća srpske književnosti“ (srp. Deset vekova srpske književnosti) u režiji Matice srpske pokrenut je godine 2007. Srbi planiraju ediciju od dvjestotinjak knjiga među kojima je još godine 2010. objavljen naslov „Poezija Dubrovnika i Boke kotorske“. Srpsku krađu hrvatske književnosti osudili su tada HAZU, DHK i malobrojni pojedinci. Velikosrpski jezični imperijalizam nastavak je velikosrpske agresije iz devedesetih.

Bez otpora mjerodavnog ministarstva

Ključno je pitanje kako se prema tom imperijalizmu odnosi hrvatska država. U tom pogledu važno je pratiti kako se prema mirnodopskom nastavku agresije Matice srpske fHaodnosilo mjerodavno Ministarstvo kulture. Ono je moralo pratiti tijek događaja sa stajališta obrane hrvatskih interesa na planu kulture i argumentirano reagirati na kulturološkom i političkom planu. U vrijeme pokretanja „Deset vekova srpske književnosti“ (2007.) u Hrvatskoj je galopirao proces detuđmanizacije, tj. dekroatiziranja Croatiae. Zakonodavnu vlast drži HDZ. Izvršnu Sanader. Predsjedničku Mesić. Na čelu Ministarstva kulture je ministar Biškupić.

Kao da je znao da će Dubrovnik ponovo postati velikosrpskom metom, ministar Biškupić je proročanski preventivno godine 2006. zaposlio Dubrovkinju Ninu Obuljen (r. 1970.), diplomiranu violinisticu, kćerku Nikole Ćiće Obuljena (r. 1938.) bivšega upravitelja pošte u Dubrovniku, predsjednika Vijeća udruženoga rada dubrovačke skupštine, hadezeovoga gradonačelnika Dubrovnika od 1993. do 1997., saborskog zastupnika (1995. – 2000.), voditelja saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe (1997.), predsjednika Gradskog vijeća Dubrovnika (2001.) i predsjednika Županijske skupštine (2005. – 2006.).

Uvijek je dobro kad se u državnoj upravi zaposle osobe upravo iz područja koje je pod udarom velikosrpske agresije, bilo oružane, bilo kulturološke. Dobro je zbog toga što takve osobe, uz potrebnu stručnost, imaju izraženiji senzibilitet za obranu i, nazovimo je zavičajnu motiviranost. Nina je Obuljen, kćerka istaknutoga hadezeovca, u Ministarstvu kulture od 2006. na visokoj poziciji pomoćnice ministra i državne tajnice. Pretpostavljam da se s te pozicije trebala, uz ostalo, na kulturnom planu oduprijeti procesu detuđmanizacije i velikosrpskom svojatanju Dubrovnika i dubrovačke književnosti.

Istražujući odnos Ministarstva kulture prema srpskom projektu „Deset vekova…“, što se tiče građe dostupne na Internetu, nisam pronašao apsolutno ništa. Koliko me pamćenje služi sjećam se da se Ministarstvo oglasilo jednim priopćenjem, ali više nisam siguran je li to točno i ako jest što je u njemu pisalo. No, da je možebitno priopćenje imalo ikakvu težinu, ono bi bilo iskorišteno kao argument zbog kojega Hrvatska ne može pristati na otvaranje pregovora Srbije s Europskom unijom, upravo zbog nastavka agresije na Dubrovnik.

Desna ruka petero ministara

To pak znači da Ministarstvo kulture nema katalog velikosrpskih nedjela prema hrvatskoj kulturi pri čemu je posezanje za hrvatskim književnicima dubrovačke književnosti (Ivan Gundulić, Marin Držić) tek jedan odsegmenata. Stvar je zabrinjavajuća, barem sa stajališta hrvatskih branitelja, jer ako ne znate neprijateljeve ciljeve, razmještaj jedinica, smjerove kretanja i druge važne parametre, ne možete učinkovito ratovati protiv njega. Ako su ministri brigadni generali u miru, onda su pomoćnici ministara i državni tajnici u najmanju ruku brigadiri.

Ako Ministarstvo kulture o napadu na temelje hrvatske pisane riječi ne vodi računa, onda je logično da i vlada o tome nema osnovne informacije, posljedično i adekvatnu politiku. Postavlja se pitanje što su osim održavanja hladnoga pogona i skrbi o spomeničkoj baštini, radili generali kulture posljednjih šesnaest godina, osim što su financirali udruge poput MUF-a. Ministarska kronotaksa je sljedeća: Vujić, Biškupić, J. Mesić, Zlatar-Violić, Šipuš i Hasanbegović. Petorici od navedenih desna je ruka bila Nina Obuljen.

Ministar Vujić je startao godine 2000. s dobrim vjetrom u leđa koji mu je ostavio Tuđman velebnom izložbom o hrvatskoj kulturi priređenoj u Vatikanu. Tuđmanov smjer ubrzo je napušten povratkom Ministarstva na stare temelje udruženoga rada i samoupravnih interesnih zajednica radnika u kulturi. Ministarstvo je postalo zbroj interesnih sizova i usizova i njihovih samoupravljača. U sektoru kulture izvršena je detuđmanizacija s deeuropeizacijom, a uvedena je resizacija s rebalkanizacijom.

Hasanbegović je narušio logiku sizarenja

Novom, u stvari starom jugoslavenskom konceptu suprotstavio se 2016. ministar Hasanbegović, ponajviše tako što je pokušao uvesti načelo pravednosti umjesto podobnosti u raspodjelu proračunskih sredstava, ali i najavom zakona o dostupnosti arhivske građe, što je nedopustivo sa stajališta rsiz logike, budući da bi moglo dovesti do
„opasne namjere“, do nužne revizije partijske interpretacije povijesti, sadašnjosti, a time i budućnosti. Nina Obuljen nijednoga ministra nije javno kritizirala. Osim dr. Hasanbegovića.

Stanje je otprilike jasno. Ako smo zadovoljni rsizovskim načelima rada Ministarstva kulture, posebice odnosom prema velikosrpskim posezanjima u kulturi, onda treba nastaviti s dosadašnjom glavnostrujaškom politikom. Ako nismo, a nismo, onda treba mijenjati sizarenje i sizonje. S obzirom na to da se ministar Hasanbegović suprotstavio sizovskoj orijentaciji i organizaciji, Hrvatice i Hrvati zbog toga su ga nagradili na državnim izborima na kojima je dobio respektabilan broj preferencijskih glasova. Obuljenova nije izvedena na izbornu provjeru. Pri njezinoj
kandidaturi računalo se na snagu sizonja, medija, samoupravljača, plenuma i vijeća udruženih radova živo zainteresiranih za kulturnu sisu.

Na novinarsko pitanje dr. Hasanbegović odgovorio je kako smatra da je dobro radio kao ministar u vladi Tihomira Oreškovića. Strukture zadovoljne radom RSIZ-a u razdoblju od Vujića do zaključno sa Šipušem, putem medija kandidirale su Obuljenovu. Mandatar se o njoj očitovao kazavši kako ona ima „europsku dimenziju“. Od izborne noći ni o jednom drugom medijski eksponiranom „kandidatu“ za ministarsku poziciju Plenković se nije izjasnio, što se u nekim medijima tumači prijateljskim vezama Plenkovićevih i Obuljenovih. No, iako nisam u to upućen, držim da je važno, upozorio nas je i Papa, držati se dubrovačkog pravila: Zaboravite privatno – skrbite o općem.

Grčević: Dubrovačka književnost nije srpska

Da ne bi u opticaj došlo kakvo treće ime za budućega ministra kulture preventivno se pobrinuo i „spontani“ plenum na Hrvatskim studijima, rušeći jezikoslovca prof. dr. Maria Grčevića. Profesor i voditelj Hrvatskih studija, među
rijetkim je hrvatskim znanstvenicima reagirao na velikosrpski nasrtaj na dubrovačku književnost (a i na oktroirani pravopis IHJJ-a). Ne samo zbog toga, osobno ga vidim kao odličnoga kandidata za ministra kulture, ako bi kojim slučajem, nedajbože izvisio dr. Hasanbegović, budući da osim hrvatske ima i europsku znanstvenu dimenziju.

O svrsi i smislu „Deset vekova…“ Grčević je svojedobno, umjesto šutnje ondašnjih rsiz ministara i njihove od 2006. desne ruke, u analitičkom znanstvenom članku objavljenom u Vijencu (br. 516.-517, O srpskom prisvajanju dubrovačke književnosti: zašto ne stoje argumenti srpskih povjesničara) zaključio: „Dubrovačka književnost ni po jednom kriteriju nije sastavni dio srpske književnosti“. Ni-po-je-dnom! Baš sam takav zaključak tražio u bibliografskoj europskoj dimenziji N. Obuljen, ali ga, nažalost, nisam našao.

U međuvremenu „Deset vekova…“ ide dalje bez ikakvoga otpora hrvatske države. Osim što je propustila reagirati na velikosrpski projekt prisvajanja dubrovačke književnosti, alarmirati hrvatsku vladu i domaću i međunarodnu.

Aktivizam među samoupravljačima radnika u kulturi

Citiram narod.hr: „Prije nekoliko dana Nina Obuljen Koržinek sudjelovala je na simpoziju ‘Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo’ pod Radmanovim pokroviteljstvom na kojem se raspravljao o budućnosti Hrvatske i stanju u kulturi. Uz Gorana Radmana koji je predsjednik Centra, govorili su i Tvrtko Jakovina kao voditelj simpozija i zamjenik predsjednika Upravnog odbora Centra. Na panelu o političkom i pravnom sustavu moderator je bio Ivo Josipović, a o obrazovanju su govorili Neven Budak, Gvozden Flego i Berto Šalaj, član vijeća GONG-a kojemu je Centar dodijelio ‘Nagradu za doprinos razvoju demokracije i slobode medija za 2010.’“

Citiram dalje: „Panel o kulturi na kojem je govorila Nina Obuljen Koržinek moderirali su Vjeran Katunarić i Biserka Cvjetičanin, također znanstvena savjetnica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose, nositeljica najvišeg francuskog odličja Légion d’honneur 2003. dodijeljenog za zasluge u promicanju međunarodne kulturne suradnje i između ostalog kolumnistica časopisa bivše ministrice Zlatar Violić. Uz još jednu djelatnicu s Instituta, Aleksandru Uzelac, Deu Vidović, ravnateljicu Zaklade Kultura nova, Žarka Paića, člana Hrvatskog društva pisaca koje je pokrenulo potpisivanje peticije protiv aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, također sudjelovao je i član upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković, blizak SDP-u i HNS-u.“

Tu je još društvenopolitički rad na mjestu predsjednice Programskog vijeća HRT-a (2012. – 2015.), koji zahtijeva dodatnih nekoliko kartica teksta. U doba, ilustracije radi, kad „na HRT-u se dogodilo niz skandala, od javnih televizijskih ispada nekih urednika/novinara, tužbe novinara protiv glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana ali i svih članova Programskog vijeća zbog klevete i sramoćenja, do cenzure serijala Zločini komunizma“.

Njezin pak društvenopolitički rad u sustavu HAVC-a dovoljno su osvijetlile udruge hrvatskih branitelja, sad su na redu „institucije sistema“, moguće i Sud udruženoga rada. Očekujem kako će i njezin brošuralni prinos „spaljivanja“ knjiga generala Praljka biti dokraja osvijetljen. U europske dimenzije spada i njezin potpis na očitovanje glede sufinanciranja zloglasne protuhrvatske knjige S. Kordić „Jezik i nacionalizam“ u kojemu piše „da su se članovi Komisije vodili kriterijem stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike, a nipošto ideološkim ili dnevno-političkim motivima”.

Kultura je zadnja crta obrane

Zasluge stečene u RSIZ-u u kontinuitetu od 2006. do 2016., te društvenopolitički aktivizam na području udruženoga rada samoupravnih interesnih zajednica prepjevanih u udruge civilnoga društva i javne ustanove, nisu promakle posrnulom liku i djelu bivšoj ministrici kulture Andreji Zlatar-Violić. Bez ikakvoga stida dala joj je potporu u partijskom jutarnjem biltenu, kao da je na izborima pobijedila Partija, pa temeljem izbornih rezultata ima pravo na ministarsku kvotu.

„Još kad se tražila zamjena za ministra Biškupića, u nekoliko navrata govorila sam da je Nina Obuljen najkvalitetnija kandidatkinja za to mjesto“. Zašto ju onda Zlatar-Violićeva nije postavila za ministricu umjesto sebe? Nazirem odgovor: Čuvala je njezine kvalitete i europske dimenzije za Plenkovićevu vladu i eliminaciju ministra Hasanbegovića. U nastavku izjave stoji i osuda, tko je protiv njezine ljubimice – taj je „desno krilo HDZ-a“, drži bivša ministrica kulture. Rekao bih, tko je za – taj je za kontinuitet Milanovićeve vlade na području kulture, na radost, među ostalima, i projekta „Deset vekova…“ Matice srpske.

Proračun Ministarstva kulture sveden je na simboličan iznos, manji od 0,5 posto državnoga proračuna. Nije, dakle, najvažnija lova u borbi za mjesto ministra kulture. Ključno je to što je područje kulture zadnja crta obrane hrvatskoga identiteta. Ako ju Hrvati napuste više nemaju pričuvni položaj. I zbog toga se vodi(la) tako žestoka borba za poziciju ministra kulture.

Nenad Piskač – HKV.hr/Hrvatsko nebo