Josip Broz Tito – prvi znanstveni psihopatoprofil

Josip Broz Tito bio je vrlo značajna politička ličnost dvadesetoga stoljeća. O njemu je napisano mnogo knjiga i članaka, u zemlji i inozemstvu, pa bi stoga bilo previše ponavljati mnoge činjenice o njemu. Zainteresirani mogu njegovu biografiju u jednome mahu pročitati u knjigama: Simić, P: ‘Tito’, 2008., i Krivokapić, B.: ‘Tito’, 2009., Dedijer, V.: ‘Građa za biografiju Josipa Broza – Tita’ (u više tomova), Goldstein I. i S.: ‘Tito’, Profil Knjiga d.o.o., Zagreb, 930 str. i dr. Stoga će u ovome tekstu biti naznačeno samo ono što se smatra značajnim za naslovljenu temu. Naime, sve pobrojane knjige zapravo su panegirici, a nisam naišao na psihoprofil ni u jednoj, kao što ga imaju drugi zločinci – Hitler i Staljin, pa i Napoleon, drugdje npr. u knjigama psihoanalitičara Ericha Fromma: ‘Anatomija ljudske destruktivnosti’, a i Napoleonu, Ivanu Groznom i drugim u: Stanojević, V.: ‘Tragedija genija – Duševni poremećaji znamenitih ljudi’, Medicinska knjiga, Beograd – Zagreb, 1990. (4. izdanja), i drugim, te u knjizi: Guido Knopp: ‘Hitlerovi pomoćnici’, Profil, Zagreb 2007.

J. B. Tito paradigma je, najeklatantniji primjer, par exellence psihopata. Raniji nazivi u psihijatrijskoj znanosti za taj entitet bili su: moral insanity, zatim: psihopatija, pa sociopatija, a sada ublaženo, zbog stigme: poremećaj ličnosti. Kao i u narkomaniji, radi se o truloj ličnosti kriminalaca, amoralnih i zločinaca. Dedijerova biografija, kao i druge, sasvim razumljivo, nisu bile precizne, izostavile su Titovu mračnu stranu, sjenku, jungovsku personu. Tek nakon smrti J. B. Tita smjelo se progovoriti na osnovi šturih arhivskih i empirijskih podataka o njegovoj kontroverznoj zločinačkoj timidnoj ličnosti. Karizmatična, ali međunarodno, doduše, priznata ličnost, pokazala se da ima dosta mrlja na sebi glede žrtava koje su ostale iza njegova zločinačkog djelovanja. Zbog političke i autokratske aktivnosti J. B. Tita naštetilo se mnogo hrvatskome (a i srpskome) narodu unazađivanjem i upropaštavanjem šansi boljega života i napretka. Brozova antihrvatska djelatnost mora se opservirati kontekstualno s internacionalnim socio-političkim ne/prilikama u 20. stoljeću, koje su za nas mogle biti povoljnije da nije bilo negativne osobnosti J. B. Tita.

S. Abramov: nepoznati svjetski mangup

Zna se već da nije moguće utvrditi pravo porijeklo ličnosti J. B. Tita. Pored spomenutih pisaca, to nije ustanovio ni Momčilo Jokić, član Kongresa Nove komunističke partije Jugoslavije, održanoga u Boru, a taj pisac godinama je, samo s dopuštenim materijalima iz arhiva istraživao informacije o J. B. Titu u Zagrebu, Beogradu, Parizu, Moskvi, Londonu i Istanbulu. Prof. dr. Smilja Abramov u emisiji na TV ‘Palma plus’ (u listopadu 2009.) navela je kako su joj u belgijskoj katoličkoj knjižnici ‘Leven’, u Cambidgeu, u moskovskoj Sveučilišnoj knjižnici Lomonosov, dopustili da smije pregledati sve sadržaje ‘osim dosjea ‘J. B.’. Ugledna profesorica u svojoj knjizi o genocidu i o propasti Jugoslavije pita se kako su komunisti ‘mogli imati povjerenje u jednoga nepoznatog svjetskog mangupa?’

Zna se i za podatak da J. B. Tito nije osobno pristupio 22. srpnja 1941. u partizane nego se u srpnju i kolovozu krio u vili Vladislava Ribnikara, člana masonske velike lože, na Dedinju, pa je otamo davao smjernice za dizanje ustanka. Kada je u rujnu 1941. stigao u partizane u okolini Užica, javio se ondašnjemu zapovjedniku, predstavio se, ali ovaj nije povjerovao i htio ga je odmah strijeljati. J. B., koji je uvijek bio vraški sretan, izblefirao je komandira, ali je isti ‘nesretnim slučajem’ sutradan, za svaki slučaj ‘poginuo’.

Opća je konstatacija da je J. B. Tito unakazio i hrvatski narod i više mu naštetio nego svi ostali njegovi porobljivači: Franci, Mlečani, Mađari, Austrijanci i dr.

Sve dosadašnje biografije nisu ni dotakle psihički profil ovoga državnika, to su samo dobrodošle glorifikacije kultaličnosti, za razliku od njegovih zločinačkih ‘umova’ imenjaka Visarionoviča ‘čeličnoga’ Djurgašvilija – Kobe, Hermanna Gӧringa, Josepha Gӧbelsa, Henricha Himlera, Adolfa Eiheimana i drugih. Adolf Hitler u njemačkim je najsuvremenijim leksikonima i enciklopedijama označen kao državnik – jedan je od organizatora najmasovnijih genocida u povijesti, neusporediv s Džingiskanom i Atilom – Bičem Božjim iz ranijih vremena, rame uz rame sa Staljinom, paranoikom odgovornim za smrt 20 milijuna svojih sugrađana i likvidaciju oponenata. Tu je i Napoleon Bonaparta – kontroverzna ličnost koja je također doprinijela uništenju pripadnika vlastite ‘Velike armije’ i drugih nacija, ali je imao i progresivnih ideja ostvarenih u praksi Code civilea, na lišavanju plemstva njihovih prava, a što francuski veleprevrat 1789. nije uspio do kraja realizirati, jer relikti feudalnoga sustava perzistiraju još i danas.

J. B. Tito već je u svoje šegrtsko doba, školujući se za strojobravara (mašin-šlosera), iskazivao osobine koje psihijatri označavaju kao psihopatske. Naime, nije se mogao skrasiti ni na jednome mjestu, mijenjao je zaposlenje tijekom zanatske edukacije. Nije volio ništa raditi, nego je drugim šegrtima i kalfama zapovijedao, izigravajući šefa. Odatle potječe i izmišljena anegdota da je drugim svojim suučenicima komandirao: Ti-to, Ti-to! (uradi!), pa je tobože već tada stekao nadimak Tito.

Tito je skraćenica od starorimskog imena Titus (i nekih kasnijih umjetnika Tituš), te je davan kao nick-name i drugim ljudima (Spitzname), ili kao kršteno ime i prije njegove pojave na sceni (tijekom NOB-a), a pogotovo kasnije, kao i imena Staljinka, Jugoslavenka, Partizanka, Titovka za kćeri komunista, te od toga potječe niz viceva, kao i nadjevena imena nekih toponima: ‘Naša zemlja nastala u Titovom jajcu, a ne nakon velikog praska Big banga.’ Analogno sovjetskome Lenjingradu i Staljingradu, postojalo je i Titovo Užice, Titova Korenica, Titograd, a Kraljevo je pretvoreno u Rankovićevo, Metković – Ploče u Kardeljevo, etc.

Tito, Hitler, Staljin

J. B. Tito tipičan je primjerak hedonista. Hedonizam je povijesno filozofsko-etički individualistički pravac koji svrhu života i čovjekova djelovanja traži u senzualnim i duhovnim (kod J. B. toga potonjega nije bilo), zadovoljstvima (osnivač je starogrčki filozof Aristip Kirenjanin) – dakle uživanje u životnim nasladama. J. B. Tito onaj je koji pristaje uz hedonizam, koji voli uživati u životu, koji je sklon užitcima. U tome je smislu i psihološka pojava hedonistička pristranost – da se uspjesi tumače osobnim zaslugama, a neuspjesi vanjskim čimbenicima ili lošoj sreći, pehu, smoli i sl.

Hedonistička relevantnost fenomen je da na naše prosuđivanje nečijega ponašanja utječe i naša uključenost u to ponašanje (ako smo osobno dirnuti, bit ćemo žešći kritici, a ako nas se to ne tiče, onda ćemo biti blaži). J. B. je u tome smislu bio i epikurejac, tj. sljedbenik Epikurove filozofije, tj. onaj koji uživa u čulnim nasladama. Prema starogrčkome filozofu, epikureizam je filozofija da je zadovoljstvo kao duševna i tjelesna ugoda najveća vrijednost, naime, čulno je zadovoljstvo jedini motiv ljudskoj radnji i jedini cilj života. Hitler to nije bio: trezvenjak, asket, vegetarijanac, nepušač, nekrofil, kao ni Staljin (koji je spavao ispod uramljene duplerice reprodukcije iz časopisa Aganjoka), samo što se opijao votkom na terevenkama.

J. B. Tito pušio je tombuse kubanke Havana, seksualno vrlo aktivan, ali samo s jednom ženom u isto vrijeme i pio najjeftinije viskije. Svoj je užitak stavljao na prvo mjesto, kao i brigu za svoje dobro. Panično se bojao suparnika, ugrožavatelja njegova položaja i statusa. Nije dopuštao da mu netko parira ili oponira. Konkurencije, frakcije i rivalstva rješavao je na najbrutalnije načine, od cinkarenja NKVD-u (pa i vlastite supruge Belousove), do eliminacije umorstvima. Hebrang je, kao kronološki stariji od njega, patronizirao ga, a to J. B. Tito nije mogao podnositi. Osim toga, paranoidni strah da će Hebrang, njemu iza leđa, formirati u dogovoru sa  ]Staljinom (po principu divede et impera), komunističku, prosovjetsku državu Hrvatsku, nakon NDH. Tako je montiran proces protiv supružnika Hebrang, što je završilo mučkim umorstvom, tobože suicidom vješanjem u zatvoru. Ni za grob mu se ne zna.

Sumnjiva je smrt ne samo sinova dr. Ivana Ribara Lole i Jurice, nego i kasnije Džemaludina Bijedića i ranjavanje u lovu Edvarda Kardelja, desne ruke J. B. Tita. Ivo Lola bio je mnogo mlađi i strahovito popularan, toliko da je po njegovu imidžu omladina nosila frizuru. Bezdušno je njihovu smrt J. B. Tito priopćio starom Ribaru.

Plagirao je J. B. Tito, tj. krao, tuđe ideje, dopuštao si je da dobre zamisli drugih budu njemu bez problema pripisane, i to mu se računa u nazovi legendu o njemu, i što je, pogrešno, ušlo u povijest. Tako su npr. u knjigama i na reljefnima brončanim slovima ispisane zasluge i riječi koje nije nikada izrekao i nikada zaslužio. Kao paradigma toga je lažni njegov imperativ: ‘Spasimo ranjenike!’. Radi se o brojnim ranjenicima na Neretvi, a koje nije spasio on, nego je to bila ideja dr. med. Gojka Nikoliša, sanitetskoga generala, kasnije veleposlanika. J. B. Tito htio ih je ostaviti, a Nikoliš ga je u tome spriječio.

J. B. Tito bio je loš govornik, za razliku od Hitlera i Lenjina. Drugi su pisali govore, a on ih je naučio govoriti, s ruskim naglaskom. Kao takav, s psihopatskim karakteristikama svoje ličnosti, sporno nije u ishodu, s trendom epohe marksizma – lenjinizma, da će najlakše, bez mnogo muke, udovoljiti svojim hedonističkim prohtjevima.

Navodno je bio vrstan mačevalac, pa bio zarobljen u Rusiji, prišao boljševicima, te se penjao po hijerarhiji denuncirajući kasnije sve svoje oponente u karijeri, istaknute partijske dužnosnike. U paranoidnoj pomami J. V. Staljina u progonu neistomišljenika, kritičara, pa i mnogih vjernih nevinih članova partije, poslao ih je i J. B. Tito u sibirske gulage. Tako je i Titova aktivnost bila poželjna i pohvalna. Od Kobe je naučio kako se nemilosrdno obračunavati s mogućim prononsiranim frakcijašima, a ‘petom kolonom’, ‘(vele)izdajnicima’, te ih i fizički likvidirati.

Govorio je: ‘Ako umrem…’

Tito nije bio gramzljiv za umjetničkim djelima poput narkomana Gӧringa, Hitler se enormno, političkim putem obogatio i prije dolaska 1933. na vlast. Njegovu sado-mazo i nekrofilnu crtu opisao je Erich Fromm po podatcima da se Hitler enormno uzbuđivao vidjevši raspadnute kadavere vojnika.

Karakteristična spahijska ličnost J. B. Tita oličena je na fotografiji, gdje sjedi poput faraona, a podanik mu oblači čarape. Okružio se komforom. Kominterna mu je kao špijunu i agitatoru komunizma pružala lezilebovski život u Istanbulu i drugdje, zlatom financirala inkognito, pod lažnim imenima i putovnicama boravke po europskim gradovima: Glede seksualnosti i njegove svemoći, zanimljiva je anegdota kad je Vrhovni štab bio u šatorima na Romaniji, pa je svake noći bio ometan san i odmor članovima u šatorima za toga logorovanja. Orgazmičko vrištanje i glasno koitalno stenjanje sekretarice J. B. Tita (Olge Humo?), toliko je smetalo svake noći članovima štaba (Mladen Stilinović i dr.), da su organizirali jedno jutro sastanak i rekli mu otprilike: ‘Druže Tito, to ne može više tako, mi uopće ne možemo spavati…’ A J. B. Tito je samo odgovorio: ‘Ja tu ženu volim i ne mogu je pustiti – izbacite me iz Partije!’.

Ljepotica Davorjanka Paunović bila je navodno teta Miri Marković, kćeri Mome Markovića, a nagađa se zapravo Titove, s Davorjankom. Kad je liječena od TBC-u na Golniku slao joj je knjige, a pokopao je u dvorištu Beloga dvora Karađorđevića. (Kao što je i S. Milošević pokopan izvan groblja u dvorištu svoje rodne kuće.)

Ličanku Jovanku Budisavljević upoznao je J. B. Tito kad joj je bilo 16 g. Usput, J. B. Titu bilo je 50 godina kad je započeo rat. Jovanku je u početku odbacivao, prepuštao je svojim ađutantima, pa je ona jednom, izašavši iz automobila, kad ju je ostavio za sobom, planula, iskazavši mu energično da ne može više tako s njom, mora ju poštovati i oženiti! (Što se i dogodilo kasnije.) Okružen svojom kamarilom, klikom, člankoliscima, doušnicima, ad latusima, persina grata (Dolenc, Kardelj i dr.), generalima, dvorjanima, svitom, sestrama maserkama, gubio je pri kraju moć i autoritet. J. B. Tito naučio je svoje poslušnike da budu kakav je i on bio. Surovost brozovaca bila je neograničena.

Učestale su svađe zbog Jovankina miješanja u kadrovsku politiku i njezine ljubomore na maserke, a ograničavala mu je, koliko je i mogla, svojevlast. Inače, desetljećima njegove strahovlade igrali su uloge skladnoga para i iz političko-nacionalnih razloga na domaćim i svjetskim scenama. Churchil je npr. rekao da je J. B. Tito jedini čovjek koji ga je prevario, obećavši mu demokratske izbore (‘ćorava kutija’!), i povrat vlade i kralja iz izbjeglištva u Londonu. Propaganda je već radila: ‘Ne ćemo kralja, hoćemo Tita – narod se pita’ i. ‘Dok se Tito borio, Pero se ženio’.

Beogradska TV ‘Košava’ u emisiji 19.12.2009. iznosi oštru izjavu novinara Zorana Nikolića (objavio je i knjigu), da obilježja na Brozovu grobu na nešto ukazuju: ravna ploča i odsutnost ikakvih znakova. To već upućuje na određenu konstataciju o ovoj ličnosti i njegovoj misiji. Milovan Đilas, prvi disident, u svojim knjigama, objavljenima i u zemlji i inozemstvu navodi dvije zanimljive činjenice u pogledu J. B. Tita. Prva je Đilasova misao da je J. B. Tito u svome životu od rođenja do smrti (Tito je govorio: ako umrem, ne kada), nikad nije bio, emocionalno ni intimno, komunist.

Nikada se nije osjećao komunistom. On je radio za Partiju po dužnosti, obvezi, ali to što je radio kako je radio – nije bilo njegovo. To je bila njegova obveza prema nekome drugom, ili prema nekim drugima. On nije smio drukčije raditi. Dakako, osim kod Đilasa, to proizlazi i iz posljednjih rečenica knjige Pere Simića o J. B. Titu. On je vladao Jugoslavijom kraljevski iz svojih dvoraca i palača širom socijalističke Jugoslavije. Najčuveniji dvorci bili su na Dedinju, na Brdu kod Kranja, na Brijunima, u Karađorđevu, na Ilidži, u Bugojnu, u Crnoj Gori i drugdje.
Ni jednu hrvatsku riječ nije znao pravilno izgovarati.

Nakon smrti J. B. Tita, politička i gospodarstvena kriza zahvatila je cijelu Jugoslaviju jer je J. B. Tito godinama uzimao kredite od zapadnih banaka, uz svestrano odobravanje zapadnih političkih krugova, kako bi održavao svoju ekonomiju šarene laži, grandiozno shvaćenu kao sustav ‘socijalističkog samoupravljanja’. Igra je bila središta moći da mu se daju zajmovi kako se ne bi priklanjao sovjetskome bloku, Varšavskome paktu, kako bi držao ekvilibrij, (davao žmigavce lijevo, a vozio mercedes desno…). Sve je to bio privid pa se za pet godina nakon smrti J. B. Tita financijska stabilnost, postignuta nerealnim kreditima, pretvorila u luđačku inflaciju, nezaposlenost, dugove, enormni pad standarda i siromaštvo, što je sve posljedica rada jugoslavenskih komunista koji nisu prepoznali J. B. Tita i njegovu ulogu u Europi. U vrijeme J. B. Tita delegati Jugoslavije vladali su Hrvatskom, a Hrvati nisu mogli sudjelovati u vladavini Jugoslavijom, osim marioneta i ginjola.

Postojao je Zakon o pomoći za razvoj republike i pokrajine Kosovo. Po tom Zakonu razvijene republike Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Srbija morale su izdvajati sredstva za razvoj tzv. nerazvijenih republika (BiH, Crna Gora i Makedonija i pokrajina Kosovo).

Najveličanstveniji pogreb svih vremena bio je onaj J. B. Tita. Nazočilo je blizu dvije stotine careva, kraljeva, knezova, predsjednika država, predsjednika republika, premijera i ostalih državnika. Samo je možda polovica došla iz pažnje, iz protokola i nekih drugih pravila. Druga polovica, ili bar približno toliko, došla je iz obveze prema J. B. Titu. Naime, oni, ovi drugi, bili su vezani s J. B. Titom u njihovim rušilačkim obvezama na svjetskome planu. Dovoljno je istaknuti jedan od izvrsno obavljenih zadataka J. B. Tita: stvaranje trećega svijeta, tzv. nesvrstanih i njihovo otklanjanje, kao siromašnih od njihova socijalističkog puta i prilasku k ljevičarskim državama.

A i drugih zadataka koje je J. B. Tito imao u zemlji i izvan SFRJ, u Moskvi, a koje je sve do detalja izvršavao. Randomizirana pisanja nekih novinara u londonskome Timesu, Financial Timesu i sličnim glasilima, upućuju da je taj, nazovi Tito, zapravo bio većini na pogrebu prisutnih – gospodar i nalogodavac.

Obučavan da radi to što je radio

Cjelokupan život J. B. Tita, od početka do kraja, sve njegovo obrazovanje, pozivi, priredbe, putovanja, označuju da je bio obučavan za ovu funkciju. Od koga i zašto – to je pitanje na koje se ne će moći brzo odgovoriti. A po riječima jednoga njegova dobroga poznavatelja aristokrata, J. B. Tito bio je i ostao u biti jedan primitivac. Prisjetimo se da na svijetu ima nekoliko obitelji, čija se imovina procjenjuje, ne na milijarde, nego na trilijarde dolara.

Tu se, npr., ubrajaju obitelji Rotschild (čije bogatstvo potječe još od babilonskoga bankarstva), zatim Rockefellerovi, onda još neke venecijanske plemićke obitelji i sl. Dodajmo k tome, kao kamenčić u mozaik, i Breuneov ‘Da Vinchijev kod’ (koji nikako nije plod mašte, nego veliki dio realnosti), a isto tako, sjetimo se još i romana ‘Sveta krv, sveti gral’, pa možemo naslutiti sliku, koju se, istina, ne može dokazati, jer prelazi prosječne današnje ljudske mogućnosti, uz velike otpore zainteresiranih da se spozna istina iz najjednostavnijega razloga što pogađa njihove interese.

Uzimajući to u obzir, može se naslutiti tko je bio i što je radio taj ‘nepoznati svjetski čovjek’ u vrlo poznatome svijetu politike i povijesti. U svijetu postoje mnoge tajne i polutajne organizacije, kao što su malteški vitezovi, Rosenkreuzeri, npr. Rotary Club, Framasoni, Trilateralna komisija, Lyons Clubs, Opus Dei, Komitet tri stotine, iluminati etc., Council for Foreigne Relations i drugi. Sve te organizacije imaju dva stupnja: u prvome su članovi, koji čine mnogostruku većinu u odnosu na one koji su u drugome stupnju. Ovi mnogobrojni iz prvoga stupnja ideološki su tako obojeni da su oduševljeni humanizmom, filantropijom, duhovnom ljepotom, dobrotvorstvom, solidarnošću i drugarstvom, da su upravo puni elana i radosti zbog pripadništva takvoj organizaciji. Oni čak dalje uvlače svoje prijatelje, čestite i humane ljude, obično na visokim položajima, tako da se organizacija sve više širi. Međutim, svi ti članovi iz prvoga stupnja uopće ne znaju da postoji drugi stupanj iste organizacije koji njima upravljaju. Upravo oni ne znaju ni koji su članovi tog drugog stupnja (drugog kruga) organizacije, zatim, koja im je funkcija, što rade, čemu ciljaju. Obavijeni su velom tajne – potpunom enigmatičnošću. Navodno da su najvažnije takve organizacije osnovale kraljevske dinastije Merovinda, koja je vladala zapadnom Europom nekoliko stoljeća, sve dok nije nestala krajem osmoga stoljeća. Ali nisu nestali njihovi potomci o kojima brine gornji vrh nekih ovakvih tajnih organizacija.

Ističe se da ti potomci imaju neku svrhu koja će se realizirati kad okolnosti budu za njih povoljne, u ovome ili sljedećem mileniju. Stoga te potomke treba čuvati i održavati pa je stoga povezanost nekih najvažnijih tajnih organizacija opravdana. One su, dakle, čvrsto ideološki povezane. Neka literatura spominje da su pojedine od ovdje nabrojanih organizacija, one najstarije, postojale još u Babilonu, dakle prije tri ili četiri tisuće godina.

Ako se i ovo uzme u obzir, zajedno s drugim činjenicama, onda je sasvim realna pretpostavka o povezanosti svih tih organizacija. U suglasnosti s rečenim, može se dodati da je J. B. Tito npr., bio u službi framasona ili nekih sličnih naprijed pobrojanih tajnih ili polutajnih organizacija. Svi sudionici na njegovu pogrebu (bio je to bal vampira), bili su članovi, baš svi, nekih tajnih organizacija, i to s istoka i zapada… Ovdje su sadašnja ovozemaljska ideologija i politika nevažne. Navedimo primjere Černomidina i Kozirjeva, visokih sovjetskih (ruskih) funkcionara, koji su bili na otvorenome popisu zapadnih tajnih društava (Platonov). I to se znalo, to se toleriralo i tu se ništa nije protiv toga poduzimalo. Zašto? Nije se moglo, nije se imalo snage, jer i te druge snage upravo su isto radile, pa ne će se, valjda suprotstavljati jedni drugima. To upravo znači da iznad svih tih tajnih organizacija postoji jedna najviša skupina koja svima njima upravlja, a to zapravo znači da upravlja i planetom.

Daleko je od svake realne mogućnosti pomisliti da je J. B. Tito bio rukovoditelj ili član toga vrha. Ali je on od te skupine bio educiran počevši od mladosti i izvršavao je njihove naloge, naredbe vrha, a ne zapovijedi tajnih organizacija. Ovi posljednji morali su, i izvršavali su, njegove naloge, a on, J. B. Tito naloge je dobivao od vrha. Time se mogu objasniti mnogi uspjesi J. B. Tita, kao što su stvaranje trećega svijeta (u kojima su morali sudjelovati i časni ljudi, kao što je npr. bio Džavaharlal Nehru), putovanja morima i oceanima po zemljama Afrike i Azije, posjete Londonu i slično.
Ulogu J. B. Tita prezreli su mnogi mudri političari, kao npr. De Gol i Adenauer, ali nisu imali snage išta učiniti. Konrad Adenauer pitao je Willyja Brandta što misli o J. B. Titu. Brandt nije znao odgovor, pa je Adenauer odgovorio: ‘To je jedan razbojnik.’
Šteta što ne ćemo doživjeti vrijeme kada će se sve to objelodaniti. Ne postoji državnik na svijetu koji je s toliko energije, s toliko oduševljenja, s toliko snage provodio jednu ideologiju, a da je istodobno u svojoj duši svim svojim srcem bio protiv takve ideologije u cijelosti.

Zlotvor pozivao da se vrate oficiri, a onda ih ubijao

A kako je bilo s hrvatskim komunistima? Vrlo jednostavno: jer su i ti hrvatski komunisti bili isto takvi kao što je bio i J. B. Tito. On im je davao titule (titulomanija!), generalske činove, ministarske fotelje, privilegije, stanove, vile, povlastice, jeftina i besplatna putovanja, i uza sve to i prijetnje tajne policije Udbe i KOS-a pa je sve bilo mirno. Oni koji nisu slušali glas promidžbe bili su uhićeni (Goli Otok i Sv. Grgur: npr. Darko Grlić, Alfed Pal – partizan iz mladosti i mnogi drugi bili su na ‘mermeru’), ili ubijeni (Arso Jovanović). Kada se otvore arhivi na svjetskim sveučilištima koji su danas zatvoreni, dat će se odgovor na pitanje tko je bio J. B. Tito. Ali, ne samo zbog njegova ponašanja prema hrvatskome narodu, već i za svu njegovu mnogobrojnu zločinačku aktivnost, i za nesvrstane.

Po jednome mišljenju, J. B. Tito bio je Nijemac iz plemićke obitelji (perfektno znanje njemačkoga jezika, klavir, mačevanje, briljanti…). Tvrdi se čak da je iz bliske veze s obitelji Habsburga. Druga je glasina da je iz poljske plemićke obitelji. Sviranjem klavira oduševio je englesku kraljicu Elizabetu II., pa je ona rekla: ‘Ako je J. B. Tito bio strojobravar, ja nisam engleska kraljica’. Takvog hohštaplera svijet još nije vidio (osim možda Mirka Markovića, alijas Mimare, prevaranta i kradljivca).

J. B. Tito imao je visoki stupanj sotonizma. Pojavio se stjecajem okolnosti i njemu pogodnih uvjeta i tijekom svoga dugogodišnjeg života pokazivao je svoju nemilosrdnu okrutnost. Uvijek je planirao da drugi izvršavaju njegove zamisli, a odgajao je stotine i tisuće ljudi koji su imali zapanjujuću lakoću ubijati ljude – svoje potencijalne i stvarne ideološke protivnike. Njegov je cilj bio širenje afera osobne vlasti i kulta, žrtvujući desetine tisuća ljudi zbog spasenja svoga ničim blagoslovljenog prijestolja… Volio je bogatstvo, briljante, ordenje, raskoš, svemoć i sve to na račun tuđih žrtava i tragedije. Nije imao nikakav osjećaj krivnje za učinjene zločine, kao pravi psihopat i krvnik.
J. B. Tito 1946. godine odrekao se ratnih dugova Mađarske, Bugarske i Albanije u visini više stotina milijuna dolara, što bi danas iznosilo više milijarda eura. Novac je otišao u komunističke ruke kao i bogatstvo opljačkane buržoazije, a i u njegove ruke, tajno.

Zlotvor J. B. Tito, zajedno s CK KPJ je tijekom rata i neposredno poslije završetka te nakon toga pozivao da se vrate iz njemačkoga zarobljeništva kraljevski oficiri, koji su po povratku odmah ubijeni. Tako je u Hrvatskoj pogubljeno nekoliko desetina avijatičara Kraljevine Jugoslavije (kazivanje avijatičara i odvjetnika Teodora Pavlovića iz Zagreba, koji je izbjegao ova strijeljanja sklonivši se u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče, kao u azil).

Kao glavni organizator ovih strijeljanja navodi se Zlatko Frida, no ovaj je samo izvršavao viša naređenja. A J. B. Tito zadovoljan je dotle uživao, pa poslije nekoliko godina izjavljuje Staljinu: ‘Mi smo s našom opozicijom prečistili 1944./’45.g.’ (B. Petković: Hrvatska i rasturanje Jugoslavije, izd. Banja Luka, 2007.).

J. B. Tito je teritorij SFRJ smatrao za svoj feud.

Jovanka: Ne znate vi tko je Tito

Ako je liječnik J. B. Tita prije tridesetak godina napisao i objelodanio knjigu o svojim dojmovima u opažanjima o svome pacijentu J. B. Titu, tada to valja uzeti kao izravni dokaz. U toj se knjizi navodi svjedok jedne svađe između J. B. Tita i Jovanke koji je čuo da je Jovanka rekla: ‘Ne znate vi tko je Tito’. Toj Jovankinoj izjavi nazočio je i jedan politički dužnosnik, čini se Ivan Krajačić – Stevo, koji je ušutkavao Jovanku, a liječnik je odmah napustio sobu da se ne bi kasnije morao izjašnjavati o toj izjavi. Inače, Ivana je Krajačića delegirao Staljin da likvidira J. B. Tita. Međutim, on je sve priznao J. B. Titu i postao njegov intimus, poklanjajući mu skupocjene puške za lov. U beljskome lovištu natjerali bi jelena kapitalca pred prozor sobe J. B. Tita ujutro, probudili ga, dali mu pušku da upuca namještenoga jelena.

Nadalje u svibnju i srpnju 2011. na HTV-u emitiran je film Tončija Vrdoljaka ‘Josip Broz Tito’. Bila je to serija koju je svakog petka u 20 sati gledalo dva milijuna gledatelja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Srbiji. Među posljednjim emisijama, koje su bile u seriji, Jovanka je opet izjavila: ‘Vi ne znate tko je bio Tito’. To upravo znači da je ona točna znala tko je bio J. B. Tito, što je kod nas ostala nepoznanica do danas i otišla je s njom u grob. Organi tužiteljstva nisu na ovo reagirali ni ispitivali, što su po zakonu bili obvezni, ali eto…

U Vrdoljakovu se filmu, između ostaloga, navode i dvije neugodne životne epizode J. B. Tita. Jedna se događa dvije ili tri godine prije početka II. svjetskog rata, kada je J. B. Tito preko ovlaštenoga kurira Kominterne, uselio u Zagrebu u stan čiji je vlasnik bili jedan bračni par. Tu je neometano stanovao, ali protokom nekoliko mjeseci, kada mu je bila potrebna promjena identiteta, J. B. Tito ubio je taj bračni par, ga samo za sebe i uzeo identifikacijske dokumente (osobnu iskaznicu i stambene papire) bivšega vlasnika na svoje ime. U istom filmu prikazana je i odgovornost i odluka J. B. Tita da se ubije visoki dužnosnik jugoslavenskih komunista, Mustafa Golubić. Odao ga je Gestapu. A kako je nestao Gorkić?
Zagrebačka nakladnička kuća objavila je knjigu njemačkoga autora Silvana Eiletea pod naslovom: ‘Tajne godine Josipa Broza u Moskvi 1934.-1940.’ U toj knjizi navedeno je da je J. B. Tito navedenih godina dao dvadesetak partijskih karakteristika za najviše jugoslavenske komunističke dužnosnike. J. B. Tito je karakteristike tako napisao da je Djugašvili sve ove osobe kasnije strijeljao. Ali J. B. Tito je i ovo radio u skladu s misijom kojoj je bio određen. On je to smišljeno učinio prema programu antislavenske, antikomunističke djelatnosti. A to sve odgovara, kako je naprijed navedeno, najvišem tajnome vrhu, onom iznad masonerije, Trilateralne, Bildenberger skupine i drugih tajnih i semitajnih organizacija, koje određuju politiku na cijeloj zemaljskoj kugli.

Pregovarao s Nijemcima

‘Razni reakcionarni elementi u našoj državi nisu mogli izvršiti provokacije i udar zato što smo njihovu glavnu snagu likvidirali u vrijeme narodnooslobodilačkoga rata’, bio je odgovor J. B. Tita Staljinu. Partizanska delegacija u sastavu: Đilas, Popović i dr. Velebit vodila je ožujka 1943. u Zagrebu pregovore s njemačkim vojnim predstavnicima o ‘zajedničkoj borbi partizana i Nijemaca protiv Amerikanaca i Engleza ako se njihove trupe iskrcaju na jadransku obalu’. (S. Đukić, P 5.10.2009.). I još nešto: Da nije u prosincu 1971. bilo Brežnjevljeve intervencije da će ili on umarširati u Jugoslaviju, ili neka J. B. Tito otkloni nacionalizam u Hrvatskoj, J. B. Tito je tako bio postupio. U knjizi Vladimira Dedijera navodi se kako je J. B. Tito prije Prvoga svjetskog rata pohađao austro-ugarsku vojnu školu, koju su također pohađali Miroslav Krleža i Adolf Hitler (ovaj zadnji samo kratko vrijeme). Ovaj podatak može koristiti razjašnjenju cjelokupnoga problema oko ličnosti J. B. Tita.

Prijateljstvo s Miroslavom Krležom, zvanim Fritz, održavalo se više od 60 godina… Krleža je pred II. svjetski rat izazvao pomutnju u ljevičarskim krugovima svojim ‘Antibarbarusom’, ali su ga u tijeku II. svjetskoga rada očekivali u partizanima, kao Nazora. Krleža je živio u zgradi iz koje su s nižega kata odvedeni Židovi u Auschwitz. Prije toga su ga zamolili da im pričuva ‘meble dok se ne vrate’. Imali su punu smočnicu (‘špajzu’) pekmeza i kompota, kitnkesa i dr. i tim su se Krleža i Bela sladili neko vrijeme. Krleža nije otišao u partizane ‘čamcem preko Kupe’, iz bojazni, kako je naveo da bi ga Đilas tamo strijeljao. Rekao je da mu nije svejedno hoće li ga strijeljati Đido (Đilas) ili ‘Dido’ (Kvaternik). Stoga se u vrijeme NDH sklonio u sanatorij dr. Vraneševića.

Kada je poslije rata dr. Vranešević osuđen na smrt (tobože zbog kolaboracije s Nijemcima), onda je dr. Vranešević, uz podršku Krleže, podnio J. B. Titu molbu za pomilovanje. Navodno je J. B. Tito uredio da se najprije izvrši strijeljanje, a poslije toga, istoga dana, uručio odluku o pomilovanju. Tko je mogao i smio u to doba najjače strahovlade J. B. Tita učiniti nešto izvan najmanje, ili najdublje misli J. B. Tita? Objašnjenje je, ističe se, da se J. B. Tito bojao da je Krleža, dok je zdrav ležao u sanatoriju, čuvajući se od ustaša, mogao nešto pričati dr. Vraneševiću o prošlosti J. B. Tita, pa je J. B. Tito, da bi skrio istinu, za svaki slučaj, odlučio da se dr. Vranešević ‘makne’ s ovoga svijeta.

Krleža je i dalje održavao prijateljstvo s J. B. Titom, tumačeći, sjedeći pod palmom na Brijunima, što je literatura tom primitivcu, jer drukčije nije niti smio. Ali je, vjerojatno, zbog grižnje savjesti, svojim testamentom svu svoju imovinu i sva svoja autorska prava (tantijeme) ostavio sinu dr. Vraneševića (a ne svome posinku, kojega je posvojio iz kolone kozaračke djece). Kakvo bi drukčije moglo biti objašnjenje.

O razjašnjenju osobnosti J. B. Tita govore još neke pojedinosti. Notorne su činjenice da je J. B. Tito pravilno govorio njemački (iako hrvatski nije naučio tečno govoriti); da je svirao glasovir i poznavao mačevanje. U pravo vrijeme se mislilo da sviranje i mačevanje spada u red snobizma, čemu je J. B. Tito bio duboko naklonjen. Bio je dendi, šminker, fajnšmeker, bonvivan, volio se luksuzno oblačiti po zadnjoj modi, (npr. na fotografiji s prvom suprugom ima crnobijele cipele, što su nosili manekeni iz 20-ih godina). Međutim, poznavatelji glazbe, koji su ga neposredno slušali, izjavili su da položaj njegovih ruku, kod sviranja neke Chopinove sonate, iskazuje da je imao profesora za instruktora. Ako tomu dodamo mačevanje, koje ne spada u običaj seljaka iz Kumrovca, proizlazi, izgleda, da se rodio i odrastao u nekoj otmjenoj, vjerojatno, plemićkoj kući. Možda je tkao i dobio neku misiju za kasniji životni vijek. Ali se nikad nije držao onoga ‘noblesse oblige’ – plemstvo obvezuje: stil ponašanja i osjećaj časti u patricijskim i aristokratskim slojevima; obveza na časno i dogovorno ponašanje onih koji su visoka roda ili na istaknutim društvenom položaju.

Da Josip Broz, iz Kumrovca, ako je takav postojao, nije J. B. Tito, govore i fotografije visokoga (tobože) Josipa Broza s drugim radnicima, a J. B. Tito je bio nižeg rasta, te ga je navodno taj Josip Broz, na povratku iz Španjolskog građanskog rata (J. B. Tito nikada tamo nije bio), jednostavno nestao iz vlaka, a zamijenio ga je lažni J. B. Tito. Zabilježeno je da je dr. Kurt Waldheim, predsjednik Republike Austrije (inače kasnije označen kao SS sudionik u ratnim zločinima u II. {title}{text}svjetskom ratu), prilikom posjeta J. B. Tita Beču, namjeravao mu predati neke vojne dokumente iz I. svjetskog rata, a i spise iz vojne škole u Pečuhu, ali je J. B. Tito to s gnušanjem odbio primiti, nagovještavajući preko protokola ‘da se to ne radi o njegovoj ličnosti!’ ‘Sic!’

J. B. Tito je tako, imajući summa summarnim sve izneseno u vidu, jer nije ni mogao drukčije, jer je to bila odluka onih moćnika, a koje je on morao poslušno izvršavati. Tko god da je mislio drukčije od J. B. Tita, bio je pogubljen ili zatvoren. J. B. Tito, sve svoje radnje i aktivnosti, nije radio po svome vlastitom programu i prema svojoj vlastitoj politici. On je, najjednostavnije rečeno, izvršavao volju najjačega ili najjačih. On, dakle nije ni mogao, ni smio odstupiti od te politike. Pogrešno bi bilo pomisliti da se to odnosi na najveću današnju svjetsku velesilu. Na žalost i on je u svome ponašanju podređen istim zakonitostima i obvezama. Pa koji je to subjekt kojem se moraju podvrgnuti i moćni i slabiji, i veliki mali, i bliži i udaljeni? Objašnjenja nije nipošto metafizičko, nego sasvim realno. Ali ipak gotovo svima nedostupno.

Da se ponovi i akcentuira da je poznata priča, čak je i roman o tome napisan, da u našemu svijetu postoje ljudi i organizacije koje brinu da se održi loza ili barem neki potomak iz kraljevske kuće Merovinga. A članovi ove kraljevske kuće izumrli su još u stoljeću sedmom. Ali je ipak netko ostao i o njemu se, kažu, treba pobrinuti. Zašto? Za događaj koji će uslijediti u budućnosti. Kada? Ne zna se kada. I koji događaj?! Ako se pogleda popis članova Komiteta tri stotine (Oleg Platonov), onda se vidi nazočnost osoba sa svih pet kontinenata, čak i međusobno vrlo oprečnih (Gorbačov – Busch, ili Kozirjev – Christopher). Ali tamo nedostaje jedan – najvažniji. Onaj preko puta Jadranskog mora, koji tamo na prijestolju sjedi više od tisuću sedam stotina godina.

Bilo kako bilo, ostaje nedovoljno osvijetljena mračna strana ličnosti J. B. Tita, njegov psihopatski profil. Kao i Napoleon, Hitler, Staljin i on još ima i dandanas obožavatelje, kao uostalom i sam Sotona. Činjenica je da nekolicina vlada ovom planetom uz pomoć poslušnika – egzekutora, izvršitelja, poput onakvih kakav je bio J. B. Tito. Raspodjela svjetskoga bogatstva, a time i moći, enormna je u korist manjine koja odlučuje o sudbini svijeta, globalnim ugrožavajućim problemima. Njih nije briga za ekološko zagađenje planeta Zemlje, atmosfere, Kozmosa, glavno da je njima i njihovim potomcima osiguran siguran i blagoslovljen put u bolju budućnost.

dr. Ljubomir Radovančević/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Primarijus dr. sc. dr. med. Ljubomir Radovančević, Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, Zagreb, jedan je od osnivača i dopredsjednik Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata, potpredsjednik Udruge i predsjednik zagrebačkog ogranka Udruge; član Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (od osnutka) te Hrvatske udruge za socijalnu psihijatriju. Član Hrvatskoga liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore; Hrvatskoga psihijatrijskog društva; Hrvatskoga društva za dječju i adolescentnu psihijatriju; nositelj Linea Verde oncologica (Instituto Europe di Oncologija, Milano); član je Hrvatske udruge za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Hrvatske akademske udruge, Likovne udruge ‘Kistom protiv droge’, Moslavačkoga likovnog kruga, Akademija – Art; ranije Grupe 69; Hrvatske udruge za suzbijanje samoubojstva (bio tajnik Udruge i član Savjeta Liječničkoga vjesnika), Associatio Europeene Medicine des arts. Surađivao pri pisanju Zakona o pravima pacijenata.

Radio na projektu American Psychiaric Association SADS-L, Affective Disorders and Schizophrenia-Life Time Version, department of Psychiatry Columbia University, New York, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, 1990./94. – KPB Vrapče. Bio je član Nacionalnoga odbora za zastupnike pacijenata, u okviru radne grupe za izradu prijedloga Zakona o pravima pacijenata. Među prvim pisao o pravima pacijenata i bioetici u knjigama Jugoslavenskoga centra za medicinsku etiku i kvalitetu života 80-tih godina. Uvršten u Who is Who in Croatien Medicine (Golden Marketing – Zagreb 1994.). Vodeći hrvatski liječnici (Institut za vrednovanje i promicanje znanstvenih i stručnih postignuća – Zagreb); 2000 Outstending Scholars of the 20 st Century (International Biographical Centre, Cambridge – 2001.) Na studijskim putovanjima bio u Kini, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Norveškoj, Grčkoj, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Malti, Belgiji, bivšemu Sovjetskom savezu, Ukrajini, Albaniji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Kosovu i Makedoniji. Član Internacionalne asocijacije za transakcijsku analizu ITTA), Hrvatskoga psihološkog društva, Hrvatskoga antropološkog društva, International Association for Education throught Art. Haiku poeziju i esejistiku objavljivao u zemlji i inozemstvu. Objavljivao u knjigama, zbornicima i časopisu Iris, dobio ‘Pohvalu’ za haiku: paukova mreža / kap rose u njoj/ i cijela šuma. Izlagao svoje slike na preko 150 izložbi. Potpredsjednik likovnoga i literarnoga kluba ZHL. Glumio u dvije predstave (Kazalište Knap), (Čehov: U vlaku; Bočkaj: Nukleus).